Trofeji koji postaju lokalne legende

Ulovom, čijom rekordnom težinom ili dužinom mogu da se pohvale samo “odabrani” lovci i ribolovci, oni koji su izuzetno spretni i još više srećni, kažu da se osjećanja koja nastaju nakon što ulove neki trofejni primjerak ne mogu opisati

Čistom šumskom vazduhu ili hladnim bistrim rijekama i jezerima bježanjem od svakodnevice “priklanja” se sve više lovaca i ribolovaca u BiH, a kada se iz te avanture vrate s primjerkom o kakvom su samo sanjali, doživljaj je potpun i pamtiće ga do kraja života.

Ulovom s rekordnom težinom ili dužinom mogu da se pohvale samo “odabrani” lovci i ribolovci, oni koji su izuzetno spretni i još više srećni. Kažu da se osjećanja koja nastaju nakon što ulove neki trofejni primjerak ne mogu opisati, ali da traju i prepričavaju se do kraja života.
Kada se kući vrati s kapitalnim primjerkom, lovac biva pozdravljen od strane drugih zaljubljenika u lov, ali i onih koji i ne znaju koristiti oružje. Već je ustaljena praksa da kada ulove primjerak kojim se mogu ponositi, svoj plijen provozaju na automobilu kroz mjesto u kojem žive, a tada nastaju čuđenje i čestitke mještana. A s kapitalcem, osim onoga ko ga je ulovio, gotovo uvijek žele se fotografisati i svi koji ga vide.

Fočaci pozdravljali vuka:
Pojedinim lovcima koji su s puškom na ramenu vrijeme u šumi provodili od malih nogu, nije pošlo za rukom da ulove vuka. Početkom godine, Radan Tešović, član Lovačkog udruženja “Bakić” iz Foče, ulovio je dva velika primjerka ove krvoločne životinje.

Tešović priča da je neopisiv osjećaj kada se lovcu desi ovakav uspjeh. Težina odraslog vuka obično iznosi oko 40 kilograma, ali je ovaj uspješan lovac lovio mnogo veće primjerke.

“Od 1989. godine, od kada sam član Lovačkog udruženja “Bakić”, ulovio sam ukupno četiri vuka, od čega dva ove godine. Najveći je imao blizu 60 kilograma. Imam dvije kćerke koje se posebno raduju ovim mojim uspjesima, jer je riječ o krvoločnoj životinji. Oni s oduševljenjem pozdravljaju ovakve moje uspjehe. Sugrađani, takode, nisu ravnodušni. Kada na automobilu provezem ulov kroz Foču, svi mašu, pozdravljaju, gledaju”, rado se prisjeća Tešović svojih lovačkih uspjeha.

Vepar od 200 kilograma:
Poseban razlog da decembar prošle godine pamti ima Seid Bilalović, lovac LD-a “Igman”, kome se posrećilo da odstrijeli kapitalnog vepra kakvog planine oko Sarajeva odavno nisu iznjedrile.
Kada su lovci tog dana ušli u šumu, čuo se samo fijuk vjetra koji je dolazio sa Bjelašnice, donoseći hladnoću i miris snijega, a ovaj mir narušio je pucanj puške i dozivanje srećnog lovca. Požurili su tada svi lovci u pravcu Bilalovića da što prije vide ulov, te vidjeli svog kolegu, ispred kojeg je ležao ogroman vepar, težak više od 200 kilograma, s kljovama koje su virile izvan vilica čitavih 12 centimetara dužine.
Lovci LD “Igman” bezuspješno su ovog kapitalca pokušah ustrijeliti zadnje tri godine, tokom kojih ih je on vješto nadmudrivao, uvijek nepogrešivo birajući sigurne staze koje su ga vodile u sigurna šumska područja Igmana.
“Lovom se bavim oko 45 godina i ovo mi je
jedan od najboljih ulova.Sigurno je i jedan od najvećih ikad ulovljenih u BiH. Sve se to dogodilo igrom slučaja i ponosim se ovim ulovom”, prisjeća se Bilalović.

Vrganj težak tri kilograma
Da se do šume isplati prošetati svjedoči i primjer Milana Protića (50), mještanina prijedorskog sela Petrov Gaj, koji je nedavno u obližnjem šumarku tokom uobičajene šetnje pronašao džinovsku pečurku. Protić je u prvi mah pomislio da se radi o šumskom panju ili životinji koja se primirila na trenutak, ali kada se primakao mjestu, ugledao je ogroman vrganj.
“Dobro sam ga razgledao, a onda i pomoću noža izvadio iz zemlje. Pošto se slabo razumijem u gljive i po šumi berem isključivo one bijele, u narodu poznatije kao mliječnice, odlučio sam da neobično veliki vrganj ponesem kući i pokažem komšiluku, pogotovo zato što se moje komšije dobro razumiju u razne vrste tih šumskih plodova”, govori Protić. Kada je vrganj stavio na vagu, vidio je da je težak oko tri kilograma.

Jednočasovna “borba” sa somom:
Jovo Zelinika, dugogodišnji ribolovac, uhvatio je prošle godine u jezeru u Trnu, opština Laktaši, soma dugog 190 centimetara i teškog čak 56 kilograma.
“Mamac sam postavio oko sedam sati ujutro, Negdje oko podne sam primijetio da je riba zagrizla, a izvadili smo je oko 13 časova. Koristio sam silk debljine 0,70 centimetara, udica je kovanica, a mamac je moja lična tajna”, rekao je Zelinika.
Pri vađenju kapitalca iz jezera Zeliniki su pomogli još dva čovjeka koja su se našla u blizini u tom trenutku.
“Kada smo prišli, vidjeli smo da je riba zagrizla. Jovo je mislio da će štap pući, pa sam preuzeo izvlačenje ribe u svoje ruke. Otprilike oko 20 minuta nakon toga privukli smo ribu splavu ne znajući koja je vrsta sve dok ga nismo privukli blizu”, rekao je Saša Zelinika, Jovin sinovac, koji je pomogao u izvlačenju ove ogromne ribe.
Zelinikin primjer jeste za svako divljenje, ali nije usamljen, jer su u našoj zemlji brojni ribolovci iz vode izvukli ono o čemu su maštali.
Jedan od ribolovaca koji se može pohvaliti karijerom je i Sahbaz Hasanović (1938), počasni član SRD “Šaran” Teočak, koji je prije dvije godine na jezeru Sniježnica ulovio štuku od 20,2 kilograma, dugu 133 centimetra. Šahbaz je i dobitnik nagrade od 100 KM na Internet stranici “Bistro BiH” za najljepši ulov 2007. godine.

Uhvate, slikaju, pa puste:
Braća Nebojša i Dušan Tuzlančić iz Bijeljine, članovi tima “Uhvati i pusti” do sada su, kažu, u rukama imali stotine šarana teških preko 15 kilograma.
Ova naša dva reprezentativca, koji iza sebe imaju tri svjetska prvenstva u lovu šarana i amura, kažu da imaju stotine ulova šarana teškog preko 15 kilograma.
“Znam da će vam zvučati pretjerano, ali nama je prema zvaničnim papirima ‘preko ruku’ prešlo nekoliko desetina tona šarana i amura, medu kojima i puno njih između 15 i 23 kilograma. Napominjem da u zvaničnu evidenciju ne ulaze primjerci manji od 1,5 kilogram jer se takvi prema takmičarskim pravilima ne boduju. S ponosom ističem da su sve te ribe fotografisane, izmjerene i uz poljubac vraćene u vodu”, priča Dušan Tuzlančić.
Ribu, ističe, puštaju, kako bi kapitalni primjerci ostali i potomcima.
“Treba jako puno truda, vremena i sreće da u rijeci ili velikom jezeru uhvatite šarana preko 15 kilograma. Mi, zbog svega toga, i kad upecamo i vratimo u vodu velikog šarana na rijeci ili jezeru, moramo da krijemo ili lažemo mjesto gdje smo ga upecali, jer bi za tren oka on postao plijen krivolovaca mrežom, strujom ili plinom. Ti ljudi ne razumiju da kad pecamo, moramo razmišljati o tome i šta će pecati naši potomci”, priča Dušan Tuzlančić.
Interesantno je da su braća Tuzlančići na jezeru Stublaja kod Banjaluke nedavno upecali 6,04 kilograma teškog koi-šarana, zlatnu ribu sa crnim pjegama, koju smo svi imali priliku vidjeti, ali dosta manjih dimenzija.
Tuzlančići su, naravno, nakon što su se s njom fotrografisali, i ovog, za naše podneblje, neobičnog šarana, pustili u vodu.

Rekord jezera Modrac
Koliko velikih primjeraka ribe u bh. vodama ima najbolje pokazuje primjer sa jezera Modrac, gdje je uhvaćen najveći šaran, svjetski rekord od 43 kilograma. Međutim, kako nam je rekao Senad Kapo, administrator portala bistrobih.ba, riječ je o nezvaničnom svjetskom rekordu, jer je taj šaran uhvaćen mrežom. Kapo naglašava da bi od ovakvih atrakcija naša zemlja mogla zarađivati.
“Od ribolovnog turizma u svijetu neke države imaju lijepe prihode. Iste te države nemaju ni približno lijepe vode, ali ih oni, za razliku od nas, čuvaju, brinu o njima, žive za njih i s njima. U Rumuniji, na jezeru Sarulesti, ribari iz cijele Evrope dolaze i troše novac jer je to poznata i atraktivna ribolovna destinacija”, govori Kapo, ukazujući da bi iz naše države mogle odlaziti još ljepše ribolovačke priče, a u nju dolaziti novac ribolovaca i turista.

Dragan Sladojević – Nezavisne