Najnovije vijestiReportaže

Foto+Video: Ribolov na rijeci Lim i Višegradskom jezeru

Piše: Alen Šehović – Šeha
Dugu i neobično hladnu zimu Adi i ja smo kratili tako što smo se bacili u potragu za nekom novom vodom gdje će se održati ovogodišnji skup raje internet portala Bistro BiH. Pošto svake godine lovimo i kampujemo na vodi duži vremenski period, vremenom smo stekli naviku da prije nego dođemo na vodu saznamo o istoj što više informacija koje će nam olakašti ribolov, i sam ”život na vodi”.

Nakon određenog vremena u uži izbor su ušle dvije vode – prelijepo jezero Alagovac i zanosna rijeka Lim.

Na Alagovcu sam krajem 80 – tih lovio u par navrata, i to je, po meni, bez sumnje najljepša vjestačka akumulacija u BiH. O velikim šaranima rijeke Lim sam prvi put čuo od pokojnog kolege Danijela Marinkovića – Fisher-a.

Pripreme mamci i taktika

Kako se vrijeme ribolova približavalo, tako smo se sve više ”ložili” na Lim. Ribolov riječnog šarana poznatog po svojoj snazi, u ambijentu kanjonona od koga se ostaje bez daha je prevagnuo. Pored ribolova šarana na Limu je moguće loviti i drugim tehnikama: varaličarenje, plovak i mušičarenje u gornjem toku. Nakon konsultacije sa ostalom rajom, odluka je bila jednoglasna.
Idemo na Lim!
Alagovac ostavljamo za neku drugi put. Siguran sam da ćemo i tu u nekom od narednih ribolova skvasiti naše strune.
Naš kolega Almir Prašljivić koji već par sezona lovi na Limu rekao nam je da je i pored dobre populacije šarana ova voda izuzetno teška za loviti.
Riječno korito je, po njegovim riječima, doslovno ”okovano” kolonijama školjki!
Gledajući slike Almirovih fantastičnih ulova, ono što odma upada u oči je to da su kod svake ribe stomaci

doslovno rečeno ”pucali po šavovima” od debljine. Izobilje tako kvalitetne i lako dostupne prirodne hrane šarandžijama na svim tipovima voda zadaje glavobolje. U takvim vodama je dosta teže “nagovoriti” ribe da naše mamce brzo prihvate kao novi izvor hrane. Tu se nedvojbeno mora igrati na kartu veoma kvalitetnog mamca čiji će jasan znak atraktivnosti potaknuti prehrambeni instikt i uvijek neizostavnog preciznog lociranja pozicija na kom se ribe zadržavaju i hrane.

Izbor mamaca i taktika hranjenja su individualna stvar i svako od nas ima neke svoje zamišljene ”šeme” kako bi se razvoj događaja pod vodom otprilike trebao razvijati.

Ja lično na potencijalno ”teškim” ili vodama na kojim prije nisam imao prilike loviti, počinjem ribolov sa relativno umjerenom prihranom. Tom količinom se ”ne vežem” za prvobitno odabrano hranilište/poziciju. Ukoliko primijetim veću aktivnost šarana na drugom mjestu i nakon izvijesnog vremena ću se sigurno preseliti tamo ”gdje se nešto dešava”.

Nerijetko dobrim ulovima u prijašnjim ribolovima na sličnim vodama mogu zahvaliti isključivo toj činjenici da je bolje loviti na mjestu gdje je riba akivna par sati, nego provesti dane u frustrirajućoj nadi da će riba vama doći ”na noge”. Definitvno sam tip nomadskog lovca koji će ako mu se druga pozicija učini izglednijom za ulov spakovati stvari i cijeli postupak ponoviti ispočetka.

Naravno, ako lovite duži vremenski period, to prvobitno hranilište ne bi trebali tek tako zaboraviti. Njega možete svakodnevno održavati ubacivanjem nove prihrane i tako čuvati kao rezervnu opciju ukoliko se na novom hranilištu riba zbog ovog ili onog razloga prestane hraniti.

Ukoliko primjetim aktivnost ribe na prvobitno izabranom hranilištu, uvijek je lako ubaciti još prihrane i vratiti se na tu poziciju, ali ako izaberete lošu poziciju, u vodu jednom ubačene veće količine mamca više ne možete izvaditi napolje i popraviti grešku.

Lovne mamce (boilie, tigrov orah, slanutak i kukuruz), razbacam široko po hranilištu kako bi pomogao šaranima da ih brže pronađu i počnu konzumirati. Ukoliko im se mamci svide, siguran sam da će početi konkurisati sa drugim ribama iz jata i dati se u potragu kako bi što prije napunile stomak.

Oko lovnog mamca osim ”slobodnih” mamca obavezno prihranim sa paletama, praškastom prihranom i sitnim sjemenkama (konoplja, hrana za kanarince, pšenica itd.), kako bi potaknuo bijelu ribu na hranjenje.  Aktivnost hranjenja bijele ribe kao po pravilu instiktivno ”zagolica” radoznalost šarana i simuliše njihov nagon za hranjenjem. Ma koliko vam se šarani činili kao plahe ribe vjerujte mi na riječ oni su istovremeno i veoma znatiželjne ribe koje na velikim daljinama čuju i osjete zvukove koje manifestuju hranjenje bijele ribe.

Šok predvezi – Princip je isti sve su ostalo nijanse

Već spomenute masivne kolonije školjki kao i ostale podvodne prepreke su realna prijetnja našim strunama i lovnim sistemima.

Kako bi smanjili mogućnost kidanja, na takvim terenima je obavezno korištenje takozvanih šok predveza. Ti predvezi moraju biti dovoljno dugi, i izuzetno otporni na trenje izazvano zapinjanjem od razne podvodne prepreke. Korištenjem neadektvatnih materijala za šok predveze, kidanje strune i gubitak toliko željenog ulova je opaka frustracija.

U svakom slučaju, ukoliko ih nemate ili ne možete improvizovati drugim materijalom, moj vam je savjet da na takvim terenima ni nepokušavate loviti!

Tako je bolje, kako za vaše živce, tako i za nesretnu ribu, koja će nakon što prekine strunu vucati istu za sobom i možda zapeti za neku podvodnu prepreku i uginuti. U najboljem slučaju, u toj agoniji otimanja nakon što je negdje nesretno zapela, poderati će udicom usta i tako nositi trajan ožiljak.

Ukoliko ne možete nabaviti neki od za to specijalno izrađenih materijala, isti možete improvizovati monofilom većeg prečnika 0.50 – 0.60 mm ili upredenom strunom koja se koristi za varaličerenje. Tako se uspješno lovilo prije i ne vidim razlog zašto ne bi moglo i danas.

Za, kako ih zovem, ”tvrde prepreke” (tipa: školjke, potopljeno drveće, kamenje i t.d.), najveće povjerenje imam u plastificirane materijale, dok za, recimo, vodenim rastinjem zatravljene terene, koristim isključivo šok predveze od upredene strune.

Ako bolje razmislite vidjećete da tu ima logike!

Plastificirani materijali imaju tendenciju da zapinjanjem recimo za drvo, stijenu itd. svojim glatkim materijalom jednostavno klize preko prepreke, dok se upredenica, naprotiv, usijeca i time povećava frikciju (trenje) koja neminovno vodi do pucanja materijala i gubitka ulova.

Suprotno tome, zapinjanjem u lokvanje i drugo vodeno rastinje, špaga je svojom hrapavom površinom siječe kao od šale, dok plastificirani materijali, naprotiv, skupljaju svo to rastinje na sebi jer su glatki i ne mogu ga presiječi i osloboditi se tog ”viška tereta”.

Šok predvezi se, pored već navedenog, koriste i u ribolovu te hranjenju šarana raketom na velikim daljinama. U tim slučajevima se koriste glavne strune (monofil – upredenica) manjeg prečnika kako bi smanjili frikciju od rub špulne mašinice i vodilice štapa. Ta smanjena frikcija tanje strune bitno povećava daljinu zabačaja, ali sama ta struna nije dovoljno jaka da izdrži veliki teret i naprezanje pri snažnom zamahu štapom. Tu na scenu dolazi šok predvez koji svojom većom nosivošću trpi taj kritični momenat zabačaja.

Ova mala recenzija o šok predvezima će, siguran sam, olakšati život mlađoj raji i svima onima koji tek ulaze u ove netradicionalne tehnike i taktike šaranskog ribolova koje danas (ni sam ne znam zašto) mnogi nazivaju moderni šaranski ribolov.
Šta u tome ima moderno nemam pojma, ali po meni je taj naziv za drugačiji pristup šaranskom ribolovu koji podrazumjeva radikalne promijene lovnog sistema i mamaca krajnje nespretno formulisan.
Ja to vidim kao da varaličare koji su tako reći do juče lovili metalnim varalicama, prelaskom na woblere i silikonske varalice automatski nazovemo modernim varaličarima!?
Kanimo se ”modernih” i varatimo se mi na Lim!

Logikom do lociranja šarana

Sva ta saznanja o teškom ribolovu na Limu bi većinu (da ih tako nazovem), ”gotovana” demoralisala. Nama su, naprotiv, dala dodatnu inspiraciju i prijeko potrebno samopouzdanje.

Samopouzdanje prilikom lova šarana vam je, definitivno, saveznik, ali ujedno i ljuti neprijatelj, ukoliko ste tvrdoglavi i niste se u stanju prilagoditi trenutnoj situaciji na vodi.

Pored svega sto smo vidjeli i čuli o Limu, svijesni smo da ne znamo ni ”frtalj” onoga što nas očekuje na vodi,  spremni smo da, ukoliko se pokaže kao neophodno, radikalno mijenjamo sve: od lovnih sistema, pozicija, izbora mamaca i količine prihrane.

Ma koliko pokušavali virtualno dobiti informacije (slike i satelitski snimci terena), dok se ”ne nacrtate” na vodi, ne doživite je, i počnete ribolov, ne možete znati na čemu ste.

Generalno govoreći, svaka voda ima neka specifična ”kruta pravila” koja njeni stanovnici vođeni svojim instiktima za opstankom slijepo slijede.Ta razlika svakog habitata se logično odražava na ponašanje šarana i njihove ”hronične” navike. Adi i ja smo preko “google earth-a” danima “studirali” satelitske snimke obale Lima.

Ovaj program koristimo već duže vrijeme i dosta nam je pomogao u prijašnjim ribolovima u odabiru potencijalnih pozicija za ribolov.

Posmatrajući geografsku konfiguraciju obale na satelitskom snimku, moguće je “provaliti” terene na kojim bi se ribe, po nekoj logici, trebale zadržavati. Naravno, za takvo nešto vam je potrebno višegodinje iskustvo sa različitim tipovima voda, koje stičete isključivo u vremenu provedenom u ribolovu pri osmatranju dnevnih kretanja i navika šarana.
Samo takvim pristupom dobit ćete pouzdan odgovor na mnogobrojna pitanja i pretpostavke.

Te lokacije mogu biti one gdje se šarani odmaraju, jer se, recimo, u potopljenim krošnjama drveta, ili nekoj drugoj vrsti zaklona osjećaju sigurno. Pored sigurnosti zaklona tu mogu uvijek naći neku klopu, jer strujanje vode tu nanosi veće količine taloga koji je pogodno tlo za razvoj prirodne hrane.

Navešću par primjera šta generalno treba da vam ”skrene” pažnju prilikom odabira mijesta za ribolov.

Idealna lokacija za koju se šarani svijesno ”vežu” je samo refleksija njihovog nagona za preživljavanjem i ništa više od toga. Odgovarajuća temperatura vode, sigurnost zaklona i blizina izvora hrane su najbitnije stvari u njihovom ”stilu života”. Ova “formula” je, logično, usko povezana sa samom konfiguracijom terena i vremenskim uslovima.

Za vrijeme lova, dok je duboka voda još uvijek hladna, kada jutarnje sunce dovoljno ugrije površinski dio vode (proljeće i rana jesen), oni se kao na komandu dižu u taj sloj vode i ulaze u plitke zalive gdje se sunčaju i hrane.

U slučaju da se te pozicije (ljetni period) ”pregriju”, šarani će se spustiti dublje ili, poput nas, potražiti  negdje hlad za ”siestu”.

Kako sam već naveo da šarani na podizanje temperature u površinskom sloju reaguju impulsivno i iz hladnijeg odlaze u ta područja, u hladnijem periodu izbijegavaju plićake jer se gornji sloj vode nabrže hladi.

Ljetne žege su takođe priča za sebe.
U tom periodu ribe napuštaju plitka, pregrijana i kisikom siromašna mijesta i traže ona gdje imaju više kisika i hladniju vodu (takozvanu termoklinu – pojas različite temperature vode). Zbog toga su u ljetnom periodu na pojedinim vodama, a nerijetko i zimi: riječne matice, ušća potoka, i podzemni izvori kao magnet za šarane. Na tim mijestima sa izraženom vodenom turbulencijom temperatura se bitno razlikuje od one koja je u konstantnom mirovanju.

Te pozicije je najbezbolnije ”provaliti” u zimskom periodu kada se krene lediti vodena površina jer ta mijesta zadnja okuje led.

U najmanju ruku je fascinatno kako ribe ta mijesta instiktivno pronalaze, i iz godine u godinu ostaju vjerne tim migracijama.

Ovo su neke od osnovnih stvari na koje bi trebali obratiti pažnju kad planirate ribolov šarana. Nije to nikakva filozofija i “sipanje šuljeg u prazno”, već jednostavan i logičan pristup shvatanju ponašanja šarana prouzrokovanog prilagođavanju promjenama u prirodi.

U dogovoru sa Adijem, na google earth mapi, a vođeni prijašnjim iskustvima ribolova na rijekama, markiramo takozvane riječne džepove i vidljive promjene terena. Šarani takva mjesta redovno obilaze kad su u potrazi za hranom i za početak nam se čini kao sasvim solidan izbor. Ostavljamo mogućnost da pored tih zaliva sklonjenih od udara glavne matice sa tih pozicija možemo udicama ”dokučiti” staro (potopljeno) korito Lima. Ta potopljena korita su na većini rijeka i protočnih jezera ”autoput” za nomadska jata šarana. Planiramo loviti potopljeno korito samo ukoliko nam matica ne bi raznosila prihranu i pomjerala lovne sisteme sa zamišljenih pozicija.

Odlučili smo se za 5 pozicija koje ćemo obići kad dođemo na vodu, i na licu mijesta se odlučiti koja ćemo sonirati i gdje loviti.
Ipak je jedno ono što vidimo “golim okom”, a drugo kad se sonarom „pročita” ono što kriju dubine. Upravo taj nevidljivi podvodni reljef je ključ do uspješnog lociranja terena koje šarani preferiraju.

Pred kraj samih planiranja, kao grom iz vedra neba, nalazim na internetu informaciju da HE Bajna Bašta planira ispuštanje vode zbog remonta turbina. Predviđaju da će Drina nizvodno od Višegrada doći u staro korito.

Imamo rezervni plan t.j. Alagovac, ali ipak toliko smo silno željeli loviti na Limu. Kontaktiram Almira. On provjerava informacije, i u prvu ruku je i on poput nas zabrinut. Nedugo nakon toga sms porukom me poprilično uspješno uvjerava da se taj remont neće puno odraziti na vodostaju Lima, jer će brana u Višegradu “htjela – nehtjela” morati smanjiti kapacitet kako bi olakšala praznjenje akumulacije u Bajnoj Bašti.
Idemo, pa šta bude!

Zadnje pripreme

Kako se vrijeme ribolova ”opasno” primicalo, pokušavam naći materijal za šok predveze – dobru staru Amneziju.
To je materijal sličan monofilu koji koriste mušičari. Jako je otporan na struganje po stijenama i po mom mišljenju za školjke ispravan izbor.
Podugačka je lista raznih vrsta materijala na tržištu, ali ja u “amneziju” nakon dugog niza godina korištenja imam maksimalno povjerenje.

Amnezija se pokazala kao izuzetno otporan materijal na struganje po preprekama tipa stijene, potopljeno drveće, školjke itd.Sljedeća, ne manje bitna prednost amnezije nad drugim materijalima je, da, ukoliko riba negdje i zapne za prepreku i dalje je imate realne šanse izvaditi, jer je poput monofila dovoljno elastična da amortizuje snažno otimanje ribe, te uveliko spriječava da udica ispara usnu šaranu i tako ostanete bez ulova.
Sa upredenim šok predvezima se ne bih izlagao bespotrebnom riziku jer oni faktički nemaju memoriju kako mi nazivamo materijale koji se ne istežu i na taj način amortizuju otimanje ribe.
Amezija je, također, težak materijal koji brzo potone i legne na dno, te tako pomaže samoj prezentaciji cijelog sistema jer je šarani koji plivaju po hranilištu ne mogu dodirnuti tijelom ili perajima, što kod riba najčešće rezultira paničnim bijegom i povećanim oprezom pri eventualnom povratku na hranilište.

Tih dana pretresam opremu i primjećujem da sam sa amnezijom ”pravo tanak”. Imam samo za par predveza. Trebaće nam minimum 20 tak predveza dužine 15 metara nosivosti 30-45 lbs.

Tražim amneziju po internet shopovima, ali nalazim samo one od 15 lbs. Kontam to nam je malo “mršavo”!

Kontaktiram prijatelja sa foruma Nedima Drljevića (Montanu) pošto i on dolazi u isto vrijeme kao i ja u BiH da mi pogleda ”preko bare”. U međuvremenu nalazim 30 lbs crvene boje. Nemaju crne, ali nemaju ni 45 lbs što sam htio uzeti pored ove, za svaki slučaj nek’ se nadje i ona, ako baš ”bude gusto”.

Vrijeme od početka planiranja ovog ribolova, do mog dolaska u BiH je prošlo što bi se reklo ”dlan od dlan”.
Eh, jes” malo sutra!
Nikad isčekat da vidim staru raju i da se otisnemo u avanturu.
Čim sam stigao u Šeher javljam se: Adiju, Senadu i ostaloj ekipi. Nakon tradicionalnog pozdrava ”vratia se Šime” pada dogovor da nalete do mene na piće, kako bi skontali termin ”napada na Lim”.
Trebaće mi par dana da obiđem familiju, da pokupujemo namirnice i pripremimo mamce.
U tih par dana prije ribolova vidjeli smo se sa Almirom. On takođe namjerava sa prijateljm iz Engleske loviti Lim, ali tek idu na vodu u petak.
Ja i Adi smo se dogovorili da ”palimo” u srijedu na vodu jer sam ove godine ograničen slobodnim vremenom. Svijesni smo da svaki slobodnu trenutak bez obaveza treba iskoristiti bez okolišanja. Almir nam nudi da ga sačekamo kako bi nam pokazao najizglednije pozicije.
Zahvaljujemo se, ali iskreno na taj način cijela ova avantura bi izgubila svoj smisao jer bi nas Almir odveo na gotovo, a da mi nebi ni damarom mrdnuli. Eventualni izostanak ulova nas nikada do sada nije demoralisao. Naprotiv! Uvijek se nađe neka “lovačka” ukoliko ništa i ne uhvatimo. Krivicu u tim situacijama uglavnom snose: položaj mijeseca u odnosu na Visočke piramide, vodostaj, previse vruće, hladno vrijeme itd.
Ma ko bi nama ribarima ugodio!

Pročitajte i:   Konkurs/natječaj za izbor domaćina – suorganizatora i takmičarskih staza za takmičenja u 2025. godini

Odlazak na Lim

Odlučili smo loviti Lim u dva navrata.
U ovaj prvi ribolov idemo ja i Adi, a Senad će nam se pridružiti u petak nakon radnog vremena.
Na Drveniji kupim “Malog” ubacujemo opremu i pičimo pema Romaniji. Nisam prije vozio ovim putem i pošto Adi zna kako ”tu i tamo” volim stisnuti gas, pa čim smo, uz blažen uzdah, napustili betonsku džunglu, Mali upali navigaciju na telefonu kako bi izbijegli žandare i njihove radarske kontrole.
Ko bi njima objasnio da je za današnji ribolov neophodno toliko opreme, i šta su to sve ”braća Dalton” natovarili do plafona.
Ima tu, brate, previše sumnjivih stvari još sumnjivijih naziva!
Provede nas, bogami, tim stazama i bogazama ”šinjorina” iz navigacije, a da se za džep ne uhvatismo. Oduševio sam se prekrasnim pejzažima Romanije.
U neka doba, izlazeći iz krivine, odjednom ”puče” pogled na Drinu.
Uželi se čovjek tih naših gizdavih ljepotica. Ne mogu onako iz auta beskonačno bacati cik – cak pogled pa svratismo u Međeđa City.
Parkiram se pred restoran da klopamo i popijemo piće – a ona ”hladna ko išta”! Gledamo Drinu sa terase i parimo oči. Na jednom izlazu iz zaliva na suprotnoj obali u isto vrijeme ugledasmo prevrtanje ribe i solidan kolobar koji bestidno ostavi na kao ulje mirnoj površini vode.
Daleko je, ali vidimo po veličini uzburkane vode da je dobar komad.
Dok je konobar servirao klopu na toj poziciji primjećujemo još par iskakanja. Ova aktivnost ribe poveća ribarsku groznicu koju smo osjetili čim smo ubacili opremu u automobil. Znaš ono kad sve u tebi nekako zatreperi, kao vrbin list na obali, dok jedva čeka da se otrgne od grane i krene niz rijeku. (Umjetnička duša šta ćeš 😉 )

Nakon kratke pauze nastavljamo put ka Limu. Nakon naselja Međeđa skrećemo desno na put prema Rudom. Stajemo na mostu, i gledamo ušće Lima u Drinu.
Neopisiva je ljepota ovog kanjona.
Idemo dalje! Put je prvih par kilometara katastrofa. Isjekli su ”lafo” oštećeni asfalt i tako pripremili za krpljenje, a kad će to završiti to samo ptice znaju. Nekako se veleslalomom provlačimo, i sva sreća da ovaj put nije pretjerano frekventan.

Na jednom proširenju vidimo naselje. Nastavljamo dalje do mosta sa kog smo htijeli pogledati prve terene. Nailazimo na puteljak i skrećemo prema mostu. Tu na samom skretanju sa glavne “džade” primjetimo izvor sa pojilom za stoku. Odlično, tu možemo nasuti kanistere pitkom vodom. (Tek kasnije smo skontali da to i nije neki fenomen jer u ovom regionu je mali milion pitkih izvora.)
To je bogatstvo koga, nažalost, još nismo svjesni.
Bićemo svjesni, izgleda, tek kad ih nepovratno izgubimo tako što će se otpadne vode divlje gradnje sliti u njih, kada svo priobalno granje okitimo ”zastavama naše sramote”, ako ih prije toga ”umne glave” ne potope projektima hidro energetskih megalomana i tako stave tačku na ovu ljepotu.

Pojede me, brate, to što je očigledno da ne cjenimo i ne volimo našu predivnu zemlju.
Kako drugačije objasniti svo busanje političara i ”smrtnika” ko ovu zemlju više voli dok istovremeno svi zdušno divljamo nad svim što je priroda vijekovima stvarala!?

Dolazimo do mosta.
Mali je brži, po običaju, i čim je zakoračio na most govori ”vidi kolika su jata škobalja i klijena”.
Praznik za oči!
U dubljem prosijeku preko šljunčanog spruda vidimo presijavanje plotica dok se hrane algama.
Ma ljepota ih gledati u tom njihovom ritualu.
Adi prolazi na drugu stranu i tamo među potopljenim granjem primjećuje par ogromnih klijenova kako se odmaraju u hladu nad vodom nadvijenog drveća.

Na terenu koji smo markirali na karti google earth-a neka kućica. Da smo nekoga tu zatekli, vjerovatno bi ga pitali za dozvolu, ovako ne ide da nas vlasnik zatekne na imanju. Sjedamo u auto vraćamo se na glavnu “džadu” i idemo dalje prema Rudom.

Ubrzo prolazimo tunel nakon koga je je jedna od zamišljenih pozicija.
Ostavljamo auto na putu i silazimo kozjom stazom do vode. Vidi se da je mjesto ”popularno”.
Zvijezdice popularnosti, kao i svugdje, krasi ”šuma” drvenih rašlji, ostatci vatre, i solidnan proplanak različitog otpada.
Zaključujemo da sam teren i nije loš, ali da smo na obali dosta ograničeni prostorom.
Ovo smeće kao i toliko puta prije možemo zapaliti, te nakon toga ”refuzu” pokupiti u crne kese i odnijeti ga do nekog kontejnera.
Nije rijetkost da je prvi kontejner za otpad na koji naiđemo u Sarajevu. Poražavajuća je činjenica da smeće morate vucati za sobom desetine kilometara daleko od vode gdje ste ga pokupili.
Sve u svemu, za nas dvojicu (i bez eventualne udarničke značke) jedan sat posla.
Stidimo se ribara koji bezobzirno, nakon ribolova, ostavljaju otpad za sobom. Valjda znaju da još ima onih budala kojim to smeta pa će to te budale očistiti.
Penjemo se prema putu i idemo prema sljedećoj poziciji čisto da  pogledamo sve pozicije i onda odlučimo koja nam se najviše svidjela.

Na sljedećoj nas zatiče ”friško nezavršena kuća”. Pozicija je mrak. Tu je izvor na livadi i ima dosta prostora. Kao i kod prve pozicije gdje smo zatekli bajtu odustajemo u samom startu.
Taman kad smo namjeravali krenuti prema autu vidimo da obali prilazi gumenjak sa dvojicom starijih ribara.
Bistro – bistro!
U spontanoj ribarskoj priči saznajemo da je vlasnik ”malo nervozan”, ali da nema legalno pravo na ovu zemlju, pa je eto svojata kao svoju!
Vidimo, lijepo su se nalovili krupnog klijena varaličareći pačićima. Gumeni zodiac im negdje blago rečeno komično pušta zrak. Kako se od njih neko pomjeri, tako stane ili krene opet puštati zrak.
Zezamo se tu još neko vrijeme, pozdravljamo i idemo dalje prema ušću gdje je stalna zabrana.
Nakon zabrane jedan pojas potopljenih vrba. Baš nam tu miriše na šarana. Tu u tim vrbama otprilike završava kraj zabrane i skoro sigurno se pokoje jato šarana tu vrzma i nakon mrijesta koji je trebao davno završiti.
Vagamo i odlučujemo se ipak za poziciju nakon tunela.
Iako je ta pozicija strašno zeznuta za snijeti opremu, ona nam nekako najviše uliva povjerenja, jer se sa te pozicije može pratiti velik dio toka rijeke i tu ćemo najlakše uočiti eventualnu aktivnost šarana na nekoj drugoj poziciji.
Sljedeća stvar je što nam tu niko, a ni mi nikom, nećemo smetati.

Popadali smo s nogu dok smo svu skalameriju snijeli do vode.
Srećom imamo hladne pive, te svako malo pravimo siestu u hladu suncobrana. Pijuckamo “žilete” gledajući smagradnu boju Lima.
Grgeči i klijenovi su konstantno u lovu sredinom toka. Otkrivaju ih plahi bijegovi jata bijelica po površini vode. “Prekrasno” je riječ koja ne dočara ni frtalj te ljepote.

Desno od pozicije stari napušteni tunel koji su napravili Austrougari. Kamp smo podigli na čistom dijelu starog puta koji vodi u tunel i nastavlja dalje pratiti staro korito Lima vijugajući klancem prema Drini. Ovaj stari put je skoro u potpunosti zarastao, tu i tamo kroz tu džunglu rastinja naziru mu se obrisi. Nevjerovatno je kako još uvijek dobro prkosi vremenu. Gledam u vodu ispod nasipa puta i primjećujem da je cijeli put lijevo i desno od naše pozicije popločan te na taj način izdignut od starog korita rijeke, koja je proticala nedaleko od njega. Podzida je napravljena sa izuzetno strmim padom prema vodi i visoka oko 6 metara.
Gledam zamišljeno i pitam se, koliko je ruku gradilo ovaj put? Ko su ti ljudi koji su tada davno krčili put kroz stijene kako bi napravili tunel. Danas nakon izgradnje novog puta je njihov građevinski poduhvat zaboravljen, i ostavljen da ovako zjapi. Čisto sumnjam da ga iko više i primijeti na onaj način kako ga ja sad gledam. Pretpostavljam da su tim neimarima jedino ribari poput nas u neku ruku zahvalni. Imamo gdje spustiti zadnjicu na vodoravno u ovim gudurama i postaviti šator.

Do zalaska sunca smo otpad koji smo zatekli zapalili i popakovali u velike kese za smeće. Pripremili smo štapove, napumpali čamac i spremili prihranu. Šator smo ostavili za kasnije kad malo zahladi jer je vrućina tokom dana nesnosna.
Nakon sto smo čamcem i sonarom prešpartali teren, našli smo i markirali par izglednih pozicija koje su bile u dometu zabačaja.
Ideja je bila da štapovi budu u vodi, te da u noć i svitanje pokušamo locirati mjesta gdje su šarani više aktivni. Nadali smo se ponekom prevrtanju, ili da ih sutri dan dvogledom sa nekog uzvišenja pokušamo ”provaliti” ukoliko se budu sunčali na površini i tek onda razradimo taktiku i eventualno otvorimo nova hranilišta sa većim izgledom da ih presretnemo svojim mamcima. Nismo ponijeli rod pod-ove već samo ubadaljke kako bi ušparali malo prostora kojeg je svaki ribolov nekako sve manje u pasatu.

Zezam Adija dok bezuspiješno pokušavam kako tako fiksirati ubadaljku u toj podzidi starog puta: “Osmane Sedmanagiću, ja sam kont'o da ste vi Bosanci potrošili sav kamen za Visočke piramide!?….hahaha…..jarane, ovaj vam teren dođe, kao magacin za rezervne dijelove!”
Jedva smo nekako našli neke rupice za ubadaljke ispod tih kamenih ploča.
Adi i nekako, ja brate nikako!
Štapovi mi stoje na ubadaljkama ko ”babini zubi”.
Malo podebljavam ”konstrakšn” sa kamenim ”baljunima” i filujem Adija pričom u stilu: ” Je l’, buraz, i u vas se bijeli luk sadi ”tornom bušilicom”?”.

Do prvog mraka smo namontirali šator i namijestili sve u njemu za spavanje. Nakon toga smo se bacili na spremanje klope. Kad je sve bilo gotovo otvorili smo bocu “vranca”. Almir nam je, između ostalog, rekao da, pored lijepih šarana, u jezeru ima: amura, soma, grgeča te dosta ciprinida koji su karakteristični za Drinu. Zabacili smo po jedan štap na lignju, čisto ako bi prošlo kakvo somče. Ostali smo budni uz stapove dugo u noć. Pošto se nije ništa dešavalo odlučimo se u neka doba povući u šator i odspavati koji sat do svitanja.

Sutri dan, u svitanje, dok još kunjasmo, čujemo karakterističan zvuk iskakanje šarana.
Obadvojica se pridižemo i kao na komandu onako bunovni od sna virimo iz vreća za spavanje.
“Uranio!”, rekoh, i nabacim kez!
“Jes’ ga čuo?”, reče Adi?
“Jok, ti si!”
“Hahahah, eno kod granja, sa druge strane se još vide talasi.” reče Adi.
Kafa “3u1”,  na tebe je red!
Ne moram ni govoriti da šuplja počinje od trena kad otvoriš oko dok u neka doba od umora ne zaklopiš oba. Konstantno šarmiranje ublehama daju ovim ribolovima poseban štih.
Što rekoše Senadu jednom prilikom: ”Buraz, gdje si ti ograisao i na ovu dvojicu nabasao”!?

Selidba iz “Zmajevog gnijezda”

To jutro, onu čistu smagradnu vodu je zamjenilo smeće i nekakva pjena, tako da je u podne naš dio rijeke bio totalno zakrčen. Vodena struja gura to smeće pored nas satima i taman kad treba proći tunel, vir riječne matice ga zavrti i eto svega opet nazad. Zapinje o strune….vadi, prezabacuj….džaba…vidimo, čista utopija.
Adi govori, vidjevši da me taj pogled na apokalipsu izbacuje iz takta:
“Daj ključeve, idem prema onom naselju Strgačina gdje smo ucrtali u kartu onaj zaliv u koji se ulijevaju dva potoka. Očigledno da nas ovaj otpad neće dugo ostaviti na miru!”
Ode Adi, a ja ostah da blejim u kampu. Dok nešto čeprkam po priboru čujem neki nedefinisan zvuk iz pravca vode. Okrećem se i vidim ispred štapova, na nekih 20 tak metara, voda poče da ključa od ogromnih mjehura. Snimam mobitelom da pokažem Adiju i sve čekam kad će iz vode provirit’ glava ”zmaja od Bosne”.

httpv://www.youtube.com/watch?v=tKmSepXfe84

Šta znaš, Bosna je to, bolan, još uvijek neispitan teren ”ko amazon”, zemlja čuda i svašta još nešto!
Eto Adija nakon jedno sahatak, proviri sa glavne ceste i govori:
“Koji smo mi papci, da vidiš, bolan, tamo terena a ima i granap!”
Crče on od smijeha.
“Vidi šta ti je kupio brat!”, maše mi sa kesom punom hladne pive.
Na kraju balade, skontali smo da je nabolje prenoćiti u ”zmajevom gnijezdu” još večeras, pa ukoliko ovo smeće ostane ovdje parkirano, da se sutri dan hvatamo noge i pravac zaliv, jer tamo, kako Adi reče, nema ni papirića u vodi.
Pokazujem mu snimak “jakuzija” i slažemo se da to jedino može biti odušak nekog potopljenog tunela pećine, šta li već!?
Ma jašta, a u sebi dumam: “Eeee, da si ti bio kad je počelo krkljati i mutiti vodu, sine moj!?”

U sumrak posmatramo granje preko puta naše pozicije. Tu se taj dan od kasno popodne izbacilo sigurno 5-6 velikih šarana.
Dok sam nesto čačkao po torbama Adi primjećuje par amura na početku te pozicije kako se vrte oko potopljenog debla. Hrbatima paraju površinu i non-stop se vrte u krugu od par metara. Razvlačimo prije mraka po štap prema tom špicu i na ono mjesto gdje smo u svitanje vidjeli prevrtanje. Potapamo vrhove štapova pola metra u vodu kako bi izbjegli zapinjanje smeća. Površina vode je fuj, tačno ti se gadi pogledati u vodu. Dok smo razvlačili sisteme izvukli smo jednu plastičnu banjicu. Sklonili smo je iz vode i iskorist ćemo je za kuhane partikle.

Iskreno, jedva čekam da svane i da selimo sa ovog mjesta. Alarmi cijelu noć sa po jednim ”bip” potvrđuju ispravnost te odluke i da smeće jos uvijek ”cirkuliše” gore – dole.

Čim se razdanilo, pravimo kafu i doručak.
Javlja nam se Almir – on je već krenuo iz Sarajeva i za sat će svratiti do nas.
Senči se takođe javlja:
“Treba li sta?”…”Ne treba ništa, jarane imamo sve.Šaltamo se sa ovoga mjesta dobićeš koordinate čim skontamo gdje ćemo se premijestiti.”,  i ukratko mu objašnjavamo “situejšn”.
Senad je prije lovio na gornjem toku Lima i poznato mu je da s vremena na vrijeme od ”ekološki osviješćene Crne Gore” dolazi njihov ”višak smeća” svakakve vrste.
Hvala ti, ekološka Crna Goro, dabogda se planeta ”nagela” jednom pa ti sve ovo vratio Lim nazad sa kamatama!

Eto i Almira sa jaranom. Pijemo piće u hladu suncobrana i govori nam da je ova pozicija ok, i da je tu dobijao dobre komade.
“Nemoj da vas brine smeće, prije ili kasnije mora niz vodu! Navodno, ima neka i barijera koju su napravili na Limu gdje se zadržava taj otpad, al’ nekad provali.”
Moralo je sada da provali.
Baksuzi!
Odlučili smo čvrsto da idemo u zaliv, dolazi Senad i treba nam više prostora. Ovdje bi nas trojica bili jedan drugom u džepu.

Pročitajte i:   Konkurs/natječaj za izbor domaćina – suorganizatora KUP-a JPZ u discipilini 'Lov grabljivica umjetnim mamcima sa obale - SPIN'

Almiru zvoni telefon, reče da dolazi i zovnu i mene da idem sa njima jer će se brzo vratiti. Adi ostaje da pakuje opremu, a nas trojica autom uzvodno gdje drugi Almirov jaran Nijaz lovi. Sinoć je kaže dobio 3 komada, idemo mu pomoći oko slikanja jer ne može sam. Silazimo sa puta kroz šipražje – ma nema šanse da skontaš da se tuda može proći do vode. Upoznajem sa sa sretnim ribolovcem. Vidim ribe u sakovima, dušek je skvašen. Ribe su fantazija. Baš kao i one Almirove ribe koje sam gledao na slikama, nemaš dvije slične ribe. Svi su šarani u Limu nekako različiti i po formi i po bojama. Jedna se riba izdvaja – kao balon je, širi nego duži. Najveći je bio čini mi se oko 12 kg. Prekrasan divljak jarko crvenih peraja. Nijaz se slika sa njim, a iz ribe curi ikra!?
Halo, ovo nije normalno, lovimo ga u sred augusta, a on se još nije izmrijestio!?
Nešto kontam da su se oni u zalivu Strgačina imali prilike ranije izmrijestiti jer je zaliv sklonjen od glavne matice i sigurno je već duži period toplija voda.
Završili smo fotografisanje i Nijaz nam nudi da skuha kafu.
“Hvala, buraz, ostao je Adi sam da pakuje opremu po ovom zvizdanu. Moram što prije nazad da mu pomognem. Drugi put majstore i nek’ je bistro!”
Vraćamo se nazad.
Adi je dobar dio opreme sam iznio na glavni put.
“Pa moj Adi, što me ne sačeka!?
“Šta ću raditi, burazeru, ne mogu sjedit’ ”'nako”. “
“Sjedi ti sad ”'nako” i popij pivu, sad ću ja malo teglit uzbrdo!”
Sine, nakon x puta gore dole, duša mi na nos. Mala pauza pod suncobranom pa opet. Mislio sam da ću riknuti. Spustim se do vode i onako “tuto kompljeto” u vodu. Izađem dvaput do ceste i sve je na meni suho ”k'o barut”.

Prebacujemo sad stvari preko puta, nekih 30 – tak metara gdje je parkirano auto. E tu smo kolabirali. Jedva ubacujemo zadnje stvari u auto. Palim pasata i od toplote se i njemu nešto zamantalo. Uopšte se ne vide brojke i ikone koje očitava kompjuter. Tiltao i on skupa sa nama po ovom zvizdanu.
“Znaš li,Adi, gdje ću sad? Idem na ono pojilo gdje smo vidjeli izvor!”
Kad smo se dokopali onog izvora, isto kao da smo našli oazu u pustinji, došlo mi da legnem u pojilo.
“Bjeri ‘vamo pod orah!”, prekinu me u toj namjeri Adi.

Zaliv Strgačina (čitaj: Pitomina)

Ne bih se ja sa te relacije “hlad oraha-izvor” mrdao zadugo, da Mali nije komandovao pokret.
“Hajde, vodi te “daidža” u granap na pivu.”.
Ipak, prije granapa, nakon što smo ušli u Strgačinu, skrećem prema mostu gdje se u Lim ulijeva mala riječica. U glavnom kanalu koji tu ulazi u Lim vidimo dosta klijenova, pokoju mrenu i manje šarane po sprudovima ove mini delte. Adi mi  pokazuje neke komade na kraju spruda prije dubine .Daleko je i odsjaj sunca mi smeta da jasno vidim, prilazim Adiju koji je tu malo zaklonjen od sunca i primjećujem 5-6 velikih silueta koje lagano klize preko pješčanog spruda.
Super, našli smo ih.
Prilazimo jednoj prelijepoj kući da se upoznamo sa domaćinom i raspitamo gdje bi mogli loviti, a da nikom od lokalnih ne smetamo. Izuzetno ljubazan gospodin Ibro nas srdačno poziva u svoju avliju. Oduševljeni smo kako je sve  lijepo sredjeno. Ibro nam ponudi da siđemo niz njegov posijed do vode jer tu ima (zamisli, još jedan) izvor gdje možemo nasuti vodu za piće. I Ibro je ribar, al’ onako, baš ćejfi. Izađe čamcem i baci koji put varalicu kako on kaže ”ako hoće – hoće”. Lovi samo rano ujutru i sumrak. Bude tu i tamo po koja pastrmka i lijep klijen.
“A juče sam”, pohvali se Ibro, “uhvatio i jednog soma!”.
“Ma bistro, majstore, je l’ koliki!?”
“Pa ima nekih 4 kila! Kao da ga je svake godine sve više u jezeru bas kao i grgeča!” reče Ibro.
“Evo ovdje često bude velikih šarana.”  i pokazuje prema potopljenom granju nedaleko od svog imanja.
“Skontali smo mi to mjesto, Ibro, ali smo došli prvo da vas pitamo ljudski da li je u redu ako budemo lovili sa druge strane zaliva i zabacivali prema ovom granju?”
“Ma, nikakav problem, šta god vam bude trebalo, slobodno dođite!”
Ibro je, saznajemo kasnije, bio pilot.Sada je u penziji i sa suprugom uživa punim plućima u ovoj ljepoti.
Pozdravljamo se, zahvaljujemo, i odlazimo pred granap da dočekamo Senčija.

Pred granapom se osvježavamo i prebiramo današnje dogodovštine.
Adi”, reko’ “ja ti jedva okapulah u onoj selidbi!”.
“I ja sam bio, burazeru, bio pod znakom pitanja!”
Upoznajemo se sa vlasnikom granapa Senadom i suprugom Elvirom. Adi odma’ probija led i zadirkuje njihovu kćerku Amilu, koja ima prekrasne kao fildžan velike crne okice. “Žiku je”, kaže Adi, ” ista ona ”Dora istražuje…ahaha!”.
I stvarno, pogledam dijete malo bolje, k'o da je Dora crtana po njenom liku.
Kao i svugdje do sada, ljudi brzo reaguju na naše zezanje, i svi se već nakon pola sata smijemo i zezamo kao da se poznajemo cijeli život.
Dolazi Senad i zatiče nas ”u elementu” – pred granapom, na stepenicama, sa “žiletima” u rukama.
Nije ni kročio iz auta, a Adi nađe za shodno da ga prestavi: “E ovo vam je naš tata Senad!”……hahaha!”.
Ma nema, gdje god banemo, cirkus.
I Senad ce (lafo on fin) nakav sokić od nakog “sina alkoholičara” (Sin – alko) pa ćemo nakon te egzotične degustacije na poziciju, a koju nam i vlasnik granapa Senad predlaže.
“Odmah uz moj parkirani čamac, tu je lijepo mjestašce i niko vam tu neće smetati. Salko vam je prvi komšija, on tu lovi i vidjet ćete, ljudina je Salkan!”
Ma nema, čim smo mi Salka ugledali ”far u far” odma’ smo znali smo da smo na istoj ”frekvenciji”. I on je ribar ala mi. Ide u ribu ljudi i ćejfa radi, ako se šta uhvati dobro i jest, ako ne, uvijek ima drugi put. Obožavam ljude koji znaju gdje se nalazi taj prekidač kojim se gase svakodnevna trka – frka. Prebaciš ga na “off ” kad kreneš u ribolov i rahat.
Salko je tu na odmoru pored vode sa suprugom i kćerkom. Žive u Sarajevu i tih par dana zajedničkog ribolova baš smo se lijepo družili i zezali.

Po belaju, mene lokalni ”putnici namjernici” zamjeniše sa Đurom iz nadrealista. Naravno da je Adi tu priču ”nakalemio” njegovim ublehama. Kao, želi Đuro da bude anoniman, dojadili mu novinari, pa ovako bježi sa nama u ribolov. Tako i ova ribo-avantura spontano dobi i komične zaplete tipa ”izvini, Đuro, isp'o ti novčanik”.

Brzo smo uredili kamp, prihranili pozicije i razvukli štapove. Senad “napada” one ”siluete” koje smo Adi i ja vidjeli na sprudu ispod mosta, a ja i mali smo razvukli sisteme sa obadvije strane pojasa potopljenog granja. Adi i Senad nakon toga odlaze prema ribnjaku koji ujedno i služi kao pristanište za Drinskog Ćiru. (Brodić koji je trebao biti turistička atrakcija, a sada propada parkiran uz ribnjak – naša posla).
Vraćaju se nakon nekih sat vremena.
“Majstore, haj’ da vidiš šarane!”, govori mi Adi.
Kontam u ribnjaku. “Neka, fino je meni i ovdje!”.
!Ma kakvi, hajde da vidiš!” uporan je Mali.
Prilazimo ribnjaku i prije njega, uz travu i neku srušenu i do pola potpljenu kuću vidim veliko jato šarana. Ima i malih, ali i većih komada. Nakon određenog vremena, pošto vidim da nas se uopšte ne plaše, bacim kamenčić pored njih. Ne registruju ništa kao opasnost. Izgleda da se i ovi spremaju za mrijest – k'o drogirani su.
Nikako da skontam zašto im ovoliko kasni mrijest. Zima jest bila hladna i duga kao rijetko kada, ali ovo je sredina augusta. Kasnije konstatujemo da je promijenjivo vrijeme krivac prolongiranja mrijesta. Indentična situacija je bila i na drugim protočnim vodama u regionu.

Tu noć se nije nista dešavalo osim što nam se na lignju koju smo zabacili na soma nešto samo kratko javilo. Vrijeme smo kratili loveći plovkom sa svijetlećim ampulama do kasno u noć, klopali sa roštilja solidno zalili i otišli na spavanje. Spavali smo dok nas sunce nije istjeralo iz šatora. Senad ode da kupi hlijeb, a ja i Adi odlazimo u Salkana na izvor na jutarnju higijenu. Vraćamo se u kamp da skuhamo kafu kad eto Senada.
“Ej raja, zove nas moj imenjak iz granapa da popijemo gore kafu.”
Ostavljamo sve što smo planirali i ”uz brdo” do granapa. Tu smo se lijepo zakahvenisali. Kupimo još nešto namirnica za taj dan i nazad u kamp.
Čim smo stigli u kamp, Adi koji je stazom išao prvi reče: “Vidi, uzimao nam je!”
Adi diže štap na kom je swinger pao prema podu i osjeti ribu.
Dobarrr!
Odmah nakon toga se oglasi i moj alarm. Garant je prešao preko moje strune….samo polako Adi.
Dizem štap i osjetim i ja ribu. Dobar je komad, osjetim kako smireno pliva prema izlazu iz zaliva.
Adiju tu i tamo prozuji kočnica i obadva štapa su ”u kifli”.
Senad je uzeo meredov, skvasio dušek za ribu i čeka da je navučemo bliže obali. Ribu smo imali još neki trenutak i strune se odjednom opustiše!?
Spade!
Hladan tuš!
Vadimo sisteme…koliko je on divljao i kako nam je umotao strune to nije humano!?
Hajd’, dobro je, javio nam se, valjda dođe još koji.
Montiramo nove sisteme i prezabacujemo.
Pokušavamo provaliti senario tog događaja.
Očigledno je da je uzeo na Adijev štap (koktel kukuruz i tigrov orah). Pošto je bio duboko u zalivu, logično je da bježi prema granju ili prema otvorenom. Odlučio se ipak na bijeg prema otvorenom i tu je, u tom pokušaju, pokupio moju strunu. Nije daleko otišao – vrtio se tu u krug, dobro sve upetljao i onda se smirio i tako nas sačekao. Šteta, kao da zna kad nismo pored štapova. Uzeo je po najvecem zvizdanu, tačno u podne. Vrijeme kada od šarana u ovako toploj vodi i ne bi očekivao da se hrani.
Sumnjamo i na amura, jer ovdje su, kako kažu mještani, ogromni. Sigurni su da ovdje plivaju ribe preko 20 kila.
Znamo za velike amure kod mijesta Međeđa, gdje ih krivolovci redovno ranjavaju trokukama. Rijetko kojeg izvade, ali ih dosta unakaze u tom krvavom piru.

Ovdje, na Limu, krivolova, ovako ”na prvu”, izgleda nema. One šarane koje smo vidjeli kod ribnjaka u vrijeme našeg boravka, za divno čudo, niko nije uznemiravao. Da je negdje drugo, do sada bi već bili pohvatani mrežom, probodeni harpunom, izranjavani trokukama…

To popodne voda je krenula žestoko da opada. Remont na HE se očigledno ovdje u zalivu puno više odrazi nego u samom koritu. Mala je dubina gdje lovimo – svega par metara. Senadovo hranilšte je sa 1½ metra ostalo skoro na suhom. Vadi štapove i uzima mušičarski pribor. Zagazi do pasa i poče kandžijati. Dobro mu ide. Bodrimo ga zavaljeni u hladu suncobrana. Konta da ga ložimo. “Ma nije” kaze Adi “čini ti se hahahah!”.
Pričaj ti, uhvati Senči par solidnih klijenova. “Daj” reko’ “i nama malo, eto nas!”.
Malo smo i mi mahali i brzo se zasitismo. “Ma kakvi mi…Mali, hajmo mi u granap na sinalko ;)!
Dok zamičemo stazom zaraslom u travu, Adi mu dobacuje:
“A jes’ i naporan ovaj šaranski ribolov, moj Senade!”
“Hajte vi, doću ja!”
Prošlo je nekih sat, kad eto ga, bos.
“Šta je, bolan, gdje su šlape?”
“#¤&% vas, umalo se ne udavih u onom živom blatu!”
“Kom, bolan, živom blatu?
“Onom što me, ti Šeha, nagovori da ga preplivam kad sam ulazio u vodu.
“Pa šta bi?
“Ču’ sta bi! Pala voda još metar, i kad sam krenuo da izađem, ne možeš nikako preplivat gdje me ti ono nagovori #¤&%+. Upadnem u to blato i sve što se više koprcam dublje tonem. Zvao sam Salku, za dlaku se ne udavih.”
Ubiće te žena kad se vratiš bez šlape!,” i podavišmo se od smijeha.
I Senad se smije, šta će, zna već dugo sa kakvim zahebantima ima posla. Sve mu jasno ko dan, al’ opet džaba, navukao se na dobro raspoloženje koje prati ove naše ribolovačke avanture i sad je već kasno za opiranje.

Uglavnom, od ribe više ni traga ni glasa.
Voda je u toku noći pala još jedan metar, tako da su i naša hranilišta ostala na suhom.
Uslikali smo te terene dok je mala voda. Jasno se vide sve prepreke i raspored sprudova pa kada se bude opet lovilo da znamo bar šta nas čeka.

U nedelju nam je Salko spremio za oproštaj krompir u ”smederevcu”. Nije mu ni meso ravno!
Pozdravili smo se sa svom rajom koju smo tu upoznali, zahvalili im se na svemu i obećali da sljedeći ribolov čim, se vratim sa mora, dolazimo sa ostatkom ekipe na 7 dana.
U međuvremenu smo skontali dobru poziciju sa dovoljno mjesta za sve nas. Gazda granapa Senad nam reče da je to njegova zemlja i da tu možemo loviti kad god poželimo. Ostaje samo da šarani završe sa ”ašikovanjem” i da im se otvori apetit za našim mamcima.

Šta reći za kraj?
Još jedno super druženje i ribolov sa rajom bez koje ne mogu više ni zamisliti ribolov u BiH.
Lim je prekrasna i za nas još uvijek veoma tajnovita voda kojoj ćemo se sigurno, kad god se za to ukaže prilika, vraćati sa istim entuzijazmom kao prvi put.
Bili smo malkice baksuzi, jer je mrijest, kao i na drugim sličnim vodama, zbog ekstremno duge zime i naglih promjena temperatura u proljeće, kasnio. Na Limu, kažu mještani, ništa novo, al’ eto, štaje – tu je. Nagli pad vodostaja je takođe odradio svoj dio posla, i siguran sam da bi pored one ribe koju smo izgubili, imali jos koji udarac da vodostaj nije krenuo da nas zeza.
Našim odsustvom od zabačenih stapova smo izgubili jednu ribu, ali smo zauzvrat tom ribarskom porazu upoznali veoma prijatne i drage ljude koji su nas prihvatili kao najrođenije!
Takvi smo mi Bosanci i Hercegovci bili i ostali, ljudi su nam važniji od bilo čega drugog.
I dobro je da je tako, da je drugačije, ne bi ni valjalo.

Bistro raja!
Želim vam puno lijepih i velikih riba, od kojih bi barem nedorasle i kapitalne trebalo neozlijeđene vratiti u vodu, kako bi i naša dijeca imala priliku loviti ove velike, prekrasne i lukave ribe.

Alen Šehovic – Šeha

httpv://www.youtube.com/watch?v=ZXzBD_4GLxQ

5 thoughts on “Foto+Video: Ribolov na rijeci Lim i Višegradskom jezeru

  • damirteh

    Eh što se odmori uz ovaj članak ….

  • Svaka čast autoru na detaljnom prikazu. Iako je dug članak ni za trenutak nije dosadan.

  • KenoBH

    svaka cast momci na ovako lijepoj reportazi “napunih” malo baterije

  • Svaka casti ljepa reportaza,priroda melem za oci,bogami vam je bilo ljepo

  • Ibrahim J.

    Bravo majstori, zavidim vam! Svaka cast na clanku

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.