Da sačuvamo od zaborava – Nazif Fetahović Suzy (7)

Tekstovi koje je pisao ili koji su pisani o njemu – Nazif Fetahović – Suzy
Nedavno sam bio kod Suzija u Travniku, uz kafu smo raspredali o ribolovu, stanju u Udruženjima, Savezima, situaciji na našim vodama. Nakon što smo “pretresli” sve što se pretresti moglo, prošetali smo uz Lašvu. To mi je bilo prvi put da sam “na” Lašvi i bio sam jako iznenađen količinom ribe u rijeci. Iako travnički ribolovci čine sve što je u njihovoj moći da očiste Lašvu, rijeka je bila prilično prljava jer je više onih koji je zagadjuju nego onih koji je čuvaju i čiste.Ili sam ja očekivao da bi za onu količinu pastrmke koju sam vidio u rijeci voda morala biti kud i kamo čišća.
Kasnije su nam se na kafi priključili Sanjin Kotlica – član ekipe Bistro BiH NTV Hayat i Damir Begović, autor iste emisije.
Damir reče: “Dedo, daj materijala za stranicu, barem kod tebe toga ima”.
I Dedo – Suzy dade, tekstova iz časopisa koje je pisao on, a i koje su i drugi pisali o njemu. Kad mi je sve to dao, reče:
“Nemoj da sad to bude nešto o meni, izvuci šta možeš, mene je dosta, ima mladjih”.
Odgovorih da ću pokušati i da će to biti uopšteno o B-H ribolovu.
Prošlo je od tada skoro mjesec dana. Pokušavao sam osmisliti kako da sve to ukombinujem u jedan tekst i ne ide. Jednostavno, pričati o B-H ribolovu, a ne pričati i o Suziju, ne ide.
Ovo su ti tekstovi.

Sa puta po Bosni – Vozaj zastavicu, jarane

U ljutim brzacima, gdje se više vodenih struja sastaje i siječe iz različitih pravaca, gdje caruju yena, bukovi, krupno kamenje i uske šljunkovite stazice, putevi su najkrupnijih mrena i tu zaista \ema drugog pristupa osim zastavice. Jedna udica, par grama olova, komadić konca i oko sokolovo. Ima li sportskijeg ribolova

Piše: Ranko Travar

Koncem maja, petočlana ekspedicija, koju smo činili Stanko Popović, Milan Knežević, Dragan Nikolić (vlasnik LAV-MD), Srđan Despot Blaf i ja, krenula je na jedan zaista neobičan put. Naime, pozvani smo bili da dođemo u Travnik, u centralnu Bosnu, da budemo gosti legendarnog bosanskog mladičara Nazifa Fetahovića-Suzija. Mnogi “dušebrižnici” su nas pokušali odvratiti od ovog puta, jer “bože mili, pa tamo žive muslimanci”, međutim, naša ribolovna strast i duboko povjerenje u ljude kod kojih idemo, učinili su da se ni jednog trenutka ne pokolebamo. Oduvijek sam bio ubijeđen da se ribaru
nikakvo zlo ne može desiti, a naredni dani su samo potvrdili ono što sam oduvijek znao. I, bi put.

VOZDRA SMEDEREVO

U Doboju, na tzv. liniji razgraničenja između dva entiteta, dočekali su nas Suzi i standardni član njegove ribolovne ekipe – Haso. Nakon grljenja, zdravice i obaveznih par Suzijevih viceva, od kojih se trese dijafragma i koče vilice od smijeha, formirala se mala kolona, na čijem je čelu bio Suzijev auto, a uz koji se tijesno nabiše naša dva, sa jugoslovenskim registracijama. Priznajem, bilo je pomalo nelagode, ali sve do jednog trenutka. Naime, kada smo već bili nadomak moje rodne Zenice, prelazeći preko jednog dosta izraubovanog mosta, Smrki je bio prisiljen da malo uspori. Tako smo dali priliku grupi mladića, koji su dokoličarili na ogradi od mosta, da nas dobro osmotre.

I, naravno, pali su komentari, u stilu boljih Kusturičinih nadahnuća: “Ej, ej, vidi matre ti! Raja iz Jugoslavije. Ej, vo-zdra raja! Vo-zdra Smederevo!” Istina, registarska oznaka Smrkijevog auta “SM” i nije baš Smederevo, ali svejedno, bilo je više nego simpatično, poslije čega smo se baš razgalili i opustili.

U Zenicu, grad čelika i vjerovatno najvećih ribolovnih fanatika u Bosni i Hercegovini, stigli smo u suton. Nismo čestito ni sjeli u kafanu, a već su sa svih strana počela pristizati naša braća po štapovima. Prvi je, naravno na vespi i u besprijekornom rokenrol “kostimu”, stigao vječiti mladić Ferid Zlatarević-Ćata. Sa svojih 50 na plećima i u nogama, taj čovjek neobične energije još može “prepišati” većinu, dvadesetgodišnjaka, u šta ćemo se tih dana i uvjeriti. Uskoro je pristigla i moja posada sa Ugra – Jasenko Karović i Jasmin Kukavica, a kada se na vratima pojavio moj kum i mentalni blizanac dr Željko Škuljević, bilo je više nego jasno da u postelji sigurno nećemo osvanuti. Ostali bi mi tako svi do zore, da Suzi, kojim slučajem nije, u maniru pravog babe, odveo srbijansko-crnogorski dio ekipe kod sebe u Travnik – “da se ljudi bolan malo prepakuju”.

Sutradan, u petak, opet smo se svi okupili u Zenici u kafiću “Bordo”, kod domaćina Almira, inaće vrsnog “zastavičara”, koji vrti najbolji rokenrol u gradu. Tu pade i dogovor o sutrašnjem odlasku na Vrbas ispod Donjeg Vakufa.

LAŠVA – SVAKI LIPLJEN IDE NAZAD

Svoja prva ribolovna iskustva Suzi je sticao još kao poslastičar-pripravnik na rijeci Bosni, loveći uglavnom somove, ali je epitet pravog ribolovca stekao tek preseljenjem u Travnik, gdje se upoznao sa Lašvom i njenim majstorima.

Poslije Fojnice i Usore, Lašva je treća po veličini lijeva pritoka Bosne. Dugačka je nešto više od tridesetak kilometara, i, što je najvažnije, salmonidna je od izvora do ušća. Za ribolov postaje interesantna neposredno ispod Travnika, gdje prima sa lijeve strane kratku, ali izuzetno jaku i čistu pritoku (Plava voda). Sve do ušća njene najveće pritoke Bile, dominantna vrsta je potočna pastrmka, koja zna biti neobično krupna za tako malu vodu (do 5 kg), a prosječnom lovnom težinom od 500 grama ne mogu se pohvaliti ni mnogo veće i poznatije vode. Kod mjesta Dolac Lašva se udaljava od puta i ulazi u tzv. Poljane. Osim obilja potočare, na ovom potezu je nekada bilo carstvo poznatog lašvanskog lipljena “grbe”, koji svoj nadimak dobi po karakterističnoj grbi iznad glave kod svih primjeraka težih od kilograma. Danas je lipljen rijedak gost na udici, a među lašvanskim ribarima strogo se poštuje nepisano pravilo, da se svaki lipljen, bez obzira na veličinu, mora vratiti nazad u vodu.

Neposredno oko ušća Bile, a i u samoj Biloj, pojavljuju se i prve mladice, kojih u promjenljivoj koncentraciji ima sve do ušća u Bosnu. Najpoznatija lovišta mladice bila su, a i sada su to sve više, tereni oko ušća Bile u Kaoniku (ušće Kozice), u Grabljama i oko restorana “Olimpik”.

Nedavno su, u saradnji sa međunarodnom humanitarnom organizacijom UNDP Udruženja iz Travnika i Viteza izvršila poribljavanje Lašve potočnom pastrmkom, a stari lisac Suzi se zainatio da još koju “nafaku” izvuče od Amera, za kupovinu skupih slovenačkih lipljena. Pođe li mu to za rukom, ispuniće sve uslove da mu još za života podignu spomenik negdje kraj Lašve, a i ova rijeka će tada postati nezaobilazna turističko-ribolovna destinacija za sve prave ribare iz Bosne, a, zašto ne, i Evrope. Naravno, sve će to biti moguće još pod jednim uslovom – da se korito Lašve napokon očisti od šporeta, madraca, koperdeka, najlon-kesa i drugih tragova našeg tužnog bitisanja, koje, eto, ne imadosmo gdje odložiti, već pravo među potočne pastrmke.

Da priče o ribljem bogatstvu Lašve nisu šuplje, naša se ekipa imala prilike uvjeriti u petak ujutro, kada je nabasala na Hasinog brata, koji je u rancu nosio šest krupnih pastrmki. Mogao je čovjek i više, ali kako nam reče: “I ovo je previše”.

Vrbas – nijedna bomba posle rata

U subotu ujutro, 23. maja, našoj ekipi za Vrbas priključila su se još dvojica ljudi – Miro iz Novog Travnika i vjerni Suzijev kopljonoša, a bogami i kapljonoša Halka. Osim što je vrstan vezač one prave “Lašvanske muhe”, što pravi izuzetno lovne spužvene peševe i što vodi zna prići kako bog zapovijeda, zbog čega ga nazvaše “živi grm”, Halka voli dobru kapljicu, ima dušu za dvojicu, a priču za stotinu. Kad Halka kod “pete bez kisele” progovori, em što će te stomak od smijeha zabolit, em što ćeš i nesvjesno da naučiš mnogo toga o vodi i njenim bićima.

Nakon sat i kusur vožnje preko Komara i živopisnom dolinom Oboračke rijeke, obresmo se u Donjem Vakufu. Tu, u Bendžinoj kafani, već su nas čekali Ćata i Almir. Raspoloženom društvu uskoro se pridružio i predsjednik Udruženja sportskih ribolovaca Donjeg Vakufa, pa smo iz prve ruke mogli da saznamo sve o trenutnom stanju na Vrbasu i planovima za budućnost. Sve nas je imperesionirao entuzijazam ovih ljudi i velika ljubav prema svojim vodama.

U toku Vrbasa između Donjeg Vakufa i granice sa opštinom Jajce (oko 30 km vode) ubačena je prva tranša od 25.000 komada potočne pastrmke i znatno je ojačana čuvarska služba. Na dijelu Vrbasa pod njihovom kontrolom od okončanja rata nije bačena nijedna bomba, što je i razumljivo, s obzirom da eventualnog počinioca takvog zlodjela čeka sigurna robija i trajna zabrana bavljenja ribolovom. Upotreba tirolskog drvceta strogo je zabranjena, ali, za razliku od Banjalučana, još se ne razmišlja o stvaranju posebnih revira u kojima je isključivo dozvoljen lov mahačem.

Ribolov na plovak je dozvoljen, ali na veliku žalost armije zeničkih ribolovaca, famozna “zastavica” opet je stavljena van zakona. Upravo radi ove zabrane, prekinuću kontinuitet ove priče, i evo, sada već po treći put, ukazaću na osnovne karakteristike ove ribolovne tehnike, a na vama je, drage moje kolege, da ocijenite da li je ova tehnika sportska ili je pak treba zabraniti.

Zastavica – pro et kontra

Kada sam, svojevremeno, u Ribolovačkim Novinama pisao tekst o lovu na zastavicu, zadržao sam se malo duže na samom istorijatu ove tehnike. Prisjećanja radi, napominjem da je tehnika lova na zastavicu nastala krajem pedesetih, a usavršila se početkom šezdesetih godina na području grada Zenice. Kuriozitet je da ovu tehniku nisu otkrili mrenaroši, mada su je oni usavršili, već da je sama ideja “zastavice” kao indikatora trzaja i pokazivača smjera kretanja mamca, potekla od mušičara. Naime, nekome (ne zna se tačno kome) ko je lovio lipljena podvodnim mušicama na manjim rijekama (Lašva, Fojnica i sl.) palo je na pamet da glomazno tirolsko drvce zamijeni manjom dramlijom olova, a da bi znao kuda se kreću mušice, i da li su možda zapele za dno, na osnovni najlon stavljen je komadić drečavo obojenog konca, koji je u svakom trenutku pokazivao gdje se nalaze mušice.

Početkom šezdesetih godina ovaj famozni komadić konca počeli su na najlon vezivati oni koji su lovili mrenu na kotrljanje. Ubrzo je postalo jasno da ovaj uočljivi indikator omogućava korišćenje izuzetno malih olova i u najjačim strujama, čime je procenat kačenja za dno bio sveden na minimum. Smanjenjem težine olova pravila se manja buka po dnu, a ujedno je eliminisan i problem pretjerano jakih trzaja na prstu usljed valjanja teškog tereta. Sa olovom od pet grama u jakoj struji, na prstu se osjeća samo blaga napetost i titranje, a svaki trzaj može značiti samo jedno – udarac mrene ili škobalja.

Nekog iz bolje kuće taj je komadić konca valjda asocirao na zastavice kojima smo mahali voljenom Maršalu na nekoj od njegovih istorijskih posjeta “uzavrlom gradu”, i tako do današnjih dana ostade ono “ajmo jarane lovit na zastavicu”.

Nakon što je objavljen taj moj tekst o zastavici u RN, pojedine kolege su nervozno, čak pomalo histerično reagovale na tvrdnju kako je lov na zastavicu autohtona tehnika, koja je, dakle, nastala u određeno vrijeme i na određenom mjestu. Te kritike su u svojoj malicioznosti išle čak dotle da se tvrdilo kako je pojam “zastava” čisti lokalizam, žargon, dakle, nešto ispražnjeno od sadržaja, jer da su čak i pećinski ljudi tako lovili, ali su umjesto konca (zastavice) koristili komadić lista (vjerovatno neke paprati). Biće, dakle, da su tvorci tehnike lova na zastavicu, tek u drugoj polovini 20. vijeka došli na ideju (i čak se s tim ponose), koju je naš daljni rođak zabačenog čela imao u malom prstu još prije desetak milenija.

Drage kolege, izvinite me što rabim ovaj dragocjeni prostor i vaše strpljenje za obračun sa gore navedenim “mišljevinama”. Naravno, to ujedno ne znači da su tvrdnje, kako moje, tako i ostalih naših saradnika izvan domašaja svake kritike. Naprotiv, svaka argumentovana i na provjerljivim činjenicama zasnovana kritika, opaska ili čak potpuna negacija određenih navoda i tvrdnji, može samo doprinositi boljem kvalitetu naših tekstova i ribolovne kulture uopšte.

No, vratimo se zastavici i pokušajmo odgovoriti na ključna pitanja vezana za njeno korišćenje.

Kako se montira

Ukoliko je teren šljunkovit i ne pretjerano zatravljen, montaža se vrši na taj način što se za kraj osnovnog najlona vezuje udica, a iznad, na udaljenosti od dvadesetak cm stavlja se okruglo olovo težine od 3 do 7 grama, što zavisi od dubine i brzine vode, te od daljine izbačaja. Virbla se stavlja ispod olova samo u slučaju da se lovi na larvu tulara, rovca ili kišnu glistu, kako bi se spriječilo uvrtanje najlona usljed težine i nepravilnog oblika mamca. U slučaju da se lovi na Pen Šaju, obični hljeb ili sitne larve efemera (Ecdyonurus Venosus) virblu treba izbjegavati, radi uplitanja mamca i virble.

Zastavica je komad debljeg, drečavo obojenog konca, a koju ćete boju izabrati zavisi od svjetlosnih uslova na vodi. U jutarnjim časovima, kad još nije izašlo sunce i diže se magla sa vode, najbolje se uočava narandžasta nijansa. Nakon zalaska sunca i u suton ponajbolje se uočava limun-žuta boja, a kada vam sunce bije u oči i previše je svjetlosti na vodi, probajte sa crnom.

Zastavica se vezuje na najlon na isti način kao i graničnik za klizni plovak, s tom razlikom da se ovdje koristi deblji konac i ostavljaju se krajevi dugi 2-4 cm da slobodno vise. Slično određivanju dubine kod plovka, tako i zastavicu podižete postepeno uz najlon, dok ne osjetite da ste na dnu, a zastavica se nalazi par centimetara iznad površine. S obzirom da najlon kod lova na zastavicu ne ulazi u vodu pod uglom od 90 stepeni, već pod manjim, zastavica se podiže znatno više uz najlon nego što bi to bio slučaj da se lovi na plovak. Dakle, što je dalji izbačaj, to je ugao koji najlon zatvara sa vodom manji, pa je samim tim potrebno više podizati zastavicu (vidi ilustraciju).

Kako se vozi

Kada lovite na zastavicu, nastojte da što više uđete u vodu, kako bi lovili na što kraćem odstojanju. Idealna distanca za pecanje na zastavicu sa štapom od, recimo, 4,5 metra je između 7 i 12 metara. Naravno, sa povećanjem dužine štapa povećavaju se i mogućnosti za pravilnu vožnju zastavice. Međutim, tu postoji jedan problem koji često i ne može da se riješi. Naime, ako se opredijelite za neki bolonjeze štap od 6 ili 7 metara, a pri tome idete na modele koji se prave za krupnu ribu, bićete u poziciji da u ruci, koja je vertikalno dignuta, neprestano držite teret od preko 700 grama. Vjerujte mi na riječ da će vam se zastavica sa takvim priborom smučiti u roku od dva sata. Dakle, treba izabrati što duži štap u klasi onih koji su namijenjeni krupnoj mreni, a da pri tome težina štapa ne prelazi 250 grama. To su obično meč, tele-meč ili tele-trut (možda bi pravilnije bilo “tele-traut” – op. VS.) štapovi, dužine od 4,2 do 4,5 metara ili neki jači bolonjeze od 5 metara.

Kod pecanja na zastavicu, mašinica se montira na sam kraj rukohvata štapa, jer samo na taj način postižete idealan balans sa štapom koji ste prisiljeni držati uglavnom pod uglom od 70 do 110 stepeni u odnosu na tok vode. Kad vidite Zeničana da lovi na zastavicu, a mašinicu je podigao 15-20 cm od kraja drške, znajte da ima samo jedan štap, koji koristi i za plovak i za zastavicu. Pravi, dakle, kompromis koji nije idealan ni za plovkarenje niti za zastavičarenje. Za plovak mu je mašinica prenisko postavljena, a za zastavicu previsoko. Poznajem, međutim, ljude koji su čak i sa ovako kompromisnim rješenjima suvereni i neumoljivi.

Sistem se zabacuje blago uzvodno, vodeći računa da u momentu padanja mamca na dno zastavica ne bude previše uzvodno ili pak, nizvodno od vas. Štap je najviše podignut u momentu kada je mamac uzvodno, a kako se otpušta najlon (kao kod plovkarenja), tako se i štap lagano spušta prema vodi. Najlon je konstantno na kažiprstu, a pogled fiksira zastavicu.

Većina zastavičara reaguje tek kada osjeti trzaj ili jednostavno promjenu pritiska najlona na kažiprstu. Dakle, oslanjaju se na čulo opipa. Zastavica im uglavnom služi da prate kretanje mamca, da ustanove da li su na dnu ili su se “odlijepili”.Oni najrjeđi, po kojima zastavičare po cijeloj Bosni zamrziše, ali nazvaše i umjetnicima, oslanjaju se prevashodno na oči. Djelić sekunde prije nego što čula opipa sa prsta pošalju impulse u mozak, oko uoči one fine promjene u ponašanju zastavice, bilo da je u pitanju blago ubrzavanje, usporavanje, skretanje u stranu ili samo treperenje končanog indikatora. Krupna mrena često ide za mamcom, pipka ga, guta pa ispljune i radi slične stvari koje grubi kažiprst gotovo da ne registruje, ali zato zastavica i te kako “priča”. To je ona famozna “caka više”, koja onom ko je zna uvijek donosi više ribe od ostalih. To je ono što se i ne da naučiti i ispričati, već je više u sferi nečeg individualnog, što obično nazivamo talentom.

Gdje, kada i šta se lovi

Ljeti, kada vodostaj opadne i sva krupna riba uđe u duboke kanale i brzake, na vama je da se opredijelite šta ćete loviti. Zagriženi plovkaroši tražiće pozicije sa nešto umjerenijim strujama i ravnomjernom dubinom, kako bi lovili škobalje, plotice, klenove i mrene do 1,5 kg. Mušičari će tragati za plitkim prelivima i ulaznim brzačićima u virove. Dubinkaši će slušati prenose utakmica i cjevčiti hladno pivo, a svi oni zajedno na vodu će doći znatno kasnije od zastavičara. Prave zastavičare zanima prije svega krupna mrena, a ona se ljeti zadržava tamo gdje ne može proći nijedan plovak, mušica, niti najteže olovo. Dakle, u ljutim brzacima, gdje se više vodenih struja sastaje i siječe iz različitih pravaca, gdje caruju pjena, bukovi, krupno kamenje i uske šljunkovite stazice. Tu su putevi najkrupnijih mrena i tu zaista nema drugog pristupa osim zastavice. Jedna udica, par grama olova, komadić konca i oko sokolovo. Ima li sportskijeg ribolova? Ja ga ne poznajem. Nažalost, ono što je zastavicu stavilo van zakona kao tehniku, i nije tehnika kao takva, već pojedinci koji su od ove plemenite vještine napravili posao. Sasvim su u pravu ljudi iz Jajca, Bugojna i Donjeg Vakufa kada tvrde da su Zeničani uz pomoć zastavice napravili od Vrbasa mrtvu vodu, jer su sasvim izlovili matičnu populaciju mrene, škobalja, a bogami i lipljena. Međutim, nisu u pravu što krivicu vide u tehnici, a ne u nekolicini ljudi koji su vreće od krompira koristili kao čuvarke, a koji uostalom i danas nekažnjeno haraju po nekim novim vodama.

Sve u svemu, mislim da sam dao dovoljno elemenata za odgovor na dilemu: Zastavica – pro et kontra (za i protiv). Ja sam, naravno, za zastavicu, ali sam protiv ljudi koji se, bilo koju tehniku da koriste, ponašaju prema ribljem svijetu kao da mu se zbog nečeg svete.

No, vratimo se nastavku naše priče o druženju i pecanju na Vrbasu.

Vrbas voda travu nosila

Dakle, nije Vrbas voda, kao u onoj poznatoj narodnoj, “jablane nosila”, već tih dana nosiše algu kladoforu. I to u takvim količinama da je pecanje bilo gotovo nemoguće. Dobro de, uhvatilo se nekih lipljena za meze, ali s obzirom koliko je Vrbas prethodnih dana davao ribe, to je bila prava katastrofa. Naravno, to nam nimalo nije pokvarilo raspoloženje, jer dan smo proveli na besprijekorno čistoj i ribom bogatoj vodi.

Mene, koji sam na Vrbas bezbroj puta dolazio, posebno je iznenadila promjena sastava riblje populacije. Naime, sedamdesetih i osamdesetih godina, kada je industrija iz Bugojna i Gornjeg Vakufa konstatno zagađivala gornji tok Vrbasa, jata škobalja i mrene penjala su se čak iznad Bugojna, dakle, u sami gornji tok. S druge strane, lipljen i pastrmka migrirali su nizvodno, pa ih je više bilo neposredno oko Jajca i niže prema Banja Luci, nego uzvodno, što bi bilo prirodnije. Prestankom rada industrije za vrijeme rata i pročišćavanjem vode, došlo je do obratnog kretanja. Lipljen i pastrmka masovno su se vratili prema Donjem Vakufu i još uzvodnije, a škobalji, klenovi i mrene spustili su se niže prema Jajcu. Mi smo tog dana lovili desetak kilometara ispod Donjeg Vakufa i uopšte nismo registrovali prisustvo škobalja ili mrene. Da kojim slučajem Ćata ne uhvati lijepog klena, bio bih ubijeđen da tu uopšte nema ciprinida. Već 6-7 km ispod tog mjesta počinje se masovno pojavljivati škobalj, a gdje se on pojavi znajte da se može očekivati i značajnije prisustvo mladice.

Na kraju ovog divnog druženja, kada smo se svi okupili u kafani “Šestoro braće” iznad plahovitog Vrbasa, ovako nam Halka stade pripovijedati: “Ma, svaka vama ćast ljudi na znanju. Mislim, poštujem ja i dobru Rapalu i lov mahaćem i ostale te điđe-biđe. Al slušajte sad šta će vam Halka reć. Kad se ono zamuti Lašva, pa se pođe ko bistrit i bude onako sura, đaba ti je jarane bacat muhu i vrtit Rapale. Tad lijepo u bašći nađeš dobru glistu, i to onu velku, ko kravata, pa je na kukicu natakariš tako da joj samo kroz glavušu provućeš. Đe god ima kakva stijena u vodi, samo joj prošnjiraš onu kravatu, mislim glistu, al tako da je pola viri iza one stijene. Kad je pastrmka skuži, pa je pođe dojkit, moš komotno cigaru zapalit. Tek kad krene nizvodno, u brzak, onda joj zavali momačku kontru, al tako da odma leti van. Ima nje bolan još tu iza stijene. Samo ne treba galamit.”

Imao je Halka te noći još mnogo ovakvih priča – dragulja, a i nama ostalima razvezaše se jezici, a kad u jednom momentu pogledah na sat, shvatim da mi već pet sati neprekidno o ribolovu pričamo i bi mi u momentu nešto žao naših žena. Kada bi samo djelić strasti koju unosimo u ovaj naš neobični zanat prenijeli na naše najdraže, učinili bi ih beskrajno srećnim stvorenjima.

Sutradan, u povratku, Suzi nas je otpratio do Ugra. Vidjeti nakon sedam godina pauze ponovo svoju najdražu rijeku i napiti se njene prozračne vode, bila je prava nagrada za sve pređene kilometre i uloženi trud. Gledajući sa litice kako se Ugar divlje valja i pjeni u svom kanjonu, dogovorismo se čvrsto da ćemo već u julu otići na kraće kampovanje u samom srcu kanjona Ggra. Da se nahvatamo pastrmke do milje volje i to na vodi po kojoj, izuzev medvjeda i poskoka, evo već sedam godina gotovo da niko i ne hoda.

Do tada: “Bistro”.
I vozajte zastavicu.