Šta su to paklare? (www.unskiribari.com)

Zima je i kalendarski i klimatski definitivno savršeno vrijeme za lov mladice. Kalendarski, jer je to period lovostaja na pastrmku a na mnogim dijelovima i lipljena, a klimatski jer je tada, kako kažu iskusni mladicari mladica najaktivnija. Razvojem tehnologije izrade mamaca kroz godine se pojavljuju savršeniji mamci odnosno varalice, medjutim jedno je sigurno, ni vobleri ni silikonske ribice koji su dovedeni do savršenstva nisu uspjeli potisnuti najpouzdaniji, najpopularniji i najefikasniji mamac za lov mladice, a to je COF ili COP. Oduvijek je bio prisutan u priboru, još davno kada vobleri i silikoni nisu ni postojali, a i danas je nezaobilazan mamac kako na Uni, tako i na drugim rijekama širom Evrope…

Medjutim, kad god bih pitao iskusne mladicare (jer ja to nisam) šta je to u stvari cof, šta on to imitira, i šta to mladica vidi u njemu, moram priznati da nikad nisam dobio potpun i zadovoljavajuci odgovor. Dešavalo mi se da uhvatim ribu sa priljepljenim pijavicama na njoj, ali nikad sa paklarom. Mnogi iskusni mladicari koji godinama uspješno love mladicu na cofa u stvari ni sami nisu sigurni šta to cof imitira. Odgovori su se u stvari kretali oko toga da je cof, ustvari,

imitacija rijecnih jeguljica, odnosno ribica pred i u toku mrijesta, medjutim, malo ko se može pohvaliti da ih je ikada vidio u vodi. Pretražujuci naše i strane ribarske stranice moram priznati da puno toga i nisam našao, ali ono što sam našao cu podijeliti sa vama u ocekivanju da oni koji znaju nešto više daju svoj komentar i malo rasvijetle ovu nepoznanicu. Sve govori da je to u stvari vrsta ribe koja je više vezana za morske vode, a manje za rijecne, dok one vrste koja su za nas interesantne su u stvari rijecna paklara (Lamperta fluvialitis), odnosno potocna paklara (Lamperta planeri). Evo nekih pojašnjenja, te fotografija i jednog video zapisa o paklarama:

-Potocna paklara ima zmijoliko tijelo, sa gornje strane tamnomaslinasto, sluzavo i bez krljušti, a cijeli kostur se sastoji od ljuskave kicme. Bokovi su joj žuckasti, a trbuh bijel. Paklare nemaju prsnih niti trbušnih peraja. Imaju okrugla usta, ali bez celjusti i šiljaste zube kojima se hvataju za ribu. Narastu oko 15-ak centimetara i živi u rijekama. Mrijesti se pri kraju proljeca, a ikru odlaže u gnijezdu koje grade mužjaci i ženke zajedno. Nakon mriješcenja uginu.

Rijecna paklara ima razmaknute ledjne peraje. Slicna je potocnoj paklari samo sto može biti veca. Naraste do 40 centimetara. Živi u moru i rijekama, gdje dolazi na mrijest u proljece i jesen. Hrani se insektima, crvima, a priljepi se i na žive ribe.

Paklare (Petromyzontidae) svojim primitivnim izduženim oblikom tijela lice na jegulje. Razvojno gledano, to su vrlo primitivni pretstavnici kralježnjaka. Vec 500 milijuna godina taj živi fosil se gotovo nije promijenio. Danas su sve vrste paklara toliko rijetke, da su stavljene na “crvenu listu” akutno ugroženih životinja.

1. Rasprostranjenost
Paklare žive pretežno u morskim obalnim vodama i slatkoj vodi. Najmanje za jednu vrstu (Geotria australis) pretpostavlja se da prelaze zamjetne razdaljine otvorenim morskim vodama. Razlog ovoj pretpostavci je da se ne mogu utvrditi naznake izoliranog razvoja izmedju australske i novozelandske populacije. Paklare se mogu naci u svim podrucjima umjerenih klimatskih zona, osim Afrike.
Paklare se mrijeste u gornjim tokovima potoka i rijeka. Za to im je potrebna šljuncana podloga i prohladna voda bogata kisikom (to je razlog zbog cega ih nema u tropskim podrucjima). Nakon izlaska iz jajašca, još slijepe larve koje imaju samo rudimentarne oci ukapaju se u pješcane dijelove vodotokova. Glava ostaje vani, i hrani se mikroorganizmima (plankton) iz vode.

Paklare nemaju celjusti, a okrugla usta s rožnatim zubima oblikovana su za prisisavanje. Imaju jednu nosnicu, dva oka i sedam škržnih otvora.

Nakon radikalne pretvorbe (metamorfoza) tjelesne gradje od larve do odrasle životinje koja se dogadja uglavnom nakon 4-7 godina (što ovisi o vrsti), vecina (morska paklara, rijecna paklara) odlazi nizvodno do mora gdje živi parazitski do 18 mjeseci, obicno blizu obale. “Domacini” su im ribe na koje se prisišu, pijuci im krv i stružuci njihovo meso. Vece, zdrave ribe, uglavnom preživljavaju ovakve napade, zadržavajuci nakon toga samo tipican okrugli ožiljak. Manje ribe, mlade kao i bolesne ribe mogu od takvih napada i uginuti.

Nakon nekog vremena, kad dosegnu spolnu zrelost, vracaju se ponovo u rijecne tokove radi mriještenja. Nakon mriještenja, životinje ugibaju.

Potocne paklare ne odlaze u more. Ostaju živjeti u blizini mjesta gdje su provele svoj larveni dio života, u odraslom životnom razdoblju se ne hrane, i mrijeste se ponovo u istom podrucju.

Postoje i dvije endemske vrste potocnih paklara. Obje žive u slivu Dunava. To su dunavska potocna paklara (Eudontomyzon vladykovi) i kako im ime govori, u ukrajinskom dijelu sliva Dunava, ukrajinska potocna paklara (Eudontomyzon mariae).
Adnan Mujakic – www.unskiribari.com

httpv://www.youtube.com/watch?v=TgXCOU_oTkA&feature=player_embedded