Najnovije vijestiTehnike i pribor

TAKMIČARSKI RIBOLOV – Faktor sreće/nesreće na takmičenjima

Koliko procenata uspjeha zavisi od faktora sreće u sportsko-ribolovnim takmičenjima?
Koliki je faktor nesreće?
Da li je uopšte moguće faktor sreće tj. nesreće svesti na minimum u različitim segmentima  pri organizaciji takmičenja?
Ako jeste –kako?

Pronalazeći odgovore na ovakva i slična pitanja i naravno evidentirajući probleme pronaći ćemo i put koji će naš sport smjestiti rame uz rame sa svim ostlim sportovima. 
Svjedoci smo u posljednje vrijeme da se u mnogim sportovima – npr. u nogometu, faktor sreće pokušava svesti na minimum tj. pokušava se sama igra što više objektivizirati.Čak i u objektivno velikim i popularnim sportovima, gdje je vještina sudionika dokazano presudan faktor uspjeha, pronalaze se načini kako i najmanje moguće greške (npr. sudaca) svesti na još manju moguću mjeru i na taj način smanjiti mogućnost pojavljivanja sportske nepravde u kojoj manje sposoban pobijedi onog sposobnijeg.
Najsvježiji primjer je FIFA-ina odluka da testira adidasovu «pametnu» loptu sa čipom koji sudiji šalje signale o eventualnom preslasku gol linije.
O značaju jedne takve neispravne odluke sudije u npr.polufinalu finalu Lige prvaka(Liverpul-Čelzi) nećemo ni polemisati.
A gdje je sad u ovoj priči naš sportski ribolov? 

U jednoj takmičarskoj sezoni značajno mjesto zauzimaju prijateljska takmičenja tzv. Kupovi gradova, memorijali i sl.Takva takmičenja su izuzetno važna u jednoj sezoni jer imaju više funkcija poput:

  • Sklapanja novih i obnavljanja starih poznanstava
  • Sticanje neophodnog iskustva na različitim vodama i uslovima ribolova
  • Eksperimentiranje sa različitim hranama,taktikama i sl. na nekim vodame i vrstama riba
  • Uigravanje ekipa za pojedina takmičenja i sl.

U svakoj zemlji takvih takmičenja ima puno, tako da ste kao član ekipe i kao ekipa u mogućnosti da birate staze, vode, ribe, tehnike itd. koje želite da usavršavate, te naravno da i u vitrine svog društva donesete još jedan pehar a sebi pojedinačnu medalju.

Na takvim takmičenjima nastupaju ekipe i pojedinci različitog takmičarskog kvaliteta.

Od onih koji se uvijek bore za prva tri mjesta, preko onih koji su po kvaliteti uvijek u zoni osvajanje odličja, do onih koji tu objektivno skupljaju neophodno iskustvo i čekaju svoju priliku.

Međutim, iako je već pri prijavi ekipa odnos snaga moguće naslutiti, naravno da se sve ekipe nadaju što boljem rezultatu i što je i poenta ovog teksta u tom smislu pripremaju ( čak od prošle godine) a pripremajući se naravno ulažu i velika novčana sredstva.

Svi znamo koliko volimo biti pobjednici, a također znamo i koliko svaka pobjeda zahtijeva truda vremena i novaca.

Da hipotetski rezimiramo situaciju u kojoj se nalazimo pred jedno prijateljsko takmičenje:

Prošle godine ste na Kupu grada tog i tog za par grama i sektorskih plasmana u izuzetno jakoj konkurenciji ostali bez ekipnog pehara i pojedinačne medalje i to Vas godinu dana lagano tišti.Izvukli ste pouke iz načinjenih grešaka i jedva čekate poziv.

Dobijate ga a nakon toga organizujete sastanke ekipe, kupujete (najbolje) mamce i hrane za primamljivanje, slažete sisteme baš za tu stazu, informišete se kod domaćina za trenutnu situaciju, razrađujete taktiku (čak eventualno odete i na trening) i šta sve još ne.

Pročitajte i:   Poziv za dostavu prijedloga za dodjelu nagrada i priznanja SRS F BiH za 2024. godinu

Ujutro krećete na takmičenje a niste ni svjesni da je vaša sudbina već zapečaćena od glavnog lika ovog teksta –«GOSPODINA POSTAVLJAČA STAZE». Puni nade u objektivnost takmičenja i rezultat, povlačite brojeve, izlazite na stazu i tu Vas dočeka razočarenje kojemu neme kraja, i pitanje šta sam ja to Bogu skrivio?

Click to view full size image

Već pri prvom pogledu (a nakon npr. mjerenja dubine) jasno vidite da je vaša startna pozicija  u odnosu na ostale pozicije u vašem sektoru toliko loša da je sav onaj vaš trud biti dovoljan tek za osvajanje nekog od posljednjih mjesta u sektoru. 

Sad se pitate, da li onaj koji je postavljao stazu, (a to su često veliki entuzijasti nekog  društva ali na žalost često i ljudi koji i nemaju nekog pretjeranog takmičarskog staža te ljudi kojima je jednako važan ručak poslije i druženje-(naravno  da je i  to važno) uopšte razmišljao o onim vašim pripremama i uloženom trudu i na kraju onom radi čega smo primarno tu-da ulovimao što više a ne što manje riba.

Netko će me sada možda kritikovati i reći da ne može sve biti idealno i sl.

Ja i nisam rekao da takmičenja mogu biti objektivna (jer je to uistinu nemoguće postići) ali da se uz malo više truda mogu što više objektivizirati to je sigurno moguće.

A morate priznati da i pored druženja, koje uistinu neizmjerno cijenim, mi ipak kući idemo radosniji sa peharom nego sa lošim rezultatom.

U čovjekovoj prirodi ne egzistira želja za porazom nego naprotiv – želja za pobjedom.

Pokušaću navesti par primjera loše postavljene staze a siguran sam da ih i svako od vas zna, ili što je još gore, da je možda nekad bio žrtva «GOSPODINA POSTAVLJAČA STAZE» .

Još da napomenem da se ovakvi problemi javljaju češće na malim vodama te da ih je nekad, uz najbolju namjeru nemoguće izbjeći. 

Primjer Prvi: Zbog zatravljenostina  na mjestu koje ste povukli (a koje se moglo izbjeći npr. postavljanjem startnih mjesta tako da se taj pojas trave nađe između dva broja tako da ne smeta nikome) prisiljeni ste loviti npr. na match na 20-30 m od obale istu ribu koji svi ostali u vašem sektoru love da direktaše 4-5 m.Trudite se maksimalno ali na kraju:

Krajnji rezultat – nema vas nigdje na mapi kako pojedinačno tako i ekipno (ostali članovi ekipe su bili dobro plasirani)  a da je neko samo malo razmišljao pri postavljanju staze rezultat bi bio drugačiji a vi sa tog takmičenja ne bi ste išli potpuno razočarani i ne biste nosili negativna iskustva. 

Primjer drugi: na jednom prijateljskom takmičenju se lovi na relativno maloj rijeci koja je ispresijecana sa dva mosta koja se nalaz tik iznad površine vode.

Domaćini redovito, i to svake godine bez izuzetka, stazu postave tako da se dio takmičara iz istog sektora nalazi sa jedne strane mosta a drugi dio takmičara sa druge strane mosta. I šta se dešava svaki put? Sa jedne strane mosta svi love 4-5 kg ribe dok oni sa druge strane mosta love po par stotina grama. Uz to se još dešava da dio istog sektora peca na jednoj a dio na drugoj obali rijeke.Na jednoj obali se lovi po nekoliko kilograma ribe a na drugoj po nekoliko grama. Faktor (ne)sreće 100 %.

Pročitajte i:   Foča: Završen 'Hucho hucho kup 2024' održan na Drini i Čehotini

Svi to znaju ali se ipak taj minimum truda da se staza objektivizira ne ulaže. Rezultat – puno je nezadovoljnih koji iz kurtoazije domaćinu ne prigovaraju a rado bi svašta rekli.

Kad dolazite na takva takmičenja važan dio pripreme je molitva Bogu za dobar žrijeb startnih mjesta.Nažalost.

Ovakvih i sličnih primjera je vjerujem puno na našim takmičarskim stazama.

Iako se trudim za  sopstveni neuspjeh prvo razloge potražim u sebi ipak su neke situacije više nego frustrirajuće.Ekolozi bi rekli:«Misli globalno- djeluj lokalno».

Isto se može prenijeti na sportsko-ribolovna takmičenja. Jer badava vi kao organizator pokušavate objasniti neugodnu situaciju i opravdati je.Za onog takmičara koji je uložio sav onaj trud sa početka teksta nastup na takmičenju u ovakvim situacijama ravan je psihološkom cunamiju.

Mislim da se čak i kod objektivno teških staza za postaviti, kao što je to slučaj na malim vodama može uz malo truda staza što više objektivizirati raznim prostornim manevrima i na taj način takmičenje za što više takmičara učiniti ugodnijim.Takmičari tada odlaze svojim kućama sigurno zadovoljniji a na koncu to je i cilj svakog domaćina.

Kako ovaj tekst dolazi od takmičara iz Bosne i Hercegovine, neko će možda reći da ovakvih pojava u Hrvatskoj nema. Na žalost, ima ih čak i na Svjetskim prvenstvima ali to je opet posebna tema.Ovde je ipak riječ o vodama, stazama i takmičenjima koje mi organizujemo i gdje smo u mogućnosti nešto promijeniti.

Dok sve ovo pišem cijelo vrijeme razmišljam o sutrašnjem takmičenju kod naših dragih prijatelja kod kojih je staza, na žalost, toliko neujednačena, da je to primjer za udžbenike.

Naravno, idem sutra sa ekipom, jurišamo na prvo mjesto i ne pada mi na pamet da se unaprijed predajem ali iskreno se bojim da su mi (nam) šanse da povučemo dobar broj male. Ipak i na takvim takmičenjima treba nastupati jer pored toga što ćete vidjeti drage prijatelje sigurno je da ćete nešto i naučiti. Kako kaže ona narodna:
« Sve što me ne ubije-ojača me»  

Tuzla,27.09.2005.godine                                                
mr.sci. Đug Muris
(Objavljeno u hrvatskom časopisu Ribiči)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.