Da sačuvamo od zaborava – Nazif Fetahović Suzy (4)
Tekstovi koje je pisao ili koji su pisani o njemu – Nazif Fetahović – Suzy
Nedavno sam bio kod Suzija u Travniku, uz kafu smo raspredali o ribolovu, stanju u Udruženjima, Savezima, situaciji na našim vodama. Nakon što smo “pretresli” sve što se pretresti moglo, prošetali smo uz Lašvu. To mi je bilo prvi put da sam “na” Lašvi i bio sam jako iznenađen količinom ribe u rijeci. Iako travnički ribolovci čine sve što je u njihovoj moći da očiste Lašvu, rijeka je bila prilično prljava jer je više onih koji je zagadjuju nego onih koji je čuvaju i čiste.Ili sam ja očekivao da bi za onu količinu pastrmke koju sam vidio u rijeci voda morala biti kud i kamo čišća.
Kasnije su nam se na kafi priključili Sanjin Kotlica – član ekipe Bistro BiH NTV Hayat i Damir Begović, autor iste emisije.
Damir reče: “Dedo, daj materijala za stranicu, barem kod tebe toga ima”.
I Dedo – Suzy dade, tekstova iz časopisa koje je pisao on, a i koje su i drugi pisali o njemu. Kad mi je sve to dao, reče:
“Nemoj da sad to bude nešto o meni, izvuci šta možeš, mene je dosta, ima mladjih”.
Odgovorih da ću pokušati i da će to biti uopšteno o B-H ribolovu.
Prošlo je od tada skoro mjesec dana. Pokušavao sam osmisliti kako da sve to ukombinujem u jedan tekst i ne ide. Jednostavno, pričati o B-H ribolovu, a ne pričati i o Suziju, ne ide.
Ovo su ti tekstovi.
ČOVJEK I JEZERO – Haso i Jablaničko
Prve primjerke ulovljenih smuđeva ljudi su otresali čizmom sa udice, ne želeći ni da dodirnu rukom to “bodljikavo čudovište”. “Mora da je “OVO” nastalo od neke radijacije” – mislili su, a nakon prvobitnog čuđenja spopao ih je bijes, jer “TO” pojede svu normalnu ribu
Piše: Ranko Travar
Evo, prođoše izbori u Bosni. E nek su vala i prošli, ko god da je pobijedio – sad valjda možemo mirno na pecanje. Uostalom, svi smo izašli na izbore i glasali po svojoj savjesti: Suzi i Halka iz Travnika za Vrbas, Milorad Kaurin iz Šipova za Plivu i Janj, Milan Nježić za jezero Drenova, Ratko Markočević za Sanu, Senad Kurtagić, Vlatka Velicki i Zdravko Ćurguz za Unu, Ćata za Neretvu, Haso Hadžiarapović za Jablaničko jezero, a ja sam sve to zaokružio na glasačkom listiću i na margini još dopisao: Ugar.
Kako smo svi glasali i glasovali za različite opcije, prvih oktobarskih dana dogovorili smo jedan
zajednički radni sastanak u Martin Brodu, na gornjem toku Une, gdje treba da usaglasimo stavove i formiramo koaliciju pod nazivom “Vodena stihija”. Duboko smo ubijedeni da će ova koalicija na naredne izbore izaći daleko spremnija i odnijeti ubjedljivu pobjedu. O događajima sa te istorijske sjednice, sa sve ribolovom, čitaćete koješta u našem narednom izdanju.
A o svim pomenutim ljudima i njihovim omiljenim vodama imali ste priliku ponešto da saznate iz naših ranijih izdanja, osim o jednom čovjeku i vodi. U pitanju su Haso i Jablaničko jezero. Zašto su ovaj čovjek i ova voda interesantni? Pa, zato što su netipični za podneblje o kojem se piše.
Priča o čovjeku
Haso Hadžirapović rođen je prije 30 godina u Zvorniku. Tu, na obalama nekada prebogatog Zvomičkog jezera i na Drini ispod brane provodio je Haso gotovo svaki dan, od ranog djetinjstva. Još u prvoj mladosti batalio je klenove i deverike i postao prava napast za jezerske šarane i somove, a ni smudevima ispod brane nije ostao dužan. Poput svakog istinskog fanatika, bukvalno je gutao svu domaću i stranu literaturu iz oblasti ribolova, tako da je već krajem osamdesetih važio za jednog od najviđenijih lokalnih majstora i specijalista za krupnu ribu.
Sve bi to bilo divno i trajalo bi do današnjih dana, da se ljudima iz Bosne ne dogodi famozni april 1992. godine. Čim je pripucalo, Haso je poljubio svoj pribor, strpao u koferče par gaća i košulja, napustio rodni grad i nije se osvrtao do Berlina.
Kad je tamo dobio svoju prvu platu, kupio je karton piva i pečeno pile, a ostatak je uložio u pribor za pecanje šarana.Kao i svaki moderan ribolovac, koji ne gubi vrijeme na dileme tipa “nokla ili boili”, Haso je odmah kupio brdo specijalističke literature iz oblasti šaranskog ribolova, da bi već nakon dva mjeseca svoj mali iznajmljeni stančić pretvorio u mini manufakturnu radnju za proizvodnju boila. A potom, zna se – na Nekar, Sen Kasijen i sva ona kultrna mjesta o kojima je naš Tomo Popović tako nadahnuto i talentovano pisao.
Kad smo razgovarali u Travniku, reče mi sa ponosom da je imao priliku da lično upozna Tomu, te da mu je on veliki uzor u ribolovu. Pet godina je junak ove priče krstario po Njemačkoj i cijeloj Evropi u potrazi za kapitalnim šaranima, ali ga nijednog trenutka nije napuštala jedna opsesivna misao: E moj Travar, dobro nas pošuta ovaj jebeni rat. Tebe iz Zenice, a mene iz mog Zvornika. Da mi je sada, sa ovim znanjem da zabacim u Zvorničko jezero. Ej, bolan, koji bi to haos bio!”
Čudni su putevi života. Kad je potrošio oporo Njemačko. “gostoprimstvo”, Haso se “vrnu nazaj” u Bosnu, ali ne u Zvornik, gdje ga je srce u ribara vuklo, nego u Travnik, gdje je šarana čak i u ribarnici teško vidjeti. Kad je vidio rječicu Lašvu, koju iz čučnja možeš preskočiti, došlo mu je, veli, da se ubije, a možda bi to nesrećnik i učinio da mu se nije dogodio Nazif Fetahović-Suzi i njegova logistička desnica – Halka.
Tomo Popoviću, Draško Protiću, Zorane Melegu i sve ostale šarandžije, pokušajte shvatiti dramu vašeg kolege, koji se odjednom obreo u srcu regije, od koje su, u prečniku od 100 kilometara, sve vode salmonidne. Za razliku od 1992. godine, ovaj put je dovukao sa sobom sav pribor, ali kao da i nije. Ništa mu od te dalekometne artiljerije više nije trebalo. Šta mislite da ga je to slomilo?
Ma jok, brate.
Bilo je dovoljno da par puta sa Suzijem prokrstari po Vrbasu i Uni, pa da se primi cofova, spužvenih peševa, voblera i mušica, sa istom onom strašću, sa kojom je “bil vaktile” (svojevremeno) po Evropi šarane ganjao. Ovog ljeta je nabavio i mahač, čime je definitivno kročio u mušičarsko ludilo iz kojeg povratka nema.
Ipak, kada je Haso u pitanju – nikad se ne zna. Baš kao u vicu o Hasi i Husi.
Jablaničko jezero
Mije mi baš ugodno pisati o ovoj vodi, jer na njoj sam bio samo pet puta, a ni tada nisam ulovio sve vrste koje žive u ovom neobičnom jezeru. Ipak, dok ne dobijemo saradnika iz tih krajeva, treba nešto prozboriti, baš zato što je ova voda netipična, kao i čovjek iz prethodne priče.
Svi smo već pomalo zaboravili geografiju bivše Jugoslavije, ali pokušajte se sjetiti onog zelenog zadebljanja nepravilnog oblika, što od Konjica ide prema zapadu i završava se na ušću rijeke Rame, pa se još malo zapadnije na ovu vodenu aglomeraciju nadovezuje još jedno – Ramsko jezero. Za filmofile patriotske provenijencije znam da nema problema sa orijentacijom, jer oni su te terene upoznali gledajući “Bitku na Neretvi”.
Autohtonu riblju populaciju ove vještačke akumulacije u slivu rijeke Neretve čine strugač (vrsta klena), potočna pastrmka, mekousna pastrmka, zubatak (salmo dentex), glavatica, pijor, klenić i peš. Vještački su uneti: šaran, kalifornijska pastrmka, lipljen (samo na ulazu u jezero) i, potpuno van pameti, nekako uz rat, tu se pojavio i smud(!?).
Pričali mi da su prve primjerke ulovljenih smuđeva ljudi otresali čizmom sa udice, ne želeći ni da dodirnu rukom to “bodljikavo čudovište”. “Mora da je “OVO” nastalo od neke radijacije” – mislili su, a nakon prvobitnog čuđenja spopao ih je bijes, jer “TO” pojede svu normalnu ribu.
Onda je neko, vjerovatno u pijanu stanju, ispekao jedno “čudovište” za mezu, pa je sutradan pukla priča po mahali da mu se ništa nije desilo, pa još jadan i bulazni da je to ukusnije i od pastrmke.
I, tako, mic po mic, počeše loviti smuđeve po Jablaničkom i Ramskom jezeru. Ćata i Suzi mi rekoše da im je prosječna lovna težina oko 2,5 kg, ali da su imali i dosta kidanja. To je i logično, jer im se smuđ obično natovari kao slučajan gost prilikom pecanja kalifomijske pastrmke na gagu (pijora) i klizeći plovak, te na najlon od 0,18 mm. Dakle, da se razumijemo, još niko ne peca smuđa namjerno, što je i razumljivo, jer ljudima je ugodnija izvjesnost onih dvadesetak krupnih kalifa, od neizvjesnog traganja za ribom čije navike još ne poznaju.
Izuzmemo li strugača, kojeg još ima u velikoj količini i koji se lako lovi, na Jablaničkom jezeru sve je manja mogućnost da se ulovi neka od autohtonih vrsta (pogotovo glavatica, zubatak i mekousna pastrmka), ali je zato više nego izvjestan ulov kalifomijske pastrmke, šarana, a bogami i smuđa.
Pa i nije to tako loša zamjena, pomisliće neki, pogotovo kada se ima u vidu da tu nema babuške, bodorke, cverglana i ostale daveži. Ipak, ko je jednom osjetio zadovoljstvo da na štapu ima kraljicu jadranskog sliva – glavaticu ili mu je varalicu silovito gađala krupna neretvljanska potočara, ne može a da na ne osjeti tugu u srcu, kada nakon svakog udarca, zna da na štapu ima kalifu ili “bodljikavo čudovište”.
Bogate su to vode. Mnogo bogatije nego što se može i naslutiti iz ovo malo teksta. Zato se i vrijedi potruditi da se tamo dođe.
Naravno, nije to tako jednostavno kao prije “velikog sranja”. Nema govora o nekim organizovanim turama, sa autobusima punim ribolovnih skauta. Ovdje se dolazi ispotiha, nježno, uz najavu, i, što je najvažnije, sa plemenitim namjerama.
Eto, tako ću i ja tamo uskoro otići. Do tada bistro i srećan vam oktobar – prvi u nizu od pet mjeseci rezervisanih samo za fanatike.