Škobalj nije korov riba!
Jedna od najčešćih fraza koju sam slušao u životu od strane onih kojima treba alibi za masakriranje škobalja, jeste “teza” o škobalju kao korov ribi.
U više navrata i u raznim časopisima i TV emisijama potrudio sam se da čestitom dijelu naše ribolovačke populacije objasnim da je teza o škobalju kao “korov” ribi u najmanju ruku česta glupost.
Nemam iluziju da ću nekoga ko je vaspitavan u duhu da je škobalj zlo i da ga treba istrijebiti, sada razuvjeriti i privesti pameti. Ta teza odgovara “mesarima” i drže je se kao božije zapovijesti. Ipak, pokušaću u najkraćim crtama da ukažem na ulogu i značaj ove ribe u našim rijekama. Što reče pjesnik “rekoh, dušu spasih”.
Kako je meni poznato, ribe u našim rijekama obitavaju duže od 100 miliona godina. Svaka od tih riba, od najveće do najmanje, od najružnije do najljepše, ima svoj udio u odražavanju savršene biološke ravnoteže u jednoj takvoj biocenozi, kakva je rijeka. Nijedna tu nije slučajno, svaka je od neke koristi, pa bi izostanak bilo koje od njih dovelo do narušavanja te savršene ravnoteže i negativno bi se odrazilo na opstanak ostalih vrsta. Valjda smo ovo naučili još iz biologije za sedmi osnovne.
Škobalj je pretežno biljojed. Osnovna hrana su mu razne vrste vodenih algi, prije svega epifitona (mikroskopski sitna alga što prekriva kamenje u vodi). Ponekad, naročito s proljeća, poslije otapanja snijegova, kada još nije pokrenut reproduktivni ciklus algi, škobalj rado jede vodene insekte, kopnene i vodene gliste i sl. To se obično dešava mjesec dana prije mrijesta (rani mart), ili mjesec dana poslije mrijesta (kraj maja, do polovine juna). Kada uđe u mrijest ne zanima ga nikakva hrana.
Zašto sve ovo pričam?
Zagovornici teze o škobalju kao korov ribi najčešće lupetaju kako škobalj jede ikru plemenite ribe (lipljena, pastrmke i mladice). Upravo je suprotno:
ŠKOBALJ JE JEDINA RIBA U RIJECI KOJA NE JEDE NIČIJU IKRU!
Pođimo redom:
- Pastrmka se mrijesti zimi u gornjim tokovima malih pritoka. Priroda se postarala da se pastrmka mrijesti u nedoba, zimi, na malim potocima, kada nije aktivna ni žaba ni sitne ribe, koje bi mogle da joj ugroze mrijest. Da li škobalj u decembru zalazi u planinske potoke da jede ikru pastrmke?
- Lipljen i mladica: Strpao sam ih u isti koš jer se mrijest otprilike u isto doba (april) i na sličnim mjestima (veće pritoke ili šljunkovita žala ispod riječnih ada). Zanimljivo u isto vrijeme se mrijesti i škobalj, a u ta doba ga ne zanima nikakva hrana, pogotovo ne ikra lipljena i mladice. Zato ikru lipljena i mladice masovno jedu pastrmka, klenovi, krkuše, sapače, mrene, zekice, gage, grgeči, plotice, peševi, žabe, zmije, ptice i ko zna ko još.
Samo ne škobalj.
Kao i svaki mladi bosanski ribolovac lovio sam na ikru (keta) na svim mogućim tipovima voda. Osim obavezne pastrmke, na ikru sam uhvatio gotovo sve vrste riba – osim škobalja.
Otvorio sam crijeva hiljadama škobalja i nikada, ama baš nikada, nisam pronašao u njima niti jedno zrnce ikre.
Škobalj je najbezazlenija vrsta u rijeci. Ćuti, pase i čeka da ga pojede mladica. Ako je ko korov na rijekama, onda smo to mi, ljudi.
Zamislite tu drskost.
Čovjek se kao biće osovio na noge tek prije nekih 100-tinjak hiljada godina, počeo da misli i računa prije par hiljada godina, a već sudi šta je na planeti korov (i to treba istrijebiti), a šta je plemenito!?
Izgleda da je u prirodi čovjeka, kao najmlađeg i najdestruktivnijeg stvorenja na planeti, da razdjeljuje, sistematizuje, optužuje i presuđuje koga treba ostaviti u životu, a kome treba zatrijeti svaki trag postojanja.
Drage kolege, razmislite malo o ovoj temi. Jedino se na misli ne plaća PDV.
Bistro!