Anijev smuđ od 12,7 kilograma
Idemo li loviti kapitalne smuđeve?
Da, to su bile riječi mog prijatelja DOK-a kad me nazvao iz Hrvatske, odmah poslije nove godine. Za nas ribare sa Une loviti smuđa je nešto novo, a pogotovo ako se radi o velikim ribama, te sam, što je logično, odmah prihvatio.
Ekipa je bila spremna, i na put smo krenuli moj brat Elvis, kum Rosa i ja, a plan je bio da dodjemo u Varaždin pa onda dalje za Vukovar. Prije odlaska smo “održali donatorsku konferenciju” na kojoj se moj treći brat Ervin (ima nas Halkića još), poznatiji kao Zander pokazao kao super sponzor, a inače, sve drugo je na sebe preuzeo DOK.
U Varaždin smo došli u subotu ujutro jako rano, ali zbog drugih gostiju iz Švedske i Finske, na vodu smo krenuli tek popodne. Cilj je bio Drava tačnije Pitomača, prelijepo mjesto sa još boljim ljudima.
Na vodu smo došli tek predvečer i vidjelo se da od lova nema ništa – tamo je bilo oko 30-tak ljudi. Pilo se i jelo, ribe ko u priči, a sve je organizovao jedan poseban čovjek kojeg zovu JARO.
Na vodi smo bili oko 1 sat, i osim par udara koji su imali
Dok i Švedi, nije se dogodilo ništa bitnije. Pala je noć, a mi smo morali dalje, čekao nas je put dug oko 250 kilometara.
U Vukovar smo stigli oko ponoći i nije nam preostalo ništa drugo nego da odemo na spavanje u nadi da ćemo sutra konačno loviti pravu ribu.
Dan je osvanuo kao naručen, a ispred vikendice u kojoj smo prenoćili se ukazao DUNAV, ta krasna i za nas ogromna rijeka. Nakon užurbanih priprema, nekoliko zajednickih fotografija, napokon smo krenuli na vodu.
Išli smo sa tri čamca koji su vlasništvo Dražena, našeg domaćina.Ja sam po starom oprobanom receptu ušao u čamac sa Draženom, jer ko može bolje od njega poznavati vodu i mjesta na kojima ima ribe.Treći u čamcu je bio Rosa.
Odmah nakon prvih zabačaja Dražen je imao ribu koja mu je, na žalost, vrlo brzo otišla sa štapa. Rosa je bio bolje sreće, imao je jednog od oko 2,5 kilograma.Toj prvoj smo se radovali kao djeca.
Nakon samo par minuta, Dražen je imao opet veliku ribu ali se i ta otkači – riblja sudbina.
U jednom trenutku meni je nešto lijeno udarilo i bila je kontra, ali sam mislio da sam zapeo. Onda je riba krenula.
Udar je bio tako jak da mi je Dražen rekao “Ani imas soma sto na sto”.Digao je sidro i krenuli smo sa ribom nizvodno jer mi je pribor bio poprilično lak za tu ribu – štap15-60 grama i struna 0,14. Riba nije htjela sa dna i to je trajalo otprilike 25 min.Napokon je krenuo prema površini i tad smo vidjeli pravog kapitalca.
Naš iskusni vodić nam je rekao da je to riba koja se ne hvata često i da on lično nije nikad uhvatio ovolikog smuđa.
Rastopio sam se od sreće k'o “sniješko bijelić”.
Dok smo se vratili na poziciju Rosa je imao jos jednog ovaj je bio dobar,oko 4 kile, pa još jednog, a meni i Draženu su u medjuvremenu spale dvije ribe.
Došla je noć, i morali smo nazad u bazu. Pridružili su nam se i ostali iz ekipe. Dok je imao jednog smudja i jedna mu je štuka, po njegovoj procjeni oko 1.20 m, odnijela slotera i 40 cm. sajle, prava neman.Došli smo u vikendicu, napravili puno fotki i počeli spremati fish paprikaš i druge specijalitete od smudja a umjetnik u kulinarstvu je bio Dok.
Nakon večere, Rosa i ja smo morali nazad za Krupu. Nakon 5,5 sati vožnje, ukupno pređenih 870 kilometara za dva dana, u autu bez grijanja, došli smo u Krupu u 3 sata ujutro iscrpljeni, ali ispunjene ribarske duše i sa obećanjem da ćemo sve ovo ponoviti, nadam se, jako brzo.
Ujutro mi je Dok javio da je jedan Šved imao jednog od 11 kilograma i da su Dražen i ekipa imali još 29 riba, od kojih je 15 vraćeno u vodi (svaka teška oko 2 kilograma), što samo potvrđuje u kakvom smo ribarskom raju lovili.
Ani Halkić – Diver