Skup ”Bistro BiH” Jablaničko 2009

Skup raje sa Bistro BiH, koji je već prerastao u tradiciju, 2008. godine se  trebao održati na Ramskom jezeru.
Adi sa suprugom Senom i podmlatkom Faretom i Sarom, te Enko su otišli na vodu dan prije ostatka ekipe kako bi ispitali situaciju na vodu i saznali informaciju više o aktivnosti ribe.Šalju nam sms poruku da je voda u konstantnom padu, i da pored par sporadičnih ulova, riba uopšte ne radi već duži vremenski period.
Senad kontaktira jablaničane i onako u hodu se odlučujemo za Jablaničko jezero.
Super ….. ovo će biti prilika da upoznamo Kovača, Nonu, Šehu, Džaju i ostalu raju koja vodi bitku protiv krivolovaca na Jablaničkom jezeru, ali i da okušamo ribarsku sreću i znanje na ovoj prekrasnoj vodi.
Kupim Senada koji, kao i obično, kasni i poslije jedne
”iz njihove bašće” otisnuli smo se put juga.
Svraćamo u Zovik kod Race da se podmirimo sitnim materijalom.
Putem se čujemo sa rajom u Jablanici i dogovor je da se nadjemo u lokalnom kafiću, te da nakon toga obidjemo sve terene na jezeru kako bi se odlučili gdje ćemo loviti.

Nakon okrijepljenja, Nono nas odvodi na najizglednije terene a odluka pada na zaliv u mjestu čije ime nisam zapamtio, a nalazi se na dijelu jezera kada se iz Jablanice krene prema Prozoru.
Teren, ”na oko”, mnogo obećava – zaliv koji je dovoljno blizu koritu rijeke Rame je i na prvi pogled mirisao na ribu. Pozdravljamo se sa Nonom koji obećava da ce nas posjetiti svaki dan.

Senad i ja nastavljamo prema Ramskom i iz trećeg puta pronalazimo ekipu na vodi. Nakon kafice i spontane šuplje priče ubacujemo stvari u kamp kućicu i vraćamo se u odabrani zaliv.

Mirza se javlja da će malo kasniti jer je imao nezavršene obaveze pa će on i supruga Melika doći na jezero tek u kasnim večernjim satima. Raspremamo opremu i dogovaramo se gdje će ko loviti. Faris i Senad se zezaju sa plovkom i već nakon nekih pola sata dobijaju par sarančića i nekoliko babuški.

Dok tako u noći ćumuramo o svemu i svačemu, ispričah i ja dogodovštinu sa jezera Bočac, kada se, spontano, a ne znam ni ja zašto, napravih strancem kod dolaska ribočuvara.
Sasvim uredno sam platio dozvolu, vidite na slici, samo mi malo ime izmjenjeno.
I Bred Pit Bull je bio tu negdje, jedan zaljev niže ;-).

Adi i ja odlučujemo da ”uzmemo” desni krak prema koritu, a ostatak ekipe će loviti u zalivu. Prihranjujemo pozicije, pali se roštilj,  i negdje u ”gluha doba” većina ekipe odlazi na spavanje. Ostajemo samo Senad i ja da sačekamo Mirzu.

Sutradan, čamcem obilazimo pozicije i na drugoj strani u priobalju zaliva primjecujemo dva lijepa šarana.
Mirza i ja donosimo odluku da ćemo  loviti sa po dva štapa na daljini od ko 200 metara. Pošto nemamo olova preko 125 grama ja improvizujem sa kamenjem težine 300 grama koji su pomocu žice ubačeni u sigurnosnu kopcu na sistemu tako da, ukoliko riba uzme ponudjeni mamac, ubadanjem se kamen otkači od ostatka sistema i tako olakša izvlačenje ribe.
Takozvani ”Ekološki uteg” (a i jest rodio kamen te godine u Hercegovini to je čudo) 😉

Od slika prvog dana izdvojio bih ovu.
Na prvi pogled, ja u “bodybuilder” pozi. Da je kojim slučajem pored mene kakva lopata, poza bi se prije mogla nazvati “Bob builder”.Ali, neki detalji koji se, na prvi pogled i ne primjete, mnogo su interesantniji za pogledati od mog četrdeset godina starog torza.

Kliknite na zoom ispod, tu ćete vidjeti da slika krije interesantnije stvari.

Nije dovoljan zoom?Imate ovaj ispod za oštriju sliku.

Još nije dovoljno? Možda će sljedeći biti dostatan.
Vjerujem da će biti.

Taj dan smo imali i posjetu lokalnih momaka i djevojaka koji su nam došli sa dva splava.Ovaj je bio interesantniji za slikati. 😉
Pošto su nam krenuli na silkove, zamolili smo ih da se vrate, i komunikacija našeg predstavnika sa ženskim splavom je tekla otprilike:

NAŠ PREGOVARAČ: “Molim vas, djevojčice, iako teška srca, moram vas zamoliti da se vratite nazad jer nam idete splavom preko silkova.”
DJEVOJČICE: “Što, da vam ne poplašimo ribu? Ima ovde raznih riba, šarana, smudjeva, sunčanica..:”
NAŠ PREGOVARAČ: “Ja trenutno vidim 6 prelijepih mladica, ali opet vas moram zamoliti da se odmaknete od naših silkova.” (skoro pa plačnim glasom, ne zbog silkova, nego što ih to mora moliti, čuj, moliti ih da idu!?)
I djevojčice, na žalost, poslušaše, te uz pomoć motorizovanog dijela naše ekipe, odoše tamo odakle su došle.

Naš pregovarač je izvjesno vrijeme lupao glavom o jedno obližnje drvo, a onda smo ga mi nastavili lupati čime smo stigli.

Sa “muškim splavom” je bilo malo problema.
Iako lijepo zamoljeni da nam ne rade to, zbog osjecaja da smo mi ”divlji” došli i otjerali ”pitome”, par momaka je bilo malo bezobraznije i teška srca su se udaljili od spotova i silkova.
Naime, na mjestu gdje nam je bio kamp je bilo lokalno kupalište, a ko god je došao da se kupa, nismo mu riječi progovorili, naprotiv, bio je ponudjen pićem.
I tu noć, dok smo sjedili i zezali se, kroz krošnje granja iznad nas, počelo je nešto prolijetati.
Prvih par sekundi nismo mogli skontati šta je u pitanju, a tek padanje kamenja u vodu nas je ”uhavizalo” – momčići su bili i previše kivni na nas ”divlje”, pa su nas počastili sa par kemanica, iako smo u kampu imali i djecu – Adijeve Fareta i Saru, te Azimovig Armina.
Senad i ja smo potrčali u pravac iz kojeg je doletilo kamenje, ali, osim zvuka bježanije, nismo ništa uspjeli vidjeti, niti smo imali nadu da bi mogli stići nekog od ”bacača kamena”.
Srećom, nikome nije bilo ništa, pa je sve brzo zaboravljeno, ali, da je jedna od tih kamenica završila gdje ne treba….ne smijem ni pomisliti.

Fare je imao želju pojesti jednog  smudja jer ga nikad nije probao, a čuo je da je jako ukusna riba.Senad je jednog ostavio u mreži i taj je bio za Fareta.
Ujutro, nakon što je Fare ”krmeljav” izašao iz prikolice, te saznao za smudja, momentalno razbudjen je otrčao do mjesta gdje je bila mreža sa ribom.
Vratio se čudnog izraza lica, sa povelikim upitnikom iznad glave.Upita: ”Pa gdje je taj smudj?” Odgovorismo da je u mreži.Fare reče da je mreža na suhom i da nema ribe u njoj.Otišli smo da, poput CSI forenzičara ustanovimo šta se desilo sa ribom.
Prvo, mreža jeste na suhom, ali nije pao nivo vode.Znači, neko je izvukao mrežu iz vode.
Drugo, mreža je svezana i riba nije izvučena na otvor.Našli smo rupu na mreži.
Onda smo ugledali mačku na par metara od nas kako se oblizuje.
Slučaj riješen!
Što bi rekli stari: “Nije kome je namjenjeno, nego kome je sudjeno!”

Jedan dan, Enko je dobio zadatak da preroni bliže i pliće spotove, te vidi da li su šarani bili na hranilištu.
Tokom tog, više plutanja nego ronjenja, naišao je na mjesto gdje je Senad pecao na plovak.
Tada se čulo ovo: ”Enko, pazi silk…Enko, silk i plovak su mi tu….Eeeenkooooo, paaaziiii!”
Od Enke se čuo, dok je laganim pokretima ”ronio” na površini vode,  samo jednolični, reski zvuk prolaska vazduha kroz disaljku na masci: ”Hiii-huuuuu……hiii-huuuuu…..hiii-huuuuu”.
Najednom, nastade komešanje u vodi, ronioc načini graciozan okret (poput morža) za 180 stepeni, lagane pokrete ruku zamjeni brzina ventilatora, a ono jednolično ”hiii-huuuuu…..hiii-huuuuu” se pretvori u neki neartikulisani zvuk koji je teško napisati slovima.
Nakon par metara plivanja i brzine Tarzana – Johnny Weissmuller-a, a negdje kod Senada, Enko napokon izdiže glavu iz vode i kroz disaljku prozbori: “Jarane, zmija, znaš kol’ka, ‘vol'ka (pokaza ono pravo ribarski), pravo na mene krenula!”
Mislili smo mu saljevati stravu, ali smo ionako bili tanki sa olovom.

Ide klip, ne ovog dogadjaja, nego da vidite tu gracioznost tokom ronjenja.;-)

Jednu noć, poslije “ne-znam-ti-ni-ja-koliko” “žileta”, Adi je pošao do improvizovanog wc-a koji je bio nedaleko od kampa.
A sam kamp je, zaboravih to napisati, bio uz samo mezarje, što je okruženju davalo pomalo “hororkast” osjećaj.
Čini mi se da se Adi vratio prije nego je stigao do wc-a, jer je, po mom proračunu, to trebalo, a poslije onolike količine piva, trajati mnogo duže.
Nismo ga stigli ni pitati “šta bi?”, Adi sam reče: “Jarane, nešto ima tamo, da vidiš krika, sav sam se naježio!”
Adi je bio prekinut tokom fiziološke potrebe, te, u strahu, nije stigao ni vratiti “alatku” gdje joj je mjesto, nego je potrebu obavio u bježaniji.
Sreća, u pitanju nije bila velika nužda, bilo bi po onoj staroj “Bjež’te noge……….!”

Idu slike “sorto”, sa kojih ćete vidjeti makar dio atmosfere i ljepote koja nas je okruživala.

Tu sam i ja imao jedan “Photo Session na suho“….mislim, “na suho” jer je bilo bez ribe.

Naredna 4 dana, osim par klenova i smudjeva, ništa nismo dobili, ali je zezanje i druženje nadoknadilo izostali ulov.Pokušali smo sve provjerene mamce i dali svoj maksimum te se složili da su šarani u ovom jezeru nomadi i da često mjenjaju terene u potrazi za hranom.

Zadnji dan ribolova smo skoknuli na drugu stranu jezera u mjesto Paprasko gdje se održavalo takmičenje u ribolovu plovkom. Lijepo je opet vidjeti stare poznanike i prijatelje koji su imali lijepo druženje na jednoj od najljepših staza za takmičenje u ovoj predivnoj disciplini.
Pored kafića nalazimo Damira Begovića, autora emisija ”Bistro BiH” na NTV Hayat koji lovi kraj zaliva čisto za svoj ćeif.
Jedan dio priče, o alternativnim načinima liječenja modrica po nogama bijelom ribom, ću preskočiti, jer bi moglo nekom “na nos skočiti”.

Nakon par pića i kupovine namirnica vraćamo se u kamp. Obilazimo čamcem hranilišta i primjećujemo da je klen ”pomeo” svu prihranu. Opet prihranjujemo pozicije, i umjesto da tu noć malo probamo loviti i smudja iz čamca, odlučujemo se da ostanemo u kampu i dočekamo ekipu iz Jablanice. Druženje smijeh, zezanje i ribarske priče su trajale dugo u noć.

Pred svitanje čujem karakteristično iskakanje šarana na bližem hranilištu.
”Izlijećem” iz šatora i primjećujem talase na vodi koja je ko ogledalo. I Adi i Mirza su već na nogama – gledamo površinu vode.. ..još jedno iskakanje manjeg šarana…..hmmmmmm…….nada zadnja umire.
Prezabacujem štapove i ……….. ništa do popodneva kad već polako pakujemo stvari.

Ribolov je takav nekad riba jednostavno ”ne radi”  i baš je to nadmudrivanje ono što nas tjera da se iznova vraćamo obalama rijeka i jezera.
No, bilo je prelijepo na obali Jablaničkog jezera, vrijeme nam je “letilo” i ovih 5 dana jednostavno proletilo.Tako je to, sve što je lijepo, koliko god je, kratko je.

Na povratku smo svratili u Jablanicu da popijemo piće i da se pozdravimo sa rajom iz USR ”Glavatica”.

Ovim putem bi se u ime ekipe sa Bistro BiH zahvalio:

SRD ”Rama” – Prozor/Rama i predsjedniku Stipi Čuljku jer smo, po prvobitnom planu, trebali biti na Ramskom jezeru, a gosp. Čuljak nam je obezbjedio kontakt sa ribočuvarskom službom koja nam se trebala naći ”pri ruci”.
Ovom prilikom se i izvinjavamo gosp. Čuljku što je došlo do promjene plana, ali sam siguran da ćemo u narednom periodu posjetiti i Ramsko jezero koje je ostavilo prelijep dojama na mene i suguran sam da je jedna od najljepših akumulacija u Bosni i Hercegovini.

USR Glavatica: Kovaču, Noni, Šehi, Šehiću, Džaji i ostaloj raji koji su nam pomogli i nesebično izašli u susret da naš boravak na Jablaničkom jezeru ostane kao lijepa uspomena koje ćemo se sjećati ostatak života.

Adiju, Seni, Faretu, Sari, Mirzi, Meliki, Azimu, Arminu, Amiru, Enki i Senadu koji su bili dio ove expedicije.

Neko reče u kafiću: ”Šteta što riba nije radila!”, a moj odgovor na to je bio ”Eeeee, stari moj, da se svaki put uhvati, ne bi ni lovio ribu, nego bi izabrao sport poput golfa i ne bi valjda bio toliki sretnik da svaki put iz prve ubacim lopticu u rupu!”;)

P.S. Šehić je nakon našeg odlaska išao par dana na teren na kojem smo lovili i kaže:”Mili Šeha, kako se samo bacao kad ste otišli ……!”

Tako je to, veliko jato je naišlo ali ga nismo imali vremena sačekati ……..

Uvjek postoji drugi put..
Vidimo se nekom drugom prilikom, jablanički šarani!

Do tada, izbjegavajte mreže, koje će, akobogda a zahvaljujući USR “Glavatica” Jablanica i njihovoj ribočuvarskoj službi, uskoro biti ružna prošlost ove hercegovačke smaragdno zelene ljepote!

Alen Šehović, poznatiji kao Hercegovac