Prođoh Bosnom kroz gradove!

Nagradna igra 2006. godine
Autor: Sadiković Eldin

Rijeka Bosna
BOSNA
Bosna, to je jedna dobra zemlja.
Kad plače klobučaju kiseljaci.
Sagni se i pij, niko se ne ljuti.

U Bosni ima jedna tišina.
U tišini jedna njiva.
U toj njivi obeharalo stablo.
Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni.

Bosna ima Bosanaca.
Kad Bosanac liježe na počinak
On polako glavu spušta na zemlju
Da zemlju ne povrijedi.

Bosna ima majku.
Majka se popne na brdo iznad pruge
Pa mahne mašinovodji.
Majka mahne mašinovodji,
a lokomotiva vrisne.

Bosna ima kuću
U kući živi starica
Njen smjeh je ajet o džennetu

Skini obuću kad prelaziš
Unu, Savu, Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.
Nedžad Ibrišimović

Pitao sam se kako početi ovu priču o jednoj rijeci?

Iako se rijeka Bosna ne spominje u ovim predivnim stihovima Nedžada Ibrišimovića, pjesmu sam odabrao za početak priče, jer, kad god je pročitam, uvijek pomislim na Bosnu, rijeku na koju naš narod gleda kao na
samorodno stablo usred polja koje niko ne čuva i ne održava, a uvijek se časti plodovima koje ono nesebično daje.

Rijeka Bosna izvire u selu Vrutci u podnožju planine Igman, mjestu sarajlijama poznatijem kao Vrelo Bosne, koje je poznato izletište. Teško je riječima dočarati ljepotu tog mjesta. Jednostavno, tu se mora doći i vidjeti nevjerovatnu bistrinu vode i ljepotu pejzaža. U doba Rimljana rijeka se zvala Basana, te neki istoričari smatraju da je po njoj i nastala riječ Bosna.

Već na ušću rijeka Bosne i Željeznice na izlazu iz grada, ona gubi svoju izvornu ljepotu i lagano se muti. Rijeka Bosna je duga 273 kilometra i njen tok je vodi kroz Sarajevsko, Visočko, Kakanjsko i Zeničko polje, te dalje kroz Vranduk, Nemilu, Maglaj, Doboj, Modriču i kod Bosanskog Šamca se ulijeva u rijeku Savu. Na svom putu do Save, u rijeku Bosnu se ulijevaju Željeznica, Miljacka, Krivaja, Spreča, Stavnja, Fojnička rijeka, Lašva, i Usora. Zbog ovako velikog broja pritoka koje su po svojoj prirodi planinske i bujičave rijeke, i Bosna je u vrijeme velikih padavina velika i mutna. To su dani kada je ribolovac prinuđen da sjedi u kući i čeka da se rijeka smiri i koliko-toliko izbistri.

Željezara, nebriga i Feniks!?

Zašto ovakav podnaslov? Pa, ima smisla, a evo zašto. Prije 1992 godine, po pričanju mještana, rijeka je nizvodno od Zenice i dobrim dijelom uzvodno do Kaknja bila mrtva rijeka. Jednostavno, skoro cijeli eko sistem je bio uništen otpadnim vodama iz željezare Zenica. Bilo je dana kada je rijeka tekla crvena od oksida željeza. Tu i tamo se dalo upecati ponešto, ali, do ulova su dolazili samo oni najuporniji (čitaj – najbudalastiji, najzagriženiji). Rat u Bosni je donio mnogo zla – o tome nema potrebe pisati i taj dio ću preskočiti. Željezara u Zenici je prestala sa radom. Ako ima ičeg dobrog u svemu tome, to je da su otpadne vode prestale teći Bosnom i nije trebalo dugo …. rijeka se , kao Feniks iz pepela, ponovo rodila i oporavila, a riblji fond je jednostavno eksplodirao. Riba je došla iz rijeke Save, tako da se sad u Bosni mogu naći neke riblje vrste kojih ranije nije bilo. Tu za svakoga ima ponešto: pastrmka, klijen, mrena, šaran, som, babuška, deverika, šljivar, smuđ, bucov, vretenar, štuka, amur i škobalj, kojeg ima najviše i koji najčešća lovina u čuvarkama ribolovaca. Manjih primjeraka mladice ima u njenoj pritoci Lašvi.

Škobalji iz rijeke Bosne> Na jednom od zimovnika>
Zimovnik bijele ribe u Kaknju>

Ribolov

Najrasprostranjeniji način ribolova na rijeci Bosni je plovkarenje, plovčenje, ribolov udicom na plovak itd. I sam sam tako počinjao, a bogami, bolonjeza se još nisam odrekao, tako da, kad god riba radi, a ja imam vremena (nažalost sve manje), nazovem svog starog i dogovor padne. Nije bitno da li je zimsko doba i minus vani, ljeto i ljetne vreline; nas dvojica smo prije svitanja na vodi. Usput, jedna od ljepših stvari u tim ranim izlascima na vodu su svitanje, i miris prve jutarnje kafe.

Terena za dobar ribolov na Bosni ima dosta, samo je stvar ličnog izbora gdje ćete loviti. Ima tu više stvari koje utiču na izbor mjesta. Niko ne voli velike gužve, mada su one nekad skoro neizbježne (kad je riba u zimovniku, a imate lijep zimski dan). Jedna od takvih gužvi se može vidjeti na slici ispod. Mjesto je zimovnik bijele ribe iznad gradskog mosta u Kaknju.

Pribor i sistemi su stvar ličnog izbora, a tu se može vidjeti baš svašta. Od fiberglasa, pa do najkvalitetnijih bolonjeza. Od Shimana, Trabucca, Mitchella, pa do nekih bezimenih štapova. Kakanjci i zeničani vole, to sam primijetio gledajući onako iz prikrajka i čudeći se, da nosač mašinice pomjere koliko god je to moguće prema čepu na dnu štapa i još ruku sa štapom drže visoko u zraku. Vidio sam tako unakaženu peticu Shimano Antares, štap iz samog vrha ponude bolonjeza te firme. Kako-zašto, ne znam!?. Po meni se tu gubi na balansu štapa, a smiješno je kako malo se dobije na dužini (ako je to cilj takvih prepravki). Ali, pustimo to, svako za svoj groš.

Plovci kakvim se lovi su raznih oblika i gramaža, kako ko voli i zna. Opet ću spomenuti kakanjce koji vole plovke bez antene, zatupljenog vrha i opterećenih tako da se samo mali dio vrha vidi. Štopanje je obavezno. Debljina predveza i osnovnog najlona je također prema vlastitom izboru, međutim, u zimsko doba treba računati na smanjenu nosivost najlona zbog niskih temperatura, a i na slučajne ulove riba koje vam, ako niste prilagorili pribor i naštimali dril na mašinici, mogu pokvariti dan kada ih ne uspijete smjestiti u čuvaricu. Meni je ovaj šaran divljak uljepšao dan.

Ima jedna interesantna izreka koja kaže: „Veži konja gdje ti gazda kaže“, ili „kud svi Turci tud i mali Mujo!“ Nebrojeno puta sam ostao skoro prazne mreže, tvrdoglavo loveći na “svoj način” i ne poštujući savjete lokalnih ribara.

Primjer prvi; pecam na Bosni, udica, podvez, virbla, olovo, plovak, bužir i mamac isti kao kod lokalnih, samo, oni vade ribu, a ja nula. Oni štopaju, a ja tvrdoglavo ne. Štopao sam zadnjih sat vremena ribolova i, naravno, upecao par komada da se ne obrukam

Primjer drugi; plovkarimo na Drini u Zupčićima kod Goražda, stari, ja i moj rođak koji je živi tamo. Ja štopam pomalo – lovim nimalo, a rođak se nervira. Kaže:”Ma daj, šta radiš!? Zabaci, našpanuj najlon i ne diraj plovak, ako ga samo pipneš da skineš trbuh najlona, taj prolaz nemaš ribu sigurno!” Tako je i bilo.
Dvije rijeke – dva načina ribolova plovkom.

Resto, ali ne i nevažno!

Rijeka Bosna vam, ako se potrudite, može darovati ulove i nekih drugih vrsta riba. Recimo, jedan dan sam neplanirano došao u Vranduk kod Zenice, mjesto poznato po Vrandučkoj tvrđavi, po kvalitetnom sedlu vrandučkog pijevca koji domaći vezači mušica jako cijene i po odličnom mjestu za ribolov škobalja i mrene..

Bosna me je tog jutra dočekala mutna. Znači ribolov plovkom i nije obećavao previše. Zabacivao sam poprilično obeshrabren. Nakon nekih sat vremena, iz te jalove rabote me je trgnuo pljusak izbacivanja ribe na drugoj strani rijeke. U prvi mah nisam znao sta je na stvari i nastavio sam zabacivati plovak, mijenjajući raspored olova, crviće i sl. Opet pljusak! E sad sam se zainteresovao. Odložio sam štap, zapalio cigaretu i gledao na drugu stranu rijeke.
Pljas opet i velika repina u zraku! Pošto nikad nisam vidio bucova kad lovi, nisam ni znao koja to riba luduje. Brzo sam pokupio pribor i preko mosta prešao na drugu obalu. Polako sam se približio mjestu gdje se riba izbacivala i sačekao. Ponovni pljusak i lepeza sitnih ribica koje iskaču iz vode su me opet iznenadili. U futroli sam imao varaličarac, ali, mašinica i najlon nisu bili za tu rabotu. Skinuo sam mašinicu sa bolonjeza, promijenio špulu i stavio drugu sa najlonom 0,20 nadajući se da će biti dovoljno jak. Montirao sam malu Rapalu Original Holographic 7 cm (mutna voda – holographic, haj’ reko’, valjda će je skontati) i zabacio. Drugi zabačaj, udarac i fula. Samo sam onog velikog izvrnuo kontrom. Nije pogodio kako treba u onoj mutnoj vodi. Nekad je stvarno važno biti uporan, bolje rečeno dosadan. Jedan manji mi je lupao bukvalno pod nogama, a moju varalicu ni da pogleda. Zabacivao sam možda i tridesetak puta i tras; udarac i izvlačenje najlona sa mašinice!! Tu je … dobro je … samo da najlon izdrži … hooopa …ode mi dole pod vrbu … laganooo …. hodi ‘vamo …. laag., …zzzz … ode opet … la-ga-no …dođi ‘vamo na pijesak …. laganiiica ….TO!!! MOJ SI!
Nije bio veliki, ali je prvi i samim tim mi je posebno drag!

Rijeka Bosna je bogata i mrenom koja se uspiješno lovi na plovak, a veći primjerci i na zastavicu ili kotrljanje. Manja jata plotice su često uz velika jata škobalja i uspiješno se može loviti, ovisno koje je doba godine, na algu klodoforu (naši ribolovci kažu jednostavnije – trava), crviće škote i tanku kalifornijsku glistu.

Ali ….

Sve ovo lijepo zvuči, međutim – kako sam spomenuo na početku ovog teksta, blagodetima rijeke Bosne se svi časte, a slabo je čuvaju. Nebrojeno puta sam, šetajući obalom, naišao na odvodne kanalizacijske cijevi iz kojih se u rijeku ulijevaju fekalije i otpadne vode. Takvih mjesta je najviše na terenima oko Kaknja. Našem čovjeku je jednostavnije sprovesti cijev do rijeke, nego se priključiti na kanalizacioni sistem ili nedaj bože, iskopati septičku jamu po svim propisima. O praznim flašama, karoserijama od auta, veš mašinama, najlonskim kesama, iznutricama od životinja, uginulim životinjama i otpadu raznih vrsta da ne govorim.

Neprijatno iznenađen sam bio jedne zime kada sam čuo priču kako škobalj „uzima golu udicu“. Nevjerovatno, zar ne!? I ja sam tako pomislio. Mjesto dešavanja je Topčić Polje kod Nemile. Moj stari i ja smo, tražeći dobro mjesto za ribolov, i sami došli na to mjesto. Zima, rano jutro i skoro sva mjesta zauzeta. Haj dobro, uguraćemo se nekako. Razvačimo bolonjeze i montiramo malo teže plovke – voda je duboka i „mota“ lijevo-desno. Pogled mi prati plovke drugih ribolovaca koji tonu ustranu svakih metar-dva. Naravno, svako tonjenje prati i žestoka kontra. Pa nije moguće da ljudi ne znaju naći pravu dubinu??! Kako sam bio naivan! Sistemi ostalih ribolovaca su izgledali otprilike ovako; na dnu olovo, pa onda 2 ili 3 udice od broja 4 do broja 8, pa na kraju plovak, mamaca nigdje?! Pa ovi ljudi raubaju – kače ribu, a ne love kako kao sav normalan svijet i zakon nalaže?? Znači, tako škobalj „uzima golu udicu!?“. Čuvarice im u 9 ujutro skoro pune krupnih škobalja. Stari i ja smo lovili na crviće i na travu. Do 10 sati sam ulovio 5 komada, našta je ribolovac do mene prokomentarisao:“Tanko ti je to, ja juče tri'es komada!“. Šta će mu tolika riba? Ne može je pojest’ da je jede 5 dana za svaki obrok! A i po zakonu mu nije dozvoljeno da nosi toliku količinu. No to su vec neke druge stvari kojih ima i na drugim vodama. A čudimo se što su nam neke vode poput Drine skoro prazne.

Kao pozitivan primjer treba uzeti ribolovce, i ne samo ribolovce, već i one koji to nisu, iz Krajine (Bihać, Bosanska Krupa itd.) koji svoje vode čuvaju kao oči u glavi, jer su svjesni činjenice da je to prostor na kojem žive i na kojem će živjeti njihova djeca, unuci i generacije poslije njih. Vode se čuvaju, poribljavaju, otvaraju se novi ribolovački reviri, postoje agencije za organizovani dolazak na pecanje, smještaj i ostalo. Helem, svaka im čast!

Čovjeka prosto uhvati tuga kada šeta obalom rijeke Bosne i stalno saginje glavu da ne bi zakačio silne kese koje ostanu da vise na obalnom rastinju i vrbama poslije padavina i visokog vodostaja.

Međutim, da ovaj tekst ne bi završio u nekom mračnom raspoloženju zbog našeg, nimalo sjajnog odnosa prema našem blagu – rijekama, mogu samo reći da se pozitivan trend očuvanja voda, prirode i okoliša lagano širi, a svijest ljudi (doduše malo sporije nego što bi trebalo) se mijenja.

Drage kolege ribolovci, pokupite vaše papire, prazne flaše i konzerve, prazne kutije cigareta i ostalo smeće kada završite ribolov. Sutra će drugi ribolovac doći na vaše mjesto na kojem ste lovili i lijepo je da ga zatekne čistog, a i vi se sljedeći put nećete pitati, kao; „Ma koji je magarac ostavio ovoliko smeće?!“

Rijeka Bosna će vam biti zahvalna i višestruko će vam se odužiti bogatim ulovom!

Bistro!