Feljton: Mokre mušice

Mokre mušice sa mekanim nogicama i krilima- Winged wet flies
Piše: Mersad Rajić
Odmah na početku treba postaviti pitanje: šta u prirodu predstavljaju ove mušice?
Da li one predstavljaju živog ili uginulog insekta-mušicu? Larvu, pupu, nimfu?
Mnogi mušičari su postavljali isto pitanje mnogo godina prije nas. Da li one imitiraju izlazeću majsku mušicu, ili upravo novorođenu živu mušicu, ili neku od stadija mušica Poskaki-Caddis flies?
Taj odgovor mogu dati ribe koje su nijeme, i na našu žalost, ne govore! Mi možemo samo predpostavljati.
Od pamtivjeka, nacrtano na zidovima pećina, ovo je jedan od prvih načina ribolova i eventualno, pravljenja mušica. Zna se da je lov na njih u prošlosti bio veoma uspješan, a i sada se potvrđuje kao takav. Zato je opstao, i opstaje do današnjih dana.
U svijetu je sve više je glasnog zagovaranja da se ponovo zabrani upotreba larvi i nimfi a u korist mokrih mušica čime se ponovo propagira lov na mokre mušice. Kao što sam rekao, ovo su bile prve mušice koje su napravljene, a pravljene su da imitiraju insekte koje su ribolovci vidjeli na površini vode. One su posebno interesantne
ribi jer mogu da predstavljaju insekta koji se kreće prema površini vode i svojoj zadnjoj transformaciji u životu mušice, tj. pretvaranje u odraslog insekta. Međutim, danas je poznato da neke vrste Majskih mušica (Epeorus, Rhithrogena) postaju Duns na dnu i kao takve izlaze na površinu rijeke te ih najprikladnije imitirati kao Mokru mušicu sa krilima. Obično se imitraju sa Gordon Quill i Little Yellow mayfly.
Zatim može da imitira mušicu koja se upravo izlegla iz larve ili čak insekta koji se iz nekog razloga nije uspio konačno osloboditi košuljice larve.
Maštovitost i upornost mušičara i vječna trka ka što ubojitijoj omitaciji doprinjela je da su današnje imitacije i izvedbe ovih mušica iskičene pretjeranim kombiniranjem šarenila perja, krzna, dlačica, oslanjajući se na činjenicu da će možda ovakve kombinacije prevariti i “natjerati” ribu da napadne njihove imitacije. Njihova zabluda katkada leži u tome što riba često napadne jednu takvu mušicu, reklo bi se, više iz razloga teritorijalne zaštite, gladi, ili čiste radoznalosti. Zato ponekad, imamo slučajeve da, od pet riba koje izlaze na površinu i love živu mušicu, samo jedna od njih se javi na našu imitaciju, dok je druge potpuno ignorišu. Takvih je slučajeva uvijek bilo i bit će.
Da li mi u ovakvim slučajevima možemo potvrditi da je naša imitacija uspjela i da je riba uzima?
Ja nisam siguran, a vi?
Početak razvoja mokrih mušica počinje sa dvanaest mušica iz prve knjige Dame Juliane Berners da bi danas dosegao velike razmjere u stilu i načinu motanja mušica i sigurno je da danas niko ne zna sve njihove nazive i izglede. Da bi izbjegli zbunjenost najbolje se je vratiti osnovama motanja ovih mušica.
Tradicionalne mušice su obično motane s kombinacijama raznog materijala za rep, trup i krila. U početcima razvoja mokrih mušica za repove su se često koristile dlačice pera od kokoši, horoza, zatim u nekim slučajevima, vuna ili dlačice perja sa leđa ili stomaka jarebice, patke i drugih divljih ptica. Na zapadu, za krila su se najčešće koristila pera iz krila sove, patka, ćurke, kreje, ćuka dok se kod nas u Bosni i Hercegovini više pribjegavalo upotrebi mekanog, “flufi” perja sa stomaka ili leđa ovih istih ptica. Razlog je bio jednostavan jer su naše mušice bile daleko krupnije nego one sa zapada i rađene su na udicama veličine br.6 ili br.8.
Trupovi mušica su rađeni obično od vune, žive svile i nekih prirodnih materijala kao što je kudelja, konjska dlaka, i kasnije dlačice iz krila i repa raznih divljih ptica, fazana, sove, pauna i ostalih ptica.
Konstrukcija mušice je morala biti čvrsta što je nekad uzrokovalo probleme sa motanjem “žive” svile koja ima tendenciju rasipanja i “cvjetanja” a pogotovu je to bilo očito poslije uhvačenih nekoliko pastrmki koje bi sa svojim zubima “rascufale” (ovo je izraz koji se koristio da objasni pocijepanu mušicu) dotične mušice.
I pored očitih problema koji su se javljali prilikom lova, NIKADA se nisu trupovi lakirali, i uvijek su zadržavali prirodnost boja svila koje su korišćena za njihovu izradu.
Krila su uvijek bila polegnuta iznad trupa da predstavljaju beživotnu mušicu koja je, ili uginula, ili nastoji da ispliva na površinu vode.
Na gornjoj slici je prikazana jedna klasična, mokra mušica sa krilima tkzv. Winged Wet Fly, pod nazivom “Grizzly King” a slika je uzeta sa sajta “Classic wet flies”- Bergman and Beyond.
Na tom sajtu se može vidjeti široki izbor klasičnih mokrih mušica, vrlo precizne izrade, sa jasnim objašnjenjima i veoma efektnim slikama ovih mušica. Mnoge mušice sa ovog sajta su vjerne kopije originalnih ali tradicionalnih mokrih mušica iz prošlosti za razliku od večine današnjih vezača koji se sve više udaljuju od tradicionalnih mušica uvodeći “dubbing” trupove urađene od prirodnih i sintetičkih materijala. Danas, umjesto klasičnih krila divljih ptica, sve više i češće dobivamo dlakava krila za koja se koriste isperci dlake od jazavca, vjeverice, jelena i drugih krznenih životinja. Najnovija pojava je da se upotrebljava sve više CDC (Cull de canard) kao krilo a čija je osnovna moć da obezbjedi i poboljša plovnost mušice čime pojedini motači gube smisao za prvobitnu namjenu mokre mušice. Sve ovo doprinosi udaljavanju od prvobitne ideje mokre muhe.
Ne tvrdim da promjene nisu poželjne i potrebne ali sa mora poštivati “lična karta” mokre mušice da bi identifikovala njena imitacija i kao takva ponudila javnosti.
U našim krajevima pa i po Bosni i Hercegovini sve je više mladih mušičara koji svojom maštom daju veliki doprinos u razvoju mušičarenja i širenje ideje o motanju mušica. Međutim, ja vidim vrlo malo kreacija originalnih mokrih mušica. Da li je posrijedi izbjegavanje lova na ove mušice, nepoznavanje ovih mušica ili je posrijedi neki treći razlog, nije mi poznato.
Ja i dalje ostajem pri teoriji da je lov lipena i pastrmke suhom mušicom vrhunac sportskog ribolova ali je veoma mala razlika u ribolovu sa suhom i mokrom mušicom. Pogotovu ako se riba traži na kamenitom dnu sa valovitim brzacima čija je dubina između 1 do 2 metra. Lov na mokru mušicu u ovakvim slučajevima ne zaostaje nimalo za lovom na suhu mušicu.
Nije mi ovdje namjera da kritikujem ili potcjenjujem bilo kojeg mušičara ili bilo koji način ribolova na mušicu, niti želim da eksponiram lov mokrom mušicom, nego mi je samo želja da prezentiram te mušice na način koji zaslužuju a to je da imaju isti tretman kao i suhe mušice.
Mokre mušice i lov na njih je jedan od najefikasnijih metoda da se ulovi riba ali se mora priznati da u današnje vrijeme nije u dovoljnoj upotrebi, zapostavljen je. Mislim da lov mokrom mušicom može donijeti više ribe i upotpuniti ribarski užitak više nego lov sa suhom mušicom. Pogotovu se to odražava na rijekama na kojima se smanjuje broj prirodnih insekata zbog ugroženosti njihovog razmnožavanja raznolikim zagađenjima rijeka, gaženjem po riječnom dnu i podizanjem novih hidrocentrala.
Za smanjen interes za lov na mokru mušicu još su krivi i razni mušičarski magazini, ribolovne emisije, knjige koje vrlo opširno prezentiraju i favorizuju lov suhom mušicom, larvom ili nimfom nego lov sa mokrom mušicom. Međutim one i dalje opstaju. Kao što je ekspanzija suhih mušica u 19.vijeku potisnula mokre one su se ponovo pojavile i danas su našle svoje mjesto u svakodnevnom mušičarskom i ribolovnom izazovu.
Njihova ljepota i jeftina izrada, efikasnost u ribolovu, koloričnost boja stvorila je teoriju da su mokre mušice najljepši modeli mušica koje jedan mušičar može smotati.
U mnoštvu oblika i modela, teško se je odlučiti koje od njih namotati i nositi sa sobom u kutiji, u džepu prsluka, ili ruksaka.
Koje su to mušice koje mi trebamo i koliko njih?
Mislim da ne postoje dva ribara koji će se usaglasiti o tome koja je to minimalna kolekcija koju mušičar mora imati pri sebi kad je na vodi. Možda će ovaj savjet pomoći iako se ne preporučuje kao pravilo. Svaki čovjek ima svoje ideje i svoje mišljenje.
Ovo je moje!
Od domaćih mušica koje sam ja motao i uglavnom nosio sa sobom ja sam ih podijelio u četiri kategorije koje su sadržavale četiri, eventualno, pet mušica.
U prvu kategoriju spadaju sitne mušice koje će biti aktualne od mjeseca marta pa sve do sredine maja kada se mora imati u pripremi druga garnitura mokrih mušica.
Uglavnom dominira sitna Ephemeroptera kod nas u Bosni i Hercegovini veoma poznata sa popularnim nazivom Kreja ili Krejica.
Naziv je dobila zbog toga što se za izradu krila mušice koristilo golubasto-sivkasto perje ptice kreje ili šojke. Mekano pero ispod krila ove ptice je bilo idealna kopija boje krila živog insekta.
Trup mušice se pravio od nijansi žućkasto zelene do sivomaslinaste boje na kojeg se obično stavljala prošara od tanke zlatne, srebrene žice ili se može korisiti lameta također istih boja. Također se ne smije zanemariti trup urađen od pera guljenog horoza ili isperka guljenog pauna. Vrlo aktuelne i popularne mušice.One bi se morale praviti u dvije veličine i to: na udicama br.14 i br.16. Obje veličine odgovaraju približnoj veličini živih insekata šta se javljaju nad vodom u ove mjesece.
Prva slika pokazuje klasičnu izvedbu limunžućkaste jednodnevke sa crvenim nogicama kokoške i tankog mekanog pera sa stomaka kreje. Ova varijanta se razlikuje od druge po tome što su njene nogice motane oko vrata udice dok su na drugoj slici isperci kokošijeg pera samo prislonjeni uz trup mušice i služe kao nogice. I u jednom i u drugom slučaju nogice nemaju svrhu da potpomažu mušici da plovi nego imitira noge pupe mušice koja ide prema površini vode ka posljednjoj fazi preobrazbe.
I jedna i druga varijanta izrade mokrih mušica su bile u upotrebi od početka 50-tih godina, kako ih ja pamtim a vjerovatno i mnoge desetina godina prije mene. Možda i stotine godina.
Za izradu trupova su korišćeni razni materijali od konca, vune i prirodnih materijala kao što su lika i kudelja. Uspješnost i jedne i druge varijante je bila podjednaka a njihova razlika je bila samo stvar naslijeđenog učenja.
Dok su na Plivi i Uni mušičari koristili drugu verziju, tj. nogice nisu motane, na drugim vodama je korišćena prva verzija sa namotanim nogicama od kokoši.
Način ribolova je bio jednostavan. Mušice bi se obično bacale ispred ribara ili nizvodno od mjesta na kojem je ribolovac stajao i laganim povlačenjem prema sebi pretraživan je teren ispred i ispod njega. Ponekad se bacalo i uzvodno ali je većinom pretraživan teren ispred i ispod ribolovca. Na struku je obično bilo navezano četiri do pet mokrih mušica koje su nuđene ribi na izbor.
Mušice su se rijetko mijenjale i lov sa jednim strukom mušica je trajao sve dok se nije rasperjao, otkinuo ili kad bi u mjesecu maju započela najezda krupnih majskih mušica, kod nas u Bosni i Hercegovini poznatijim kao Patci, što je uzrokovalo da se prelazi na krupnije izvedbe mokrih mušica što je bilo ujedno vrijeme kad je započinjao njihov čuveni noćni ribolov.
Ovo napominjem iz prostog razloga što se u to vrijeme po Evropi i svijetu popularisale mušice koje nisu imale baš mnogo sličnosti sa našim gore opisanim mušicama.
U jednom momentu u svijetu se na veliko pojavljuju ribarski katalozi, DAM, ORVIS, HARDY koji su, pored stotina različitih artikala za ribolov, obično na jednoj ili dvije strane, prikazivali i nudili gotove mušice za prodaju.
Te su mušice bile obično iskičene velikim šarenilom boja od perja egzotičnih ptica koje smo mi, u to vrijeme, mogli vidjeti samo u knjigama zoologije ili nekim encoklopedijama, vrlo rijetko štampanim u boji.
Tada još nije bilo kolor televizije, pa i filmovi iz 50-tih su bili u pretežno crno bijeloj tehnici. Međutim kod prezentiranja njihovih mušica se mogao zapaziti obrazac ili pravilo po kojem su se mušice javljale bez obzira kakav si, ili čiji katalog, držao u rukama.
Naprimjer; tu su uvijek bile prezentirane određene mušice koje su postale i ostale sinonim mušica sa zapada. Nizali su se nazivi kao Adams, Koachman, Partridge, Gordon Quill, Zulu, Profesor, Royal koachman, Marchbrown, Aleksandra, Blue Winged Olive, Hare's ear i mnoge druge koje su naši tadašnji vezači mušica uglavnom zanemarivali držeći se vlastitog pravila “Ako nije slomljeno, ne treba mijenjati” tj. sve dok njihove mušice dobro rade, nema potrebe za promjenu. I to je u neku ruku bilo dobro jer se time održala naša tradicionalna bosanska mušica sigurno sve do 90-tih godina, možda i danas.
Moj prvi katalog sa kojim sam se sretao davnih šestdesetih godina je bio čuveni DAM-ov katalog na kojem su se mogle vidjeti vrlo male sličice ovih mušica sa njihovim izgledom ali zbog nejasnoća boja na sićušnim sličicama je bilo vrlo teško razaznati kako ih perjati.
Kasnije je naš uvaženi autor, ribar i mušičar, gosp. Jovan Petrović objavio vrlo zanimljivu knjigu o mušicama u kojoj sam po prvi put počeo raspoznavati opise ovih čuvenih mušica sa njihovim izvornim nazivima, mušica stvorenih u Engleskoj, a koje su prihvaćene u večini zapadnih zemalja.
Mali nedostatak njegove vrsne i pionirske knjige je bio u tome što su mušice, iako vrsno prezentirane, bile crtane, a ne sa slikama mušica. Ali ipak treba skinuti kapu poštovanja i odati dužno priznanje ovom našem “Letećem Mušičaru” sa domaćih voda.
Odlaskom u Švajcarsku krajem 70-tih godina, kupio sam moj prvi katalog, Orvisov katalog mušica, u kojem su bile prvorazredne slike u boji večine mušica tog vremena. Mojoj sreći nije bilo kraja jer sam tada, po prvi put, gledao prezentiranje čuvenih mušica sa zapada. Tada sam ustvari postao i konačno uvjeren u ono što sam vječito sumnjao. To je, vrlo bitna različitost naših tradicionalnih, bosanskih, mušica od zapadnjačkih kataloških mušica. Ja sam u ljetna vremena, ponekad, imao prilike sretati ponekog usamljenog stranca sa vrlo kvalitetnim priborom kako maše po našim rijekama sa vrlo malo ili skoro nikakvim uspjehom. Dolazili su pojedinci iz Italije, Francuske, Austrije, Njemačke, Švicarske sa prvorazrednim priborom ali i vrlo škrtim uspjehom što je kod mene ustvari stvaralo vrlo mučan osječaj nemoći da im objasnim veliku razliku između njihovih mušica i onih sa kojima smo mi lovili.Na slijedečim slikama su prikazane neke od njihovih favoriziranih Winged wet flies.

Sve ove mušice (na slikama iznad) sam i ja pravio i lovio na njih sa sitnim izmjenama koje sam prilagodio našim vodama i ribama i ribario sa njima sa velikim uspjehom. Kao primjere mojih izmjena navodim:
1.)- Da sam za krilo “Montreal” mušice umjesto ćurke, upotrebio krilo sove i nisam pravio rep, dok je trup ostajao nepromjenjen.
2.)- Kod motanja “Abbey” mušice također nisam pravio rep.
3.)- “Profesor” je bio u potpunosti kopiran i bio vrlo uspješna mušica a kasnije sam za potrebe Plive i Sanice uradio ovu mušicu na udici broj 16 ali kao rep su korišćeni isperci svijetlo crvenog horoza umjesto crvenog isperka sa slike. Urađena kao mokra mušica.
4.)- “Hardy's Favorite” sam radio bez repa sa krilom od pera ćurke.
5.)- “Last Chance” je također bio kopiran u potpunosti samo što je za rep, umjesto pera, korišćena raščešljena crvena vuna.
6.)- “Royal Coachman” i “Coachman” su bili kopirani a za rep se koristilo žuto pero sa stomaka fazana jer mi nismo mogli nabaviti “Jungle cook” jer je njegova tadašnja cijena u Švajcarskoj je bila preko 100 švicarskih franaka. Sve mušice koje su gore prikazane, sa opisom materijala s kojim se one izrađuju, nalaze se na istom sajtu; “Classic wet flies”- Bergman and Beyond.
A sada da vidimo kako se to radilo kod nas u Bosni i koje su to mušice koje smo mi pravili i sa kojima smo lovili sa vrlo mnogo uspjeha tako da se nije pridavala veća pažnja mušicama koje je u to vrijem nudio Zapad. Znači da su naše mušice, koje su pravili naši prethodnici od početka 50-tih, a mi samo nastavili sve do druge polovine sedamesetih, dominirale našim rijekama bez ikakvog utjecaja inostranih vezača i njihovih mušica.
Ovo se jasno vidi iz slika ovih nekoliko mušica koje sam napravio upravo onako kako su se pravile u ono vrijeme.

Već sam nekoliko puta napomenuo da su krila naših mušica bila rađena većinom od mekanih pera potrbušja divljih ptica. Također se jasno vide i ističu žive boje trupova a također se jasno vidi i rijeđa prošara. Mušice su bile veoma lovne od sredine maja pa sve do sredine augusta. Većina ovih mušica je bila vrlo uspješna preko dana, od sredine maja do početka ljeta, kad se njihova lovnost pomjerala prema predvečenjem lovu koji je, sa prolaskom ljeta, odmicao prema kasnom noćnom lovu.
Ovaj kasni tj.noćni ribolov je bio veoma popularan na rijekama Plivi, Sanici i Janju a najviše su ga upotpunjavali domaći ribolovci. Kasnije su im se pridruživali i mnogi iz plejade mlade generacije i također uspješno pravili ove krupne mušice sa popularnim nazivom “Lampare.”

Ovo je samo jedan dio mušica iz velike kolekcije mušica koje su se pravile i sa kojima se lovilo na raznim rijekama Bosne i Hercegovine a vjerujem i ostalih dijelova tadašnje nam domovine. Opširniji pregled većine ovih mušica i način njihove izrade se može naći u mom feljtonu pod naslovom “Tradicionalne banjalučke mušice.”
Na ovoj slici sam pokušao prezentirati, u krupnom planu, kako su izgledale neke od krupnih Lampara sa kojima se uglavnom lovilo od 21h, pa do ponoći. Ribolovac koji je izlazio na vodu u ovo vrijeme obično se koristio mjesečinom kao izvorom svjetlosti pa i pored toga neko će se zapitati; kako se lovilo?
Evo i objašnjanja za one koji nisu lovili sa noćnim mušicama ili ne vjeruju da se lovilo i ostajalo na vodi i do poslije ponoći. Obično bi se struk mušica bacao uzvodu ili ponekad niz vodu, “na slijepo” i sa rolom bi se polagano motao silk i kad bi se osjetio onaj tupi udar štapa u rukama, obično je to bivala krupna pastrmka ili poneki lipen koji su najčešće u kraju rijeke, uz obalu, vrebali larve i nimfe koje su se kretale iz vode ka obali ili one, koje su se vraćale u rijeku da polože jaja. Za većinu riba nije trebala uobičejena kontra jer su se same kačile. Jedini problem je bio petljanje mušica i struka što je često puta značio kraj ribolova.
Na kraju, još da spomenem da je u moje vrijeme ribolov mokrom mušicom bio vrlo popularan i raširen na našim rijekama. Ja znam da je ovaj način ribolova danas zanemaren ali možda će vremenom povratiti svoju popularnost. Ovo je samo mali podsjetnik da nekada popularne mušice ne postanu zaboravljene.