Skup raje sa “Bistro BiH” na Uni

od 13. do 15. 07. 2007. godine
Nakon jako kratkog vremena od postavljanja stranice na internet, počeli su razgovori o tome kako i gdje naše virtualno druženje na stranici – chatu i forumu – ostvariti u realnom svijetu, uz neku vodu.U tim «čumuranjima» na chatu, doživio sam da sjedim pred monitorom laptopa i točim sebi duple loze valjajuči se od smjeha zezanciji, a ujutro, mahmuran, valjao sam  se sam sebi i slici od predhodne noći. Srećom, supruga mi je tih dana bila kod punice, a da me vidjela kako nazdravljam sa monitorom, sigurno bi pomislila da sam zreo za kakve umobolnice.
I onda, braća Halkići – Zander, Ani, Firdo i Elvis rekoše da imaju adu na Uni gdje se možemo smjestiti i gdje bi to mogli i realizovati. Počeli su dogovori, planiranja, određivanje datuma i slično, morali smo pokušati naći najoptimalniji modus gdje bi se svi mogli uklopiti.
Ja sam još davno prije najavio majci mog djeteta da taj period koji se najviše spominjao – polovina mjeseca jula, ne planira ama baš ništa, da u tom vremenu bukvalno ne postojim.Volja joj materi, volja joj na kraj svijeta, samo neka to bude
par dana ranije da se stignem vratiti i spremiti za Une.
I kao pravo muško, uzeo sam usisivač.
Prešli smo nas dvojica u ovom periodu od planova do odlaska sigurno par hiljada kilometara kroz mojih 58 kvadrata stana.
Kako je vrijeme odmicalo, tako se kroz priču provlačila ideja da dodjemo sa svojim kompletnim familijama.Ne bi mi loša ni ta zamisao.I meni je ovo bilo prvi put da sam baš bio na Uni. Prolazio sam pored nje stotinu puta dok sam radio kao vozač u jednoj firmi, više gledajući u njeno zelenilo nego u cestu, prepadajući svoje saputnike opasnim približavanjem bankinama i vozače iz suprotnog pravca prelascima na lijevu stranu kolovoza.
Približilo se, usisivač je radio punom parom i nekad mi ga je bilo i žao.Uspio sam premuntati suprugu da idemo «čoporativno».
Iz Sarajeva je išao i Hadžić Ermin, poznatiji kao «President» sa suprugom Dženitom i kćerkom Lamijom, te smo se dogovorili da krenemo u isto vrijeme.Datum i nije bio baš najbolji, petak 13. je zvučao malo «šuhveli», ali nisam se dao pokolebati. Oko 9:00, moja ljepša polovina Helena, moj mali ribar Vanja i ja smo bili u stratnoj poziciji. Išlo se polako, što zbog dužeg puta, što zbog pomenutog datuma, i prvi odmor nam je bio na Velikom plivskom jezeru.

Popila se kafa, uživalo u ljepoti Plivskog jezera i nastavili smo put Bosanske Krupe, prelijepog mjesta na obalama Une.
U putu smo svratili u Bihać, malo odmorili, malo uživali kraj Une, i jedino što nije bilo «malo» je «bečka šnicla» u restoranu «Unski biseri» – ko ova tastatura na kojoj kucam text. Ermin nam je pričao da su ih smanjili, da su nekad bile još veće. Šta ćeš, teška situacija.:-)

I, dolazak u Krupu, otišli smo pravo pred kuću Halkića, u naselju «Halkići», jer je Ermin prošle godine bio već u gostima kod Zandera i Anija. Tu su roditelji Halkići, majka (tako smo je svi zvali) Razija i otac Hilmija.
Nakon nekih 10-ak minuta, kao da smo se dogovorili, dolaze Šeha sa suprugom Ernom i kćerkom Azrom, te Erwin – Zander sa suprugom Emirom i sinovima Kenanom i Adijem. Sjelo se, upoznalo, popila kafa «dočekuša» i raspoređeni smo po sobama. Moji i ja smo bili smješteni kod Anija i supruge mu Kornelije, te kćerki Darije i male Lee.
Eh, tu nastaje prvi problem.
Kako su teme naših razgovora bile vezane za ribolov, rijetko se pričalo o familijama i znali smo one osnovne informacije, i ostao sam da ne kažem kakav, kad sam saznao da je taj dan rodjendan maloj Lei, mladjoj kćerki mojih domaćina.Ni čokoladu nisam imao i bilo je dobrih jezika od strane ljepše mi polovine zbog tog mog propusta.Baš mi je bilo krivo, i mislim da sam mogao u zemlju propasti od stida.Sutradan je supruga bar donekle ispravila grešku, ali je to, po meni, bilo kasno.
Nakon što smo se smjestili, prešli smo na adu gdje je ujedno bila i proslava prvog rodjendana male Lee.
Do ade se ide čamcem koji  krupljani zovu «ladja». Preko rukavca Une koji taj komad zemlje pravi adom razvučena je sajla, i jednostavno, držeći se za sajlu i vukući za istu, prebacujete se na stranu na koju želite.
Povlačim ovo «jednostavno», saznaćete što.
Iz ladje vidim Amira – poznatijeg kao «Mladica» i još jednog momka, nepoznat mi lik. Pozdravljam se sa Amirom, i upoznajem sa «nepoznatim». Mervin ili «Alar», nakon dužeg vremena dopisivanja sada se i vidimo. Moja supruga totalno zbunjena, nalazim se sa nekim, tek se upoznajem sa njim, a pozdravljamo se kao da se sto godina znamo. Ja odgovaram «raja sa stranice», ali i dalje joj nije jasno. Tu su i ostali članovi i prijatelji porodice Halkić koji su došli proslaviti Lein rodjendan, a medju njima prepoznajem Rošu, te se i sa njim upoznajem. Na ženino «ko je to?» moj odgovor «pa Roša sa stranice», njeno potpitanje «pa kako znaš da je to on, a tek se sa njim upoznao?»  i moje «pa sa slika i klipa koji su na stranici», ostavio sam je totalno zbunjenu.Nije više ništa pitala.
Ni Ermin ni ja nismo mogli izdržati da smo pored Une, a da ne zabacimo koji put, on je uhvatio jednu lijepu potočaru, a ja jednog klijena kojeg je ponosno pokazivao moj mali ribar.
Na adi smo se zezali, dovikivali, prozivali jedni druge, upoznavali sa porodicom i prijateljima naših domaćina, sve uz bogatu trpezu i «preminger» ohlađen u Uni. U neka doba dođoše Suzy i Sanjin, rekoše da Damir dolazi kasnije. Noć je već uveliko pala, a glasovi i smijeh veselog društva na adi se nisu stišavali.

Iako je raspoloženje bilo da se i dalje ostane na adi, hladnoća kraj rijeke i naša nespremnost na nju u vidu lagane odjeće u kojoj smo po toplom danu došli na adu, natjerali su  nas da se premjestimo pred kuću naših domaćina.
Eh, sad ide dio zbog kojeg sam povukao ono «jednostavno» u opisu prebacivanja ladjom.
U prvoj turi smo krenuli Ermin, Dženita i Lamija, te Helena, Vanja i ja. Firdo nas je trebao «jednostavno» prebaciti.Međutim, vjerovatno jer smo bili preteški, a u jednom momentu bila nešto brža matica, Firdo nije mogao zadržati čamac u kontaktu sa sajlom, te je birajući izmedju da ostane visiti na sajli (a da mi ostanemo bez ladjara), i ostajanja u ladji, odabrao drugu opciju, pustio sajlu i opasno zaljuljao ladju gdje umalo nije ispao iz iste. Lamija i Vanja su u strahu šutili, a Dženitu nisam mogao čuti od moje neplivačice koja u panici nije usta zatvarala, a Ermin i ja smo padali od smijeha.Ladja se smirila, dodao sam veslo Firdi i dohvatili smo se obale. Penjući se prema cesti, moja ljepša polovina me napada što se smijem, jer – citiram: «Dok bi ti izvukao Vanju na suho, i vratio se po mene, ko zna šta bi bilo?»
Nisam ništa odgovorio, ostavio sam je u ubjeđenju da bih se vratio po nju.
Pred kućom je slijedio je nastavak zezancije, pogotovo kad je Amir izvadio silikonce koje je pripremio za mladice, a koji su bili «u mjeri» – ubili se veličinom za tave. Nismo smjeli pretjerivati sa sitnim provokacijama, morali smo imati respekta prema njemu jer je, par noći prije okupljanja, Amir ulovio jednu «kraljicu» na Sani koja je vagala oko 10-ak kilograma.
Mi, muški, dogovaramo gdje ćemo i kad ćemo šta «ganjati», a žene su nas gledale i smješkale se.Volio bih da sam mogao malo zaviriti u njihove glave, da vidim šta misle o nama – da li nas smatraju budalama ili velikom djecom koja sa dječijim žarom planiraju svoju omiljenu igru. Pao je i dogovor, sutra ujutro idemo «ganjati» škobalja, a naveče mladicu.
U tom planiranju i dogovaranju, dolaze i Hiko, Damir i Mirza, nastavak zezancije slijedi.Razvuče se ta zezancija, potoši se mnogo «premingera» i znao sam da onaj će se jutarnji plan premjestiti negdje za podne.

Otišlo se na počinak, i zadnje čega se pred san sjećam je – ja na ladji i vadim škobalje.
Kako i predvidjeh, jutro nam je počelo kasno, mene je i glava opasno boljela, što zbog «premingera» a što i zbog veličine iste, gdje je glavobolja morala biti srazmjerna površini. Neko jednom, u mamurluku, reče: «Glava mi je ujutro bila tolika da sam se morao na prste popeti da je dohvatim i počešem se!».To jutro sam ga razumio u potpunosti.
Ermin i Ervin su završili sve pripreme (primamu i opremu za ladje) i čekalo se samo da se otkafeniše te da se otisnemo niz Unu.Dogovor je bio da u jednoj ladji budu Ermin i Ervin, a u drugoj Šeha i ja. Popila se kafa, Šeha i ja smo spucali i po jedan analgin (mada je meni trebao veličine pepeljare) i slijedilo je ukrcavanje.
Prelijepa slika, nemam riječi za opisati je.Svud ispod i oko nas zelenilo, iznad nas plavetnilo, mir i tišina koju remeti zvuk koji proizvode veslo i voda. Klizimo Unom, svo vrijeme gledam dno ove  ljepotice. Naša ladja ide pravo, pa onda malo lijevo, pa onda skroz lijevo, pa onda malo pravo, pa onda desno, pa skroz desno i sve tako, a Ervinova ide samo pravo, iako je on iskrivljen ko, što bi reci «telegraf štanga» – diskus hernija ga opasno spucala. Pravo umjeće je jednim veslom voditi ladju, kasnije sam i sam probao i srećom sam odustao od provociranja Šehe zbog putanje naše ladje.
Ervin nam je pokazao mjesto na kojem ćemo usidriti čamce. Imali smo pedesetak metara mirnog toka prije jednog manjeg slapa i to je, po Ervinovim riječima, pravo mjesto za škobalja. Tu je već bio usidren jedan čamac sa dvojicom ribara.Samo što smo se usidrili, sa obale neko proziva – ribočuvar je tu iste sekunde, čini mi se da rekoše da se zove Tači.Rekoh: «Nije onda ni čudo što u rijeci ima ovoliko ribe, kad se ovako čuva.»
Moram naglasiti, ovo je bio moj drugi izlazak na škobalja, prvi put sam ga lovio na rijeci Krivaji, bezuspješno.

Pošto sam sistem na suhom pripremio, a u vožnji čamcem razvukao štap, odmah po usidravanju sam pustio plovak niz vodu. I udar! Imao sam ga! Popustio sam kočnicu i merakao.Dobar borac, uživao sam, pogotovo jer sam prvi imao ulov.

I onda je krenulo, škobalj je bio raspoložen, iako smo relativno kasno došli u ribolov. Šehi je ovo bio prvi put da lovi škobalja, i počeo ih je i on vaditi. U jednom momentu, počelo je nadmetanje izmedju ekipa iz dvije ladje, mene proglasiše hercegovcem (valjda zbog ženinog porjekla) tako da smo imali «reprezentaciju Bosne protiv reprezentacije Hercegovine». Mi, hercegovci (šta ću, tako mi tad grah pao) smo razvaljivali bosančerose, nisu nam mogli opepeliti.Kad god bih vadio škobalja, Ermin bi kroz zube reci «da bog da ti spao».Nije me uspio ureći.

Najviše potezanja plovka sam imao u zadnjih par metara prije slapa, i jednom, kad mi je plovak došao do tog dijela, rekoh: «Ermine, gledaj sad ovo – tri, četiri, SAD!» i na «SAD» nestade plovak, kontirah, i osjetih da imam ribu.E jes mi bilo drago, to je čudo jedno, a ostali su padali od smjeha.
Dok smo mi tako merakali, sa obale se javiše Mervin i Amir, došli da nas gledaju, a i da izvide teren za mladicu.
Sve je bilo super dok bosanci ne predložiše da im se primaknemo ladjom jer nam je nestajalo primame.Ko s djavolom tikve sadi, zna se šta mu se desi, a mi hercegovci ovakvi naivni kakvi jesmo, pristadosmo.
Šeha je ladjar, hvata se vesla.Meni stiže poruka od Adija sa stranice u kojoj pita šta radimo.Ja odgovaram Adiju i ne gledam šta se dešava.Šeha je prišao bosančerosima i pokušava spustiti sidro.Ne može sam i zove mene da mu pomognem «jer nema tri ruke» (spusti ga zubima, rekao sam).Ustajem se sa mjesta na kojem sam sjedio i idem prema njemu kad sa obale neko zavika. «Halooo, odoše vam ribe i torba!!!». Sav ulov, meredov koji nam je bio čuvarica i moja torba sa priborom koja je čuvala meredov da ne ode u vodu su mojim ustajanjem završili u vodi.
Šeha me proklinje, kuka, vaki sam-naki sam, i pokušava dohvati šta se dohvatiti dalo. Meni je pola pribora ispalo iz torbice u Unu, i spasio mi je ono što je ostalo u njoj.Dok se on borio loveći ribe i torbicu, matica nas je opasno približila onom malom slapu, koji mi tada i nije izgledao nešto malen.Uspjeli smo se vratiti do «djavola» i nekako usidriti.Nastavljam pisati poruku Adiju u kojoj opisujem šta se tog momenta desilo.Stiže odgovor: «Čuvaj mi Šehu da on ne završi u vodi, #ebo pribor.Bistro!»Poslije ove nemile scene, bosančerosi su skontali da više ne možemo dokazati da smo više od njih ulovili i počeli su sa provokacijama.Mi, hercegovci, smo to stojički podnijeli, istina je bila na našoj strani, bez obzira što više nismo imali materijalnog dokaza.
U jednom momentu, zaokupljeni svojim mislima, gledajući u plovke i čekajući udar, Ermin me upita: «Znaš što, ustvari, ima ribe u ovoj Uni?. Sačekah odgovor, znao sam da je neka smicalica. Ermin nastavi: «Vidiš po Zanderu da oni ne znaju loviti ribu, da je Una kod Sarajeva, ne bi ovoliko ribe imala, garant!»
Osim što je ovo bio dan kad smo i Šeha i ja imali prve škobalje u «karijeri», Šeha je imao i prvu krkušu na udici.
Škobalj više nije uzimao kao na početku i više nisam nešto ni imao koncentracije gledati u plovak.Puno ljepše je bilo gledati «kraljice» kako se ispod slapa izbacuju. Bilo je tu mladuljaka, ali i većih komada koji su, poput delfina, cijelom dužinom iskakali iz vode i preskakali po dva metra. Ervin je obećao postaviti kameru da to snima, prizor je fantastičan.
Gladni, umorni i malo «zagorili» od sunca, krenuli smo nazad.Bio je to prelijep dan, u prelijepom okruženju, sa divnom ekipom, a i dobrim ulovom.Čista desetka!
Nakon odmora i tuširanja, prošetali smo Krupom, otišli na ručak, odveli djecu, a bogami i nas, na kolače i sladoled, malo se slikali, i vratili u Halkiće.

I tu noć smo «zaglavili» pred kućom, prepričavajući detalje iz naših života, ribolova, prisjećajući se i naših upoznavanja na stranici, noći provedenih na chatu i priča koje smo pričali, planiranja ovog druženja. Kada sam počinjao sa pravljenjem stranice, po meni, njena svrha i jeste bila upravo ovo, upoznavanje ljudi-ribara, komunikacija medju njima i prenošenje iskustava. Ovim okupljanjem, ja sam ispunio ono što sam zamislio, a znam da ovo nije jedino upoznavanje raje sa stranice, već su u planu neka nova – dok ovo pišem, Šeha, Adi i Mirza su na jezeru u Šićkom brodu, a sutra idem i ja do njih, Enko iz Zenice je pozvao Adija i mene da dodjemo loviti soma na Vranduku, upoznao sam, mogu slobodno reci, preko stotine ljudi zahvaljujući stranici, ljudi koje okuplja zaljubljenost u ovaj sport, naše rijeke i jezera, koje ne intresuju razlike koje nameće današnji život, a kojima se dijelimo na nacije, socijalne statuse, stepen obrazovanja, koji su samo ribari, i koji dijele ljude na «ribare» i «one koji još nisu došli do pameti».Stranica je svoju svrhu ispunila, i to je ono što me i danas drži da sa nesmanjenom voljom radim na njoj.

Malo odlutah, da nastavim sa temom.
Amir je bio glavni za mladicu, i on, Firdo i Šeha, kojem je ovaj izlazak na mladicu kao i jutrošnji na škobalja, prvi u životu, otišli su malo izviditi teren u reviru a lov mladice su ostavili za sutradan.Mi svi smo bili malo i umorni, što od puta, što od protekle noći i dužeg sjedenja, tako da nisam imao snage prošetati sa njima po terenu na kojem su mislili loviti. Mi ostali smo mislili uraniti i pokušati malo loviti pastrmku, a nakon toga opet ići na škobalja. Medjutim, ujutro je opet bilo kasno ustajanje jer smo i tu noć «zaglavili»pred kućom.To je već nedjelja, dan kad smo morali kućama, i faktički, subota je bila jedini dan koji smo mogli iskoristiti i koji smo iskoristili kako treba.U nedjelju, poslije kafe, Ermin, Dženita i Lamija su krenuli kući, a ja sam ostao  da još jednom odem sa Zanderom na škobalja. Nas dvojica smo otišli na isto mjesto, ali škobalj taj dan nije bio raspoložen kao prethodni.Bilo je par komada, ništa vrijedno spomena.Jedino sam ja nagrebusio momački – dan prije sam izgorio, vjerovali ili ne, po koljenima.Samo taj dio tijela mi je bio cijeli dan izložen suncu i poprimio je jednu čudnu ljubičastu boju. Ovaj drugi dan me sunce po tom dijelu pržilo da sam svako malo morao prskati koljena vodom.Opet, uprkos tome, proveo sam još par lijepih sati na ovoj ljepotici od rijeke, i izdržao bih i džehenemsku vatru u ovom raju na zemlji.

Po povratku sam malo provozao suprugu i sina u ladji, i raspoloženje mi je spalo jer je došlo vrijeme je da i mi krenemo kući, pet-šest sati vožnje je pred nama.
Tu noć su Amir, Šeha i Firdo otišli loviti mladicu.Nisu imali sreće, Amir je imao jedan udar, i to je bilo sve za tu noć.Ali Šeha je bio pun utisaka, svjestan je i on da treba ispuniti kvotu od «1000 zabačaja» da bi se uhvatila kraljica.

Ovom prilikom bih želio još jednom da se zahvalim svim Halkićima, nadam se da im nismo bili teretli, a poznato krajiško gostoprimstvo o kojem sam do sada slušao, imao sam prilike i osjetiti. Glava porodice Hilmija, naša majka Razija, braća Ervin, Ani, Firdo i Elvis(koji, na žalost, tih dana nije bio u Bosanskoj Krupi zbog obaveza) su nas primili kao svoje.Poseban pozdrav i veliko hvala Anijevoj supruzi Korneliji, koja je imala živaca trpiti nas Kape, a pored svojih obaveza i male Lee.Još jednom, velika hvala svima vama i nadam se da ću kad-tad imati priliku biti vam domaćinom, moja vrata su vam uvijek širom otvorena.
A ja, ja sam očistio i podmazao usisivač, nas dvojica smo već startali u iščekivanju iduće godine, idućeg druženja na Uni. Hoću li zbog ovog dobiti nadimak «papučar», uopšte me ne interesuje, ona tri dana vrijede da me papučarom zovu cijeli život.
Bistro Halkići, bistro Bosanska Krupo, bistro Bosno i Hercegovino!!!