Olimpove priče: Starina na rijeci Odri

Starina na rijeci Odri

Odmalena su me učili da slušam i poštujem starije od sebe, a pogotovu starine, ljude u poznim godinama. I ja sam ih poštivao, ali volio sam i biti u njihovom društvu jer su bili “enciklopedija znanja”.

Nema šta ti stari ljudi nisu znali, a mnogi su bili nepismeni ili polupismeni. Znali su o narodnoj “medecini”, agronomiji, šumarstvu i voćarstvu, politici, ratovima… Najviše sam volio biti uz njih u poznu jesen kada bi se pekla rakija.

Dani su bili kraći pa se prividno duže noću moglo uz njih ostajati, a oni malo od rakije, a ponajviše od nostalgije za starim vremenima i svojoj mladosti razvezali bi priče kojih nije bilo u nikakvim knjigama i koje su bile puno zanimljivije nego mnoge koje sam kasnije u knjigama čitao…

Od djetinjstva sam posebnu ljubav gajio ne samo prema starim ljudima, nego i prema starinama općenito. Čak sam jedno vrijema sakupljao svega i svačega, bez selekcije i reda. Glavno da je bilo staro.

Na jednom od brojnih krstarenja rijekama sretoh na rijeci Odri jednu starinu. Smještena je u prelijepoj prirodi na rubu šume s južne, a na rubu livada sa sjeverne strane rijeke.

Ustvari svojim brojnim drvenim nogama premošćuje rijeku dozvoljavajući prijelaz preko nje iz šume na livadu i obrnuto. Sagrađen je tko zna kada, popravljan puno puta, izmjenjene mu neke grede, daske i letve i za sada služi svrsi iako bi trebalo na njemu puno toga obnoviti. Kako nije prometna cesta koja dolazi do toga mosta, valjda tako njega uvijek ostavljaju sa strane kada treba da se vrše nekakve popravke većih razmjera.
Prvi pogled iz moje perspektive na njega je idiličan i budi romantiku

Što mu bliže prilazim sve mi je ljepši i pomalo budi u meni nekakve osjećaje dalekih zemalja i njihove zabiti kroz koju prolazim.

Uvijek kada mu prilazim nekako nesvjesno pretražujem okolinu pogledom očekujuci tko zna šta da ću vidjeti.

…nisam nikada ništa ni primjetio čemu ne bi bilo mjesto kod mosta, ali eto to je nekako jače od mene… A kada dođem neposredno ispod mosta njegove drvene noge, sve izbrazdane od starosti, asociraju me na lica starina iz moga sela sa kojima sam volio biti i slušati njihove priče.

Kada ga gledam iz ove perspektive imam osjecaj da samo što ne progovori, samo što ne počne neke svoje priče iz svojega dugoga života. Priče koje neće biti ispričane, koje neće nitko slušati, priče koje vrijeme povlači u zaborav..

Uvijek bih se zadržavao neko vrijeme pored mosta uživajući u miru koji vlada oko njega. Slušao sam i vjetar kako šumi prolazeći pored njegovih nogu i tjela, ponekad mi se učinilo kao da vjetrom priča neke svoje priče koje su na mene djelovale umirujuće. Priče koje su me vraćale u dječaštvo, priče koje su mi starine ispričale i u kojima one još žive, mada su odavno sahranjeni.

“Živim snove, ne sanjam život.” – Olimp