Šuplja priča sa lošom fotkom
Piše: Zlatan Starčević
Poslije odrađene smjene letim na vodu, klasična priča – obrok na brzinu, mjenjač da ima sedmu brzinu trebala bi i osma…
Bolen je u jesenskom aktivnom modu… doduše, radio je dobro čitavo ljeto ali ribolova nikad dosta. Strmospizdim se niz golu obalu na brzake, ribolovačka žargonska kaže – na dnu grada. I tu na dnu buk, iza buka dobar širok miran džep, nebo se stušilo, crni se i voda od tamnog neba, rutinski kačam na kopču najžućeg gunfish-a i prebacujem buk u miran džep…
Prva riba lupa u valu, izdrilam ga i pred noge, vadim aparat štimam kadar ali displej veli – change the batteries. Jbm mu mater i puštam ribu, izgleda da sam naletio na ludi jesenski cug.
Vadim zaredom ribu za ribom, tek četvrtu nastojim da fotkam kako odlazi u dubinu ali mobitel radi užasne fotke…
Odjednom riba staje, ništa, gotovo… Sjednem zapalim cigaru, smišljam plan – ima još ludih slapova u blizini, samo dva kilometra niže, u idućih pet minuta već sam na novom brzaku… Međutim riba ni mukajet, ne jebe živu silu, nije me jebavala ni 20 godina prije kad sam počinjao ganjati srebrene duhove po rijeci a to je bilo ovako:
Dvadeset ljeta prije
Druga poslijeratna godina, ja već uz svog dobrog starog druga amidžu postadoh spiner, imam prvu uspješnu mladičarsku zimu iza sebe ali ne lezi vraže – šta sad?
Mladica se ne lovi, proljeće dobro zagazilo, tu negdje oko Uskrsa. Amidža mi dijeli savjete: “Uzmeš kutiju leptira i ganjaš klena jebo ga ti!”.
Nije trebalo dva puta reći…
I tako, dok ja lovim klenove, lutam obalom i tražim mjesta, non-stop mi nešto odvraća pažnju. Daleko, pod susjednom obalom, nešto toliko silno razbije vodu ali ne uspijem vidjeti što je to. Sjednem i čekam… u hladu vrbe na drugoj strani odjednom eksplozija, sitne ribe lete na valu eksplozije u zrak i za njima veliko srebreno tijelo sa ogromnim ustima… Jebote sunce pa ono je ajkula!
Sav pod utiskom ‘nako mlađan i smušen idem amidži na raport, sa jebenjačkim stavom: “Amidža ja onu ajkulu moram upecat’!”
Stari dobri mladičar se nasmija, veli da je to bandit “šupak” od ribe jer ne jebe ni jedan mamac ni 2 %… e jebiga… Ali veli da ima lijek:”Haj mi ponesi dva leptira, jednu dvojku i jednu trojku pa dođi meni u radionicu!” Spojio meni amidža dvojku i trojku na jednu žicu sa svim điđama koje idu uz leptir i ja pravo na šljunkaru, e sad ću ti jebat mater!
I tako ja njemu “jebem mater” a dani prolaze, ni mukajet, ne jebe živu silu… Da bi treći dan u sumrak svom silinom sašio moju skalameriju, borbe se teško sjećam ali znam da sam drhtao kada je počeo da radi salto po brzaku i velikom repinom pičio niz brzak… znam i da sam ga pobijedio te ga pronio kroz dva sela i predgrađe kao trofej. Da, dječački trofej i nos do neba…
Tek kasnije, kako sam zrelio, kao blinkeraš sam otkrivao njegove tajne, zavolio riječnog srebrenog duha. Zavolio to njegovo tersanje, smijanje ponuđenim mamcima, polako otkrivao važne stvari o sitnim rezonansama, svjetlu, slojevima vode… da se vratimo u sadašnjost.
Sumrak
I dalje on mene ne doživljava, džaba mu suspendujem, twicham, rolam… jesenki cug je bio i prošao, imam ulovljene četiri ribe i to je to, jebiga…
Sinoć je bila samo jedna tako da dobijam suhi broj od 98 ulovljenih i puštenih riba nazad u rijeku ove sezone. Na suprotnoj obali mujezin sa minareta zove na molitvu, molim se: “Bože još dvije ribe, samo još dvije…”
Kroz tamne oblake izviruje polutka mjeseca, i ona mi se smije, nema ribe i gotovo. Ja bi ipak trebao biti ozbiljan čovjek, žena veli da se moram ponašati prikladno godinama, da se moram kaniti ove opsesije…
Jebiga i u pravu je, sav ozbiljan svijet iz ove vukojebine odlazi bilo gdje vani dok ja živim u bajci o “dječaku i sto srebrenih duhova”.
Polako pakujem stvari, odlazim do auta i opet isti dječački stav, prvom prilikom sutra kupujem baterije za stari Canon! Da li ću uspjeti vidjeti stotog duha te zabilježiti ovu dvadesetu sezonu kao takvu ostaje da se vidi… do tada bistro !
Obećao sam lošu fotku sa moba, evo je:
