Da sačuvamo od zaborava – Doživljaj na Vogošći
U pisaćem stolu imam posebnu ladicu za sve važnije stvari iz svoje korespondencije. To je moj arhiv. Ne trebam naročito spomenuti, da je tu među drugim stvarima zastupan kako lov tako i ribolov.Čim nastupi ljetni odmor i nađem dovoljno vremena, običavam svake godine ovaj arhiv pregledati te iz njega izbaciti sve nepotrebno: prije svega ono, što sam iste godine umetnuo u brzini ili ne znajući, neće li ipak imat još kakve važnosti, a u drugom redu sve one stvari iz prošlih, godina, što nijesu više aktuelne te su izgubile svaki interes.
I ovih dana sam otvorio arhiv te ga počeo sređivati. Bilo je mnogo toga, što u mojim današnjim prilikama nema više vrijednosti pa mora nemilosrdno da putuje u koš. Pri pregledavanju dođe mi u ruku i jedan požutio i prljav listić, koji sam, kako vidim na prvi pogled, posve ispunio, pišući u velikoj brzini olovkom. Dakle nekakav koncept, koji će morati
da dijeli sudbinu mnogih drugih. Ali za svaki slučaj valja mi pročitati sadržaj. List je izvađen iz neke knjige, stranice su numerirane brojevima 57 i 58, a na vrhu stoji štampano »Raum fur Vorfallenheiten«. Još ne mogu da se sjetim, odakle dolazi i zašto sam ga tako dugo čuvao. Čitam. Tada nestane kritičnoga raspoloženja, i lice mi se razvedri, ta pred sobom imam uspomenu na jedan od najljepših događaja, što sam ih doživio u ribolovu za vrijeme svoga 18-godišnjeg boravka u Sarajevu.
Bilo je to 28. marta godine 1915. Sa prijateljem Karlom dogovorili smo se dan prije, da pođemo u ribe na Vogošću. Već uveče sam točno pripremio sve potrebno, a nadajući i veseleći se lijepu užitku drugoga dana nije mi se dalo ni spavati te sam ustao već prije nego je zadrndao sat. Za čas sam odjeven, gotov, na ulici te brzim korakom hitim na mjesto sastanka. Ulice su još posve mrtve, jedino pospani stražari dižu glave, sumnjivo im je, što se toliko žurim, ali vidjevši ribarski štap u mojoj ruci puštaju me nesmetano dalje.Na donjem ćošku koševskoga groblja već me čeka Karlo, kojemu je također bio običaj, da se probudi bez budilice i da na mjesto sastanka radije prije vremena dođe nego li prekasno. Vojnička straža iza ciglane pregledavši nam ovaj put propisno izdate proputnice, pusti nas u slobodu. Kod Betanije privlači naše poglede Bjelašnica, sarajevski vremenski prorok. Njen je vrh uvijen u zagonetno velo, iz kojega se ne da zaključiti, hoće li nas danas pratiti lijepo ili rđavo vrijeme. Ali to nam ni malo ne smeta, pravome prijatelju prirode je vrijeme nuzgredna stvar, a ribaru je često dobro došlo. Idem brzo, ali mi je opet teško držati korak s prijateljem, koji je za dvije glave viši od mene, pa moram za svaki njegov korak da napravim svoja dva. Ali ništa za to, barem ćemo biti prije na vodi.
Sela još spavaju, samo po koje pseto ljuto, što smo ga probudili, lajući prati nas do susjedova plota, gdje nas pozdravi nov kućni čuvar. Svuda kao u zraku se osjeća teška mora rata, koja je najjače ljude otrgla od pluga, a nejaki ne mogu da obavljaju naporne poslove. Koliko li se jada skriva u ovim bijednim kućicama! A koliko ih još ima među njima, koji se već drže pošteđenima te ne slute, da će i njih zateći zla sudbina!
Za dobar sat pješačenja ugledamo Vogošću. Sve brže koračajući spustimo se preko livade i polja do nje te bez odmaranja odmah kod prvoga mlina sastavimo prutove, provučemo konac i nabodemo gliste, u ono doba jedini proljetni mamak za pastrve. Danas leži taj mlin posve na suhu, ali onda je još voda tamo tekla te nijesam nikada došao k njemu, a da nebih izvadio prve pastrve. Tako se i Vogošća promijenila: nekad puna ribe, a danas pusta i mrtva.
Ali ovaj put nekako nemam sreće. Karlo svaki čas izvlači komad za komadom i radosno mi dovikuje, a meni ne ide posao od ruke. Ni kod brane pod malom ćuprijom. Uđem u sutjesku. Opet dva mlina, onda dolazi lijeva obala obrasla jakim, preko potoka nagnutim johama i s dubljim mjestima. Svuda me prati nesreća. Gotovo sve, što izvadim, nema mjere te putuje opet natrag. Gubim strpljenje i sve brže jurim dalje. Tako dođem do jednoga mjesta, gdje su na lijevoj obali mlinovi, a na desnoj strma strana i u priličnoj visini ravan, iz koje izviruje krov oveće seljačke kuće. Preda mnom veliki vir, koji je Vogošća udarajući o stijenu izdubla. Ovdje ću da ostanem duže vremena i pričekam prijatelja, koji je loveći ostao daleko iza mene. Jutarnje sunce je već ugrijalo obalu, pa kako nijesam skoro ništa spavao te brzo hodajući i loveći dobro se umorio, neobično mi godi ovo mjesto. Najvolio bih zadrijemati, tim više, što mi voda ne pokazuje nikakva života. Odjednom čujem iza sebe: »Pomoz Bog, gospodine!« Okrenem se, kad tamo mlada crnooka djevojka. »Jesi li šta ulovio?« »Slabo, baš danas pastrve neće nikako da grizu«. Priđe bliže i sjedne do mene. »A umiješ li pisati, gospodine?« »Pomalo«, odgovorim tražeći olovku, koju sam onaj dan posve slučajno ponio sobom. Ali ne nađem ni komadić papira. Tada izvadi ona iz njedara listić, onaj isti, što ga čuvam u arhivu, te mi diktira slijedeće:
Danilo Lalović, Feldpost 34. 28.-III. 1915.
Dragi i mili! Ja dobih malo vremena, da ti napišem jednu knjigu, jer za tobom imam brigu. Dragi i mili Danilo, ja ti mogu javiti, da sam Tvoje pismo dobila. Ja sam hvala Bogu dobro i zdravo, koje želim i Vama, od Boga zdravlje. Što ti meni ne javiš, je li Tvoj brat obučen u soldate, što mene ne pozdravlja Tvoj rođak. Kad sam ja dolazila Vama u Vaš varoš, ondar je bio on uzet u vojnike, i u mene je brat obučen u soldate Todor Perić. Bi li mi mogao javiti, je li tamo sa Vama. Ako bi znali za moga brata Todora Perića, bili bi moje pismo dobili, molim za brzi odgovor. Ja Vas pozdravljam po nebrojeno puta, dragi Danilo. Ti se meni nemoj razumiti, šta ja tebi ne mogu često puta pismo spremiti, jer su u mene dva brata otišla, danas već treći polazi. I u mene je majka umrla. Sad, dragi Danilo, Tvoje lice belo moju pamet zanijelo, lijepe Tvoje bele ruke, što Ti vrijede Banja Luke, ja kad ustanem za Tobom uzdahnem, kad se budim u ponoći, preda mnom su Tvoje oči. Dragi Danilo, srce moje trune, vene, kad ne vidim za dan Tebe. Joj o boli, ko da je u gori, sve zbog Tebe dragi Danilo. Koliko je na jabuci grana, onoliko me pogodilo jada, ako Tebe prevarila mlada. Sad Danilo pred kućom rumena ružica, a viš kuće zelen bor, meni brzi odgovor. Jovanka Perića, primi mnogo puta pozdrav.«
Brzo iza toga stigao me je prijatelj. Kad sam mu ispričao svoj doživljaj i pročitao »Kniigu«, nije pokazao za sve to više interesa negoli za pastrve. Malo se odmorivši lovili smo dalje, ja u istom tempu kako prije, te smo prvi put prodrli preko Perce uz vodu do Skakavca. Tada se naoblačilo nebo, a kako još nijesmo poznavali puta od Perce do Nahoreva, popeli smo se u kiši i snijegu pod sam Skakavac te onda donjim putem odjurili kući. Moja lovina iznosila je ovaj dan samo 6 pastrva, dok je Karlo imao barem šest puta toliko.Drugo jutro sam pismo odmah napisao i otpremio. Je li stiglo na svoj cilj? Nije li Danila već prije pogodilo ubojito tane? Nije li ga prevarila mlada?
Jovanku sam samo jedamput još vidio i to one iste godine. Pričinila mi se snuždena, za nekoliko godina starija. Rekao sam joj, da sam knjigu odmah otpremio. Vrlo malo je sa mnom govorila, a o Danilu ni riječi više.
Tebe pak, prljavi listiću, koji mi je Jovanka diktirala u jadu svoje prve ljubavi, neću da poništim. Ostani na svom mjestu, da u meni svake godine kod čišćenja arhiva probudiš jednu lijepu uspomenu!
U Mariboru, 20. juna 1928.
Dr. Ignjat Fludernik.
