Kako oplemeniti naše rijeke i sačuvati autohtone vrste?

Našim rijekama danas prijete mnoge opasnosti. Jedna od njih su mnogobrojna zagađivanja koje počinjavaju svi od sitnih građana pa do industrije, ali čak i oni koji se “prodaju” kao sportski ribolovci (prošetate li se obalama rijeka najčešće naiđete na bačena pakovanja varalica ili druge opreme). Drugi i najveći problem za rijeke su izgradnje hidrocentrala koje trajno i negativno mijenjaju kompletnu strukturu i tip rijeke a i ekosistem u i okolo nje. Naravno, državi, privredi i narodu je potrebna mogućnost snadbjevanja, pa i prodaje električne energije ali ako se ta izgradnja bude odvijala neobazirući se na prirodu takva izgradnja elektrokapaciteta će biti pogubna za kompletan ekološki sistem što će dovesti do toga da proizvodnja električne energije bude neprofitabilna u jednom globalnijem smislu. Ovaj put se ne bih želio skoncentrisati na ovu temu, već bih prešao prvo na jedan “treći” problem iza kojega stojimo baš MI – sprotski ribolovci. Riječ je o masovnim poribljavanjima riječnih tokova u cilju lične koristi, odnosno mogućnosti naplačivanja ribolova i sa druge strane povećanjem šanse za ulov.
Problem koji tada nastaje je da se u tok ubacuje
količina ribe koja je neprirodna za rijeku, i koja naravno konkuriše oko hrane sa autohtonim ribama. Rezultat možda i ne treba spominjati, ali ukratko radi se o tome da se smanjuje izvor hrane, pomućenost dna raste (talog koji onemogućava razmnožavanje pojedinih vrsta se stvara), broj ljudi koji se tu kreću i time zagađuju ili mijenjaju strukturu rijeke i obale raste… količina kiseonika u vodi se smanjuje, balans vrsta u rijeci se remeti (što dalje vodi do drastičnijih poremećaja u ekosistemu)… itd…

Česta pojava je i ubacivanje kalifornijske pastrmke koja u našim rijekama u stvari i ne može da prepozna svoj habitat, i koja uveliko uništava autohtone pastrmke. Jedan od načina (osim gore navedenih) na kojeg to radi je što se hrani ikrom i mlađi autohtonih vrsta (jer u rijeci se poremeti balans količine insekata i onih koji se hrane njima). Drugi vid ovog problema nastaje kada se kalifornijka pokušava razmnožavati (iako joj to teško polazi za repom), posječujući ista mjesta na kojima i potočna pastrmka polaže ikru, kalifornijka tu ikru diže iz zaklona jer se njen ritual mriještenja aktivira neko vrijeme nakon mriještenja potočne pastrmke. Rezultat je da se potočna pastrmka najviše održi u gornjim tokovima rijeke dok joj brojnost drastično opada u ostatku sliva.

Naravno, ne treba zaboraviti na to da kalifornijska pastrmka (odnosno poribljavanje)  predstavlja i jednu pozitivnu snagu, u vidu privrednog razvoja, povećanja interesa za ribolov i time broja zainteresovanih za vode i prirodu, ali možda bismo trebali biti malo obazriviji na način na koji je implementiramo u naše rijeke.

Mnogi reaguju na ovakve komentare iz svojih ličnih interesa sa tezom “Šta da se radi kada inače nema ribe u rijeci”… Za takve i ostale koji su zainteresovani da probaju povečati riblji fond u svojim omiljenim vodama ću “prepisati” jedan članak o kojem sam nedavno čitao i koji vam može dati konkretan primjer na koji način se može pomoći rijeci da sama producira željeni fond ribe. Naravno svi koji to želite imate i mogućnost da provjerite vjerodostojnost teksta i metode koju ću opisati.

Priča se bazira na radu i životnom djelu jednog od velikana mušičarenja – Frank Sawyeru, čovjeku rođenom 1906-te godine i veoma poznatom po knjigama i inovacijama koje je objavio na polju tehnike ribolova nimfama (vjerovatno ste čuli za njegovu kreaciju nimfe – “killer bug”). Za više informacije o liku i radu Sawyera posjetite ovu stranicu:

http://www.sawyernymphs.com/

Sawyer je živio i jedno vrijeme radio i kao čuvar na rijeci Avon u Engleskoj. Njegov san je bio da svoju omiljenu rijeku čije žuborenje je slušao još iz kolijevke načini jednom od najproduktivnijih rijeka za mušičarenje. U toku svoje mušičarske karijere većinu vremena je provodio studirajući brojnost insekata i mjesta na kojima se oni nalaze ili ne. Kroz te studije došao je do zaključka da je jedini pravi način da se jedna rijeka oplemeni taj da će se u njoj povećati brojnost insekata i time obezbijediti hrana za ribe koje će se prateći taj razvoj lakše održavati u životu i time povećati svoju brojnost. U sklopu istraživanja polazi od toga da je količina kiseonika u vodi od presudnog značaja za razvoj insekata. Svoje ideje je diskutovao sa mnogim velikanima mušičarenja tog doba koji su dolazili da pecaju na Avonu, ali pošto je bio dosta mlad nije uspjevao dobiti neku podršku za svoje stavove. Postoji i jedan zabilježen podatak o tome kojeg je napisao G.E.M Skues u svojoj zbirci pisama, u kojoj on spominje susret sa mladim čuvarom na Avonu koji ga je oduševio svojim inovativnim shvatanjem (Sawyer) ali s kojim se Skues nije želio složiti. Međutim susret mu je ostao u sjećanju kao izuzetno zanimljiv i tekst završava komentarom: “Ko zna, budućnost će pokazati…”

1930 godine na Avonu se dešava prava katastrofa, jer se broj pastrmki drastično smanjio. Počinje se sa radom na povećanju ribljeg fonda i to na jedini tada znani način – poribljavanjem. Mrijestilišta se organizuju i počinje se sa ubacivanjem pastrmke u Avon. Međutim ni to ne pomaže dovoljno, brojnost ribe se nešto povećala ali ne i njena sposobnost za reprodukciju. Sawyer izračunava da se od 1000 parova pastrmki izlegalo tek 1% njihove ikre, što je značilo da se na području od 10 km rijeke na prirodan način produciralo jedva 100 pastrmki, drugim riječima 10 komada na kilometar rijeke. Ovakva situacija se održavala sve od 1930 do 1953 nasuprot svim pojačanim poribljavanjima i sličnim naporima.

1953 Frank Sawyer dobija odobrenje udruženja da započne svoj projekat “velikog čišćenja” u kojeg ranije nisu polagali nadu. Sawyerovo polazno gledište se zasnivalo na tome da je problem u tome da ikra nema dovoljno kiseonika za opstanak u svojim “skloništima” jer su ova postala zatrpana muljem i otpadnim talogom. Prestaje se sa poribljavanjem i započinje sa raskopavanjem dna bagerima, kako bi skinuo talog… ubacuju se kameni blokovi (pretežno sedimentne stijene bogate krečnjakom) i dodaje se kreč. Vegetacija (koja svojim korijenjem akumulira veću količinu mulja i taloga) se uklanja dijelimično bagerima, ili se slama krečom, tako da se na dno rijeke Avon (koja je inače “krečnjačkog” tipa – poput naših planinskih ljepotica) vraća nekadašnji kamen. Cilj ubacivanja kreča u rijeku koja je već takvog tipa nije bio da se poveća pH vrijednost, jer je ona i ranije bila povoljna (što je sve najviše i zbunjivalo) već da se razbiju mulj i talog i poveca količina kiseonika u vodi kako bi se poboljšala mogućnost razvoja ikre i insekata. U vodu se ubacuju i veliki cementni blokovi koji omogućuju insektima polaganje jajasca.

1953 će se međutim pokazati kao katastrofalna godina na Avonu, zbog čega su uslijedili brojni napadi na Sawyera jer je broj uhvaćenih pastrmki te godine je bio svega 300 komada. Međutim sljedeće sezone je taj broj porastao na 875, 1955 godine uhvaćeno je  1350, 1957 uhvaćeno je 1750… 1958 uhvaćeno je 2035 i koju godinu kasnije premašena je magična cifra od preko 3000 uhvaćenih pastrmki čime je Sawyerov san upotpunjen i Avon je postao jedna od najcjenjenijih rijeka za mušičarenje pastrmke u Engleskoj.

Rezultat Sawyerove metode čišćenja je povećanje plodnosti sa 1% na 90%!!!

Kao što rekoh, ovo je priča koja je veoma dobro dokumentovana, a i rijeka Avon postoji i može se posjetiti. Moje mišljenje je da bismo trebali imati u vidu ovu metodu kada je riječ i o našim rijekama i umjesto masovnih poribljavanja možda ponekad malo više pažnje posvetiti dugoročnim planovima za održavanje naših autohtonih vrsta umjesto da iz gramzivosti i želje za brzim ulovom taj fond umanjujemo.

Zahvaljujem vam se jer ste imali volje pročitati ovo moje skromno mišljenje,  BISTRO!

Za kraj evo i jedan video na kojem možete vidjeti pokojnog Sawyera kako peca na Avonu:

httpv://www.youtube.com/watch?v=k_1M6mNfWHo