Pogledaj rijeku Bosnu i svoju smrt, čovječe
Pogledaj ovu rijeku bez života, pogledaj i ti, čovječe iz Sarajeva, Visokog, Kaknja, Zenice, Maglaja, Doboja, Modriče i vidjećeš u toj prljavoj i zatrovanoj vodi ubicu, svog ubicu i ubicu svoje djece. Za sve ovo nikoga ne možeš kriviti, nego samo sebe. Jeste, moraš kriviti prije svega sebe, i nije za utjehu što oko tebe ima mnogo krivaca. Ili bolje rečeno: mi smo na svakom koraku na Balkanu, tu, da zagadimo životnu sredinu, pošto smo nacionalizmom i mržnjom već zagadili i sami sebe.
Čovjek je, kažu, sišao sa grane i postepeno postajao razumno biće. U svojoj težnji da živi bolje i lagodnije nije puno pridavao značaja čuvanju čudesnog bogatstva prirode i izvora života: vode, zemlje i vazduha. Beskrupolozno iskorištava sva prirodna blaga koja ga okružuju i evo nas u vremenu kada je čovjek zagadio hranu koju jede, vodu koju pije i vazduh koji udiše. Indijanskom poglavici Sietlu pripisuju da je u svom govoru poručio bijelom čovjeku da ne zagađuje vodu i zemlju jer “ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka”. Govor ovog poglavice izmislio je profesor Američke filmske akademije Ted Peri za svoj film o zaštiti ljudske sredine.
Ivo Andrić smatra da “voda dolazi odmah posle Sunca ili uporedo s njim. U našim narodnim pesmama i pripovetkama voda se češće pominje nego hleb ili odelo ili obuća, nego kuća ili njiva”. I novinar i pjesnik Rajko Skvarica napisao je da “ljepotu prirode samo čovjek narušava i kvari. Time siječe granu sa koje je nekad sišao, da bi se u naše doba vinuo i u kosmos, ali od majke Zemlje neće naći bolju”. Nedavno je i predsjednik siromašne opštine Kupres u Bosni i Hercegovini, Gojko Šebez, koja nema vodovoda, rekao da se bez vode gasi i najmanja iskra života misleći pri tom na mlade ljude koji odlaze sa ovog područja da se više ne vrate. U ovom dijelu BiH ljudi moraju mukotrpno sakupljati kišnicu u velike bačve i tako obezbjeđivati vodu za piće, kuvanje i napajanje stoke.
Dvije trećine planete na kojoj živimo pokriveno je vodom. I čovječije tijelo u sebi ima najviše vode i tečnosti. Izgleda da je Bog kada je stvarao ovaj svijet bio pomalo nepravedan, možda i ciničan. Svevišnji je napravio da od ukupne količine vode čak 97 odsto bude slana, morska voda, koja se, istina, može pročišćavanjem pretvoriti u vodu za piće, ali je to izuzetno skup i komplikovan proces. Ostatak od tri posto najviše otpada na led na Južnom i Sjevernom polu. Dakle, čovjeku za piće ostaje samo jedan odsto vode na planeti, od čega je polovina već zagađena!
U svijetu svakog dana, kako pokazuju statistički podaci Svjetske zdravstvene organizacije, umire oko 250.000 ljudi zbog nedostatka vode ili bolesti prenesenih zagađenom vodom. To je godišnje oko 90 miliona ljudi među kojima je pet miliona djece do navršene jedne godine života!
Deceniju i po prije posljednjeg rata u u Bosni i Hercegovini, u Osnovnoj privrednoj komori u Doboju zamišljen je projekat “Sjeverna Bosna”, budući regionalni sistem vodosnabdijevanja sedamnaest opština. To je trebalo da bude najveći objekat na Balkanu za snabdijevanje čistom i zdravom vodom za piće i to za oko milion stanovnika ovog dijela Bosne gdje je u pojedinim opštinama godinama harao smrtonosni nefritis, bolest bubrega koju izaziva nezdrava voda. Diplomirani ekonomista Miroslav Marković napravio je izvrsnu studiju o tom projektu, osnovana je i Zajednica “Sjeverna Bosna”, počele su pripreme za ostvarenje tog velikog poduhvata. Ubrzo su na vlast došli nacionalisti i ova plemenita ideja je sada samo prošlost koja se neće ponoviti.
U toku rata i evo nepunih dvadeset i pet godina poslije, vode u Bosni i Hercegovini se stalno zagađuju i truju, vode za piće je sve manje. Sarajevo i mnogi drugi gradovi često ostaje bez vode; redukcije traju po nekoliko sati, i danju i noću. I u susjedstvu, u Splitu, na primjer danima je voda za piće pomiješana sa kanalizacijom i puna opasnih materija po zdravlje.
Rijeke Bosna i Spreča su najzagađenije u Bosni i Hercegovini. Prije rata Bosna je bila 57 puta zagađenija od Drine i 342 puta od Neretve! Danas je stanje još gore jer zagađenje Bosne počinje u Sarajevu, već u blizini izvora ove rijeke. Slijede Visoko, Kakanj, Zenica, Maglaj i Modriča, gradovi iz kojih se industrijski zatrovana voda sliva u Bosnu. A najviše otpadnih, prljavih voda sliva se u Sarajevu, Zenici i Doboju. Spreča je već decenijama rijeka bez života, poljoprivrednicima se preporučuje da na njivama pored obala ove rijeke od Tuzle do Doboja ništa ne siju jer je i zemlja zatrovana.
Uzaludno je pitati se: šta to radiš , čovječe? Pogledaj te mrtve rijeke, vidiš li koliko je smeća i otpada duž obala, tu su milioni plastičnih vrećica koje se ne mogu razgraditi i uništiti na za 400 godina! Procjenjuje se da samo u slivu Bosne. Miljacke, Spreče, Vrbasa, Usore i još nekoliko manjih rijeka ima oko milijardu i dvije stotine miliona plastičnih vrećica i boca!
Pogledaj mrtvu rijeku Bosnu i svoju smrt, čovječe!
Pogledaj ovu rijeku bez života, pogledaj i ti, čovječe iz Sarajeva, Visokog, Kaknja, Zenice, Maglaja, Doboja, Modriče i vidjećeš u toj prljavoj i zatrovanoj vodi ubicu, svog ubicu i ubicu svoje djece. Za sve ovo nikoga ne možeš kriviti, nego samo sebe. Jeste, moraš kriviti prije svega sebe, i nije za utjehu što oko tebe ima mnogo krivaca. Ili bolje rečeno: mi smo na svakom koraku na Balkanu, tu, da zagadimo životnu sredinu, pošto smo nacionalizmom i mržnjom već zagadili i sami sebe. Vlastodršci u Sarajevu i vlasnici zemljišta u vodozaštićenom području oko vrela Bosne sada prodaju svoje parcele bogatim Arapima pa će i izvor ove nekada bistre i zelene rijeke, jednog dana, biti u rukama ljudi sa Bliskog istoka koji će onda narodu Bosne prodavati njihovu, vlastitu vodu.
U vrijeme Titove Jugoslavije nikome nije padalo na pamet da prodaje svoje parcele iz vodozaštićene zone, jer se voda smatrala za bogatstvo koje pripada narodu, cijeloj Bosni i Hercegovini, svim građanima; tada su ugrađivani i filteri za pročišćavanje vode u Iiijašu, Kaknju, Zenici, Maglaju i Modriči i nekoliko mjeseci Bosna je bila čista i bistra, ribe su kočoperno skakutale po talasima jedine veće rijeke koja izvire i cijelom tokom teče kroz Bosnu i Hercegovinu. Bio se pojavio život u rijeci, ponovo je bila rođena flora i fauna. Onda su narodi u Bosni prihvatili zov svojih nacionalističkih vođa i najvažnije je bilo da budu veliki Srbi, veliki Hrvati i veliki Bošnjaci, da se u toj svojoj bijesnoj i mračnoj veličini međusobno kolju i ubijaju, pljačkaju, siluju i protjeruju nevine i poštene ljude.
A vode su toliko zagađene, više u Bosni nego u Hercegovini, kao da u ovoj zemlji živi petnaest, a ne tri i po miliona stanovnika! E, pa dragi moji nacionalističko osvještani narodi, bar ste u nečem prvi u svijetu: u zagađivanju rijeka i uništavanju flore i faune. Jeste li se možda ikada zapitali da trovanjem rijeka trujete ne samo sebe, nego i svoju djecu? Samo u rijekama Bosni i Spreči je više od 50 odsto ukupnog zagađenja u Bosni i Hercegovini!
I zagađivanje gradova često prelazi dozvoljenu granicu pa se tako teško diše prije svega u Sarajevu, Zenici i Tuzli. U Titovo doba i poslije u vrijeme Olimpijade u Sarajevu, 1984. godine, grad je bio gotovo bez smoga i imao dovoljno vode za piće. Tada se gradonačelnik glavnog grada Bosne i Hercegovine Emerik Blum brinuo za svoje građane i zahtijevao da se obezbijede dovoljne količine čiste i zdrave vode i zraka. U to vrijeme se i pjevalo “Sa Igmana pogledat’ je lijepo, gdje se Bosna razlijeva na daleko…”. A tu, ispod Igmana, izvire rijeka Bosna, čije je vrelo nekad bilo omiljeno izletište i odmaralište Sarajlija i privlačno mjesto za turiste, gdje se lako disalo i sa mnogo manje briga živjelo. Sada će Sarajlije plaćati Arapima za ulaz na vrelo Bosne, a kasnije i vodu za piće po paprenim cijenama. To nam je sve naša nacionalistička borba dala da imamo demo(n)kratiju, bogu hvala. A bog i ne haje za Bosance i Hercegovce kome se oni pobožno krste i klanjaju, a u sebi ga psuju i proklinju jer su i njemu postali teški, kao i zemlji po kojoj hodaju i rijekama koje zagađuju…
Izvor: xxzmagazin.com
