Olimpove priče: Pomoć čuvara granice i rijeke
Pomoć čuvara granice i rijeke
Puno puta sam rekao, u svojim pričicama, da na rijeci nikada nisam sam.
Uvijek je negdje netko uz rijeku, uvijek je nekoga privukla svojom ljepotom i postojanošcu, uvijek netko uživa u njenim čarima.
Ali ima i ljudi koje profesija spaja sa rijekom. Ljudi koji svoj cijeli radni vijek provedu na riječnim vodama. Ljudi kojima je rijeka ušla u krv i čija je krv riječna voda.
Raznih zanimanja ima koja su s rijekom spojena. Neću ih nabrajati, ali ću o jednoj “ekipi” rado ispričati pričicu.
Tamo negdje u Dunavskim prostranstvima, negdje u Ðerdapskim klisurama …
… po svakakvom vremenu i nevremenu, ponekada rizikujući i osobnu sigurnost, sa puno pažnje i ljubavi ali i profesionalizma, krstari na riječnome čamcu jedna prekrasna ekipa mladih, humanih ljudi. Ekipa koju sam upoznao, “doživio”, ekipa koju osobno pohvaljujem.
Sačinjavaju je prekrasne osobe, divni ljudi: Dragan, Bogoslav, Perica i još jedan Dragan. Ekipa patrolnoga čamca Granične policije Ðerdap, MUP-a R. Srbije.
Mladi ljudi sa velikom odgovornošću. Ne bih nabrajao njihove dužnosti, ali ću pomenuti ono u čemu su pružili veliku svoju kvalitetu – ljudskost. Pokazali su ne samo da su čuvari granice, nego i čuvari ljudi koji se kreću granicom, čuvari na rijekama.
Prošle, 2011. godine, kao učesnik 56. dunavske regate TID, ostvario sam svoj “riječni san” prošavši kroz Ðerdapske klisure svojim kanuom. Plovidba je na nekima mjestima bila dosta složena uslijed vjetra, velikih valova i riječne matice koji puno puta nisu išli na ruku učesnicima regate.
Mnogi od njih su se i uljuljkali u nekakvu lažnu sigurnost svojih plovila, malo zaboravili na oprez i rijeka im to nije praštala. Prekrenula je i njih i plovila kojima su se probijali kroz riječne valove.
Samo prekretanje u normalnim uslovima i nije nešta neobično, ali u ovako otežanima uslovima može biti jako opasno, pa čak i pogibeljno ako prekrenutoga uhvati panika.
Srećom svi učesnici, ili bar velika većina, su “prekaljeni” rijekoplovci. Ne hvata ih tek tako panika ako malo zamokre i sebe i opremu.
Prošle, 2011. godine nizvodno od hidrocentrale Ðerdap 1 vjetar je dignuo velike valove, otežavajući plovidbu kajacima i kanuima. Sama plovidba zahtjevala je jako puno fizičkoga napora i poznavanje tehnike plovidbe pod takvim uslovima.
Iza hidrocentrale učesnike regate nadzirala je svojim plovilom Granična policija iz Kladova.
Pod budnim okom ljudi u plavom, učesnici su plovili izbjegavajući opasnosti rijeke i valove kao dodatnu teškoću. Međutim, nesreća nikada ne spava.
Moj prijatelj iz Bugarske, stari rijekoplovac, i ne samo to, svestrani sportaš, avanturista, a nadasve izuzetan prijatelj, imao je nezgodu po prolasku kroz hidrocentralu Ðerdap 1, na Dunavu.
Spletom okolnosti, malom nepažnjom nedaleko od hidrocentrale izvrnuo se u rijeku. Valovi su bili visoki, matica rijeke dosta jaka, a kajak i oprema teški.
I tu dolazi ekipa sa početka priče. Budno su pazili na sve učesnike. Uočili su što se događa, vidjeli da je na pomolu moguća katastrofa i pojurili do mjesta gdje se prijatelj prevrnuo.
Ometani valovima, vjetrom, riječnom strujom, ali nadasve sigurni u sebe, u svoje znanje i stručnost, nesebično su pomogli, prihvatili prijatelja iz vode, spasili mu i opremu i plovilo i prevezli ga u sigurnost luke kod Kladova.
Prijatelj je bio iznenađen takvom ljudskom pažnjom, takvim gestima koje su prema njemu pokazali. Nije ih očekivao. Sva njihova pažnja nadilazila je okvire službe, probila je okvire, ljudskošću. Ljudskost koju je doživio od tih ljudi ga je duboko dirnula. Nije imao riječi kojom bi je opisao.
Sve ovo saznao sam kasnije, kada smo iz Kladova plovili prema Brzoj Palanci. Kada smo na dunavskoj širini susreli junake ove priče. Pozvali su me da se uz njih odmorim, skuhali kavu kao pravi domaćini, i uz priču o događaju opisali sve što se dogodilo.
Nisu se u priči veličali, niti su isticali svoj doprinos da cijela Regata prođe u redu. Srdačno su pozdravili svoga “spašenika”, kao i sve regataše koji su prolazili pored nas dok smo razgovarali.
Nakon okrepe, pozdravili smo se sa njima i nastavili sa daljnjom plovidbom.
Na sljedećem odmorištu zamolio sam prijatelja da sve to potanko ispriča. I kolege iz Srbije čuli su tu priču o ljudskosti policije. Zaključismo da svi koji vole rijeke takvi moraju biti jedni prema drugima. Zaključak obilno zalismo pivcem (a čime bi drugime ?).
I dok me riječna prostranstva vuku naprijed, dok uživam u njima, dok se rijekama nadmudrujem siguran sam da nisam sam na njima. Da me negdje, ponekad od mojih očiju skriveno, promatraju budne oči ljudi koji ne samo da su čuvari granica i rijeka, nego najprije čuvari drugih ljudi. Humani ljudi koji posao rade na rijekama, ali i koji vole rijeke i ljude rijeka.
Dragane, Bogoslave, Perice i “drugi” Dragane, neka vam budu rijeke naklonjene, ljudi neka vas primaju kao prekrasne prijatelje, neka vas svi cijene, zaslužujete to.
Saznanje da ste tu negdje u širinama rijeka čini nas sve zadovoljnima i sigurnima dok god rijekama plovimo.
“Živim snove, ne sanjam život.” – Olimp