Jedan zimski dan u ribolovu u Kanadi

U slici i riječi

Piše: Mersad Rajić

Zima već polako pruža svoja krila pokazujući svoje oštre zube i osvaja riječne doline okivajući rijeke svojim ledenim okovima. Prošle nedelje,tačnije 12. decembra, bio sam na vodi u ulovio dvije lijepe pastrmke, obje Rainbow trout (Kaliforniska pastrmka) i okuražen tim uspjehom odlučio ponovo doći na isti teren samo jednu nedelju kasnije.
Ponovo sam parkirao auto u blizini rijeke sa imenom Duffins creek, rijeke koja nije ni mala ni velika ali je udaljena nekih 5-6 km. od moje kuće tako da mi ne treba mnogo vremena da gubim u vožnji da bih stigao do omiljenih terena.
Nedaleko od mjesta gdje sam parkirao kola vide se tragovi bivše Juge . Na slici je
Makedonska Ortodoksna crkva ispred koje se sada viore Kanadska i Makedonska zastava.
Jedva sam uspio preći cestu kojom su tutnjali automobili (ne znam kud ovi ljudi žure kad je nedelja) čekajući da im se upali crveno svjetlo na semaforu u blizini crkve. Ja sam udaljen od semafora nekih 200 metara ali sam u punoj ratnoj (zimskoj) spremi i moram brzo trčati da pređem cestu da bih stigao do mosta i prešao na drugu stranu rijeke.

U ruci me prži vruća kafa koju sam, kao i većina Kanađana, kupio u njihovom najpopularnijem lancu kafana zvanom “Tim Hortons”. Kanađani su prosto ludi za njihovom kahvom a moj prijatelj Faik Ganić je prekrstio gospodina Tima u Timku pa je kod nas ostao popularan naziv “Kod Timke”.
Znate vi nas!!! Nek je naš naziv pa makar i u Kanadi.
Svaki put kad zajedno idemo u ribolov ostao nam običaj iz Banja Luke da se nađemo u nekoj od banjalučkih kafana pa tako i ovdje u Kanadi, uvijek se nađemo kod najbliže “Timke” i poslije popijene kafe idemo na rijeku.
Stigavši na most razočarano sam pogledao u rijeku ispod sebe. Pitam se kud je rijeka nestala? Samo bijela ledena ploha škrto obasjana stidljivom pojavom i izlaskom sunca. I prošle nedelje je bilo hladno (-3) ali se moglo loviti. Istina ne svukuda ali je bilo dobrih “šlajzova” i “džepova” između leda gdje se moglo bacati i gdje sam sretno našao one dvije pastrmke. Ipak ne odustajem u nadi da ću biti bolje sreće ako idem uzvodno od mosta jer moram naći mjesta gdje je rijeka brza i gdje se ne može smrznuti.

Moji tragovi su prvi što je znak da niko nije išao ispred mene ni jučer i jutros. Lažem vam… vidim tragove kojota koji je ipak jutros prošao ispred mene. Znam da jedan kojot nije opasan ali čopor divljih kojota…ne želim da mislim o tome…

Grabim dalje i tražim povoljan teren da zabacim. Mislim o Sani i Sokolovu i lovu na mladicu. Ovo je bilo nekad najljepše vrijeme za mladicu. Mali snijeg, temperatura oko nule…samo da se ringle ne mrznu i da silk ne zastaje smrznut na onoj prvoj i najmanjoj ringli.
Mislim o tim danima i pratim tragove kojota koji sigurno luta u potrazi za nekim plijenom.

Na jednoj uzvisini prilazim vodi u nadi da ću naći neki procjep između leda…I našao sam pa i sami pogledajte taj procjep. Pitam se da li je neko stao i propao kroz led, možda ribar, možda neki hajvan iz krda srna i jelena koji lutaju ovim prostorima. Ne šalim se…Lutaju vjeruj te mi…Mnogo je divljih životinja koje slobodno lutaju i motaju se oko naših kuća i avlija…

Lani se u mjesecu junu zbilo i ovo: Pođem oko 3h popodne da pokupim djecu iz škole kad
policija me skrenu i ne da proći…Pitam policajca šta je razlog a on kaže da je medo sišao u čaršiju i hoda po avlijama i cesti pa čekaju one iz društva za zaštitu životinja da ga uspavaju i vrate nazad u šumu…Mjesec je juni, sunce, vrućina…šta medvjed traži po našim avlijama??? Ali tako je ovdje!!!Djeca ostala zaključana u školi sve dok nije prošla opasnost i medo se uspavao te vratio nazad odakle je i došao.
Pitam se da li bi i kod nas u Bosni tako nešto moglo da se desi a da medo smrtno ne strada… Možda, ja se nadam da bi danas i kod nas medvjed ostao živ jer i kod nas je valjda došlo vrijeme da se životinje sačuvaju…sve životinje osim riba i tica…koga briga za ribe i tice. Šta će nama sove, jastrebovi, tetrebi po šumi kad je bolje da vise na zidu preparirani…Iz razmišljanja o Bosni i našoj bosanskoj prirodi u stvarnost me vrati pogled na čistu prtinu jer iznenada nestadoše i tragovi kojota, a pojaviše se tragovi zeca…kao da je kojot imao krila i odletio ili se pretvorio u zeca…Čudno! To li je to što ovaj kojot prati…- “Teško zecu” – razmišljam i pratim njegove tragove kroz gustiš…Tragovi zeca su mirni, ja ne vidim da je zec u nekoj paničnoj trci ili bijegu.
Ali nisam ni ja Indijanac, niti traper da znam čitati tragove u prirodi. Ostavljam zeca i njegove tragove na miru i prilazim opet vodi…Još nisam ni zabacio.

Srećom nema one visoke hantrage da se kroz nju provlačim… samo poneko, vjetrom ili gromom, oboreno i polomljeno drvo. Provlačim se kroz ovu prirodnu kapiju i prilazim vodi u nadi da ću naići na one brzake koji su mi ostali u sjećanju iz proljetne avanture otvora ribolova.

Nisam se prevario…vidim mali otvor i jedno pedesetak metara slobodnog toka…vjetar puše, prolazi kroz kosti, a što je najgore, nekako uvijek puše u lice, nikad sa leđa…nije važno kud se krećeš kao da uvijek i namjerno puše baš u lice, a kad ovdje vjetar puše onda je temperature i dva do tri puta niža od one stvarne (Ovdje meteorolozi to zovu Windchill faktor pa kad kažu da je temperatura (-10), a ovaj Windchill factor (-20), onda se treba spremiti za ovo (-20) jer je to temperature koja se osjeća na koži i tijelu).
Ali, vremenom, navikne se insan jer se oblačimo u “slojevima”. Ispočetka nisam shvatio šta je to što savjetuju, to oblačenje u “layers”-ima, ali te vjetar natjera da i sam to skontaš pa onda, na dugačke gaće navučeš debele dvoslojne hlače, pa obučeš potkošulju sa dugačkim rukavima, pa toplu zimsku flanelsku košulju, pa preko toga džemper, pa preko džempera neku trenerku sa kapuljačom, pa preko svega toga zimsku jaknu i onda -“Nejma zime”… Dok vjetar probije jedan, pa drugi sloj, pa treći i četvrti, utom ti si stigao do auta ili prodavnice ili tamo gdje si naumio do…rijeke u ribolov…kao ja danas.
Ali srećom nije uvijek tako. Samo ponekad. Klima je veoma slična našoj.
U jesen, ovi su predjeli puni šarenila i neke čudne topline pa ne vidim puno razlike između kanadskih i onih naših bosanskih šuma.
Često, veoma često, osjećam neki predio kao da sam već bio ovdje, očekujem da će svakog časa, odozgo, niz brzake, iza neke krivine, banuti neki od mojih brojnih prijatelja. Valjda me neki predio podsjeti na brojne terene prelijepih bosanskih rijeka.
Ali neka, tako sam stalno u Bosni.
Dolazim do jedinog mjesta gdje mogu zabaciti očekujući svakog momenta udarac, napad i ribu na štapu…Ali ništa…uporan sam i bacam jer nemam drugog izbora…prešao sam skoro 2km da nađem ovaj komadić rijeke na kojem sam prošli put bio sretne ruke i našao jednu krupnu pastrmku koju sam samo uslikao i kasnije pustio.
Dozvolite mi da vam ispričam i ovo što mi se desilo sa tom pastrmkom, a nije ribarska, vjeruj te mi…Kad sam je ulovio mislio sam da je ponesem kući, stavio sam je na špagu i objesio na drvo, pastrmka je bila na suhom više od 20min, možda i pola sata, nije davala znake života, niti su joj se škrge otvarale, ona jednostavno kao da je uginula i ja sam pošao da je očistim, da vidim ima li ikre u njoj i na moje iznenađenje, samo što sam je stavio u vodu, ona se oporavila i živnula kao da sam je ovog trenutka skinuo sa udice. Nisam imao srca, izvukao sam špagu iz usta i pustio je da se vrati odakle je i došla… Sa drugom uhvaćenom ribom sam imao također nezaboravnu predstavu. I ova je, kao i prva, bila teška oko 3kg , ali me je, nakon izvjesnog otpora, nadmudrila i otišla pod led dok sam ja stajao na obali i nemoćno gledao kako leži ispod debele naslage leda. Htio sam da joj pomognem da se izvuče iz tog nemilog položaja pa sam zagazio na sredinu rijeke gdje je led tanji i puca, pa sam čizmama počeo razbijati led…Nije bilo lahko jer je, bliže ribi i obali, led zaista bio debeo i tvrd. Ali dok sam lomio tanje komade leda to je poplašilo moju ribu i ona se izvukla a ja sam je ipak na kraju dovukao do nogu otkačio je i pustio nazad u njeno carstvo.
Eto, svašta se sa mnom dešava u ovom zimskom ribolovu.

Krenuo sam dalje i zapazio čudno zamrznuti dio rijeke.
Na gornjoj slici jasno se vide tragovi kako se voda mrzne u talasima a u samom kraju nekoliko decimetara od obale vidi se mali otvor nesmrznute vode pa i kad se ulovi kakva riba teško ju je izvući.
Samo ako imaš sreće.

Nakon pola sata upornog zabacivanja shvatio sam da od ribolova na ovom mjestu nema ništa i pošao sam dalje u potragu za novim “šlajzom” ili otvorenim “džepom” i potražim novu ribu.
Nade je sve manje jer je Duffins creek zaista okovan ledom a brzaka je sve manje.

Odlučim se da krenem nizvodno u nadi da ću biti bolje sreće.

Vidjevši onaj prizor sa gornje slike, shvatio sam da ni brzak ne pomaže, jer je očito da se voda na ovom dijelu rijeke smrzla u toku. Gomilanje leda nije obećavalo ništa dobroga i ja sam počeo razmišljati o povratku.

Na donjem dijelu one slike može se vidjeti onaj tamni dio što sam ugledao očekujući još jedan komadić lovnog terena. Sa puno nade i iščekivanja otišao sam do tog terena i razočaran shvatio da je preko leda tekao omanji dio rijeke koji se još nije predao ledenom dahu studeni. Iako mi je lijepo ipak sve brže razmišljam o povratku.
Pravo da vam priznam da je pravi razlog ove nagle promjene razmišljanja nalazak jasnih tragova nekoliko kojota koji su se podijelili u dvije kolone i vjerovatno pošli u neki zajednički lov ili na onog zeca ili neku drugu divljač. Možda sam im i ja cilj. Ko zna?
U daljini sam čuo njihovo jasno zavijanje, kao da se glasnim zavijanjem dogovaraju o strategiji lova i taktici koju će primjeniti da pronađu ručak. Ja ne bih baš da im budem trpeza te sam konačno odlučio da se polahko vratim odakle sam došao.
Ubrzanim koracima sam napuštao ovaj dio rijeke i kretao se prema mostu odakle sam došao. Žao mi je što nema nikog od ribara jer je u društvu prijatnije i ne bi ova mukla tišina, kojom su okovane obale Duffins creek-a, zvučala zlosutno kao ono čujno i prijeteče zavijanje kojota. Ne vidim ni vragolastih vjeverica, ne čujem ni glasnu dreku Blue jays-a (ptica slična našim krejama), gavrani i vrane se ušutjeli vjerovatno uplašeni jezivim zavijanjem kojota.
Dok grabim uskom stazom vlastitih stopa još uvijek nalazim snage da slušam dah zimske idile i tišine koju pored udaljenog zavijanja poremeti i prasak pucanja leda koji se pod navalom vode počinje razbijati i lomiti stvarajući čudne figure, zidajući raznolike pokrove iznad površine rijeke.
Nisam ništa ulovio, nisam tako reći ni lovio ali se opet osjećam sretnim i radosnim što sam kraj vode, na čistom zraku, ribolov me drži i motiviše da se krećem u potrazi za riječnom ljepoticom. Neko nam može prigovoriti, smatrati nas ekscentičnim ljudima koji po kiši, snijegu, vjetru gaze po vodi u potrazi za “ribljom pameti”, kako imaju običaj da kažu. Neka kažu, ja još uvijek volim da hodim krajevima koje nisam vidio, gaziti vodama koje nisam pregazio, vidjeti terene koje je malo ko drugi vidio. Ribolov mi stvara i pruža ovo sitno zadovoljstvo u mojoj sitoj duši i čistu srcu bez obzira šta drugi misle.
Kad naiđem na ovakve krivine,uvijek se pitam šta je iza nje, kud me vodi ovaj put, u kakvu avanturu ću upasti.
Ribolov je samo motiv avanturističkog duha u potrazi za ovim lijepim dešavanjima, tiho opuštanje od svakodnevnice, bijeg u samoću koja motiviše misao o pronicanju u tajne koje nam je priroda servirala. Želja mi je da se i dalje nadmudrujem sa prirodom i njenim tajanstvenim putevima. Da pokušam da otkrijem bar jednu nit tajnovitog stvaranja.