Olimpove priče: Ribar Ćira sa Lepenskog vira
Ribar Ćira sa Lepenskog vira
Tamo negdje duboko medu Ðerdapskim klisurama na mjestu gdje se Dunav raširio izmedu planina stvorivši svojevrsno jezero nalazi se Lepenski vir – okruglasto proširenje Dunava oko kojega je priroda svojom izdašnošću stvorila prekrasne krajolike.
Sa lijeve strane rijeke dio toga proširenja pripada Rumunjskoj, a sa desne strane Srbiji. Prekrasna priroda ljeti je nabujala raslinjem a miris rijeke sa mirisom toga raslinja tvori prekrasan zrak koji liječi pluća.
Prošle godine ploveći svojim kanuom doplovio sam do toga prekrasnoga dijela moćnoga Dunava.
Nekako se poklopilo da sam ploveći došao u taj dio rijeke u vrijeme ručka i podnevnoga odmora. Učestvovao sam u 56. dunavskoj regati TID 2011. i lagano ploveći promatrao obalu tražeći mjesto gdje bih malo odmorio, nešto pojeo i u hladu drveća sačekao da se smanji podnevna vrućina sunca koje je upeklo svom snagom.
Iz priča drugih učesnika regate imao sam informaciju da se na tome djelu rijeke, sa Srpske strane, može naći mjesto gdje se nešto može pojesti i popiti. Ubrzo medu raslinjem ugledah to mjesto.
Uz obalu već se sakupilo više kajaka učesnika regate koji su tu potražili malo odmora i hlada od podnevnoga sunca.
Pristadoh i ja sa svojim “Odisejem”. Vezah ga i zakoračih na obalu. Nedaleko mjesta gdje sam pristao dočekala me tabla sa natpisom: ” Ribar Ćira sa Lepenskog vira “. Sada vidjeh da se radi o profesionalcu koji drži do sebe i svojega “zanata”. Ponosno je istakao tablu da svima bude jasno tko je i čime se bavi.
Pođoh razgledati mjesto, raspitati se da li se ima što pojesti ovdje, a najviše da li postoji u ovome zabitome, ali ugodnome kutku, kakvo hladno pivce. Uklopljeno u raslinje ribar Ćira je napravio nadstrešicu ispod koje je, kao u dnevnome boravku stana, postavio stol, kauč, stolice i još mnogo sitnica koje su mu potrebne.
Pored toga svojevrsnoga dnevnoga boravka kočoperi se stara kamp kućica u kojoj spava za nevremena.
Tu su i “pomoćni objekti ” neophodni za kvalitetno obavljanje posla kojime se bavi.
Ono što me je zadivilo je da me je odmah “pročitao”. Ne znam kako, ali uzeo je odnekale bocu tako željene hladne pive i izišao pred mene dobivši svu moju naklonost kao domaćin, kao ribar, a i kao ugostitelj, jer i tim poslom se ovdje bavi.
Razumjesmo se bez riječi. Samo pogledom. Pivcu sam prihvatio, predstavio se domaćinu i zapitao ga za mogućnost dobivanja jela.
Kao pravi domaćin, ribar, ali i ugostitelj na svako postavljeno pitanje potvrdno je odgovarao. Svega ima kod njega. Pića i jela. Počeo je nabrajati mnoge, meni znane i neznane ribe, na razne načine pripremljene. Zatim prženi sir sa kačamakom … i tu ga zaustavih.
Sa kolegama iz Mađarske, Srbije i Bugarske napravih dogovor da ćemo jesti prženi domaći slani sir sa kačamakom. Specijalitet ovoga mjesta. Mada nitko nije znao, sem kolega iz Srbije, o čemu se radi, naručismo za sve nas istu hranu.
Ribar Ćira, stari iskusni riječni vuk, samo odmjeri pogledom svoj kuharski “alat”.
Sa zadovoljstvom zapali svoju peć …
… i kuhinja začas oživje mirisima i zvukovima.
Za to vrijeme, počesmo se okupljati oko okrugloga stola ispod nadstrešnice dobijajući pivca od domaćina.
Susretoh ovdje i svoga staroga drugara Vaska iz Bugarske, kojega znam sa prošlogodišnje plovidbe Dunavom od Mohača do Beograda. Regati se, ove godine, pridružio u Dobri, ali ga tamo nisam vidio. Pozdravismo se srdačno.
U opuštenoj i veseloj atmosferi čekasmo Ćiru da nam pripremi jelo.
Sam ambijent je prekrasan. Priroda svuda uokolo, prekrasni vidici na rijeku i preko rijeke.
Uskoro i jelo biva gotovo. Ćira ga posluži primjereno ambijentu. Na jednu opranu keramičku pločicu postavio je kačamak, u tanjurima poslužio sir, rajčice, pivce … i uz prekrasno društvo i ambijent okrijepih se bolje nego u najboljemu restoranu.
Nakon okrijepe i odmora krenusmo prema svojim plovilima. Na odlasku nam ribar ponudi netom ulovljenu ribu koju je donio njegov pomoćnik.
Ribu nismo kupili. Iskoristismo da još jednom pogledamo niz rijeku na put kojim ćemo dalje. Prekrasan pogled sa ovoga mjesta je očaravajući.
Uđoh u svoj kanu, odmakoh se od obale i okrenuh da još jednom vidim to prekrasno mjesto i vrlo praktično organiziranoga ribara Ćiru.
Nakon toga usmjerih pramac kanua prema izlazu iz Lepenskoga vira. Prema daljinama koje me vuku, prema drugim mjestima, ljudima, doživljajima. Prema mome stilu riječnoga života.
“Živim snove, ne sanjam život.” – Olimp