O tim pitanju puno sam razmišljao. Kopkalo me na svim putovanjima na koja sam išao. Tražio sam pravi odgovor na njega, prethodno sagledavši problem iz svih uglova.
Razmišljao sam da li ostati uz tihu, mirnu vodu koja svojim jedva primjetnim kretanjem ipak protiče koritom rijeke. Tako mirna, tiha i dostojanstvena ipak je imala veliki uticaj na krajeve kroz koje je proticala. Svojom mirnoćom i ustrajnosti obilježila ih je i oblikovala prema svojim željama.
Ili možda da se priklonim malo živahnijim vodama koje svojim veselim skakutanjem preko kamenja uveseljavaju pogled, čine plovidbu žvahnijom i zanimljivijom, oplemenjuju uši svojim žuborom što smirujuće djeluje na organizam.
Takve živahne ponekad mogu postaviti iznenadne prepreke koje znaju biti i ozbiljnije. Teže ih je savlađivati, ali zato daju veći užitak kada ih se savlada.
Ali i u tom savladavanju prepreka mora se biti oprezan jer mogu preći granicu sigurnosti, a onda postaju opasne. Sklisko tlo na tim preprekama dodatno povećavaju opasnost. Međutim kada se i takve prepreke savladaju onda osjećamo čvrstinu, snagu i samopouzdanje da smo sposobni uhvatiti se u koštac i sa ozbiljnijim preprekama.
Rijeka kao rijeka. Prevrtljive je ćudi. Ponekad od mirne vode naraste u divlju i hirovitu, za plovidbu čak i izrazito opasnu. Kada je takvu vidimo sa strahopoštovanjem se u nju zagledamo, dobro je razgledamo i odustajemo od namjere da u njoj tako hirovitoj zaplovimo.
Lijepa je za gledanje i samo gledanje.
Takva hirovita prepuna sirove energije odaje svu svoju snagu i ćudi već prvim pogledom na nju, na njenu virovima i vrtlozima uzburkanu površinu iz koje struji nekakva neobuzdana preteća energija koja nas s jedne strane straši, ali sa druge strane i privlači.
Unatoč tako pretećeg izgleda šaramo očima po njoj i njenoj površini tražeći nekakve putove kroz vrtloge i virove kojima bi mogli proći njome na siguran način. I što više tražimo takve putove, to nam rijeka svojim tokom mjenja zamišljene puteve mjenjajući i mjesta svojih virova i skrivenih zamki.
Ali kada rijeka sasvim podivlja, kada nabuja, kada dade sama sebi oduška, onda se moramo čuvati. Moramo izbjegavati kretanje po njoj jer je preopasna, jer se preobrazila u opasnu neman. Takva valja i nosi sve pred sobom. Njena dubina se povećava, a vrtlozi i virevi postaju izuzetno jaki i opasni.
Pa ipak oni koji vole rijeku, kao ja, ostaju joj vjerni i u tim trenucima kada se preobrazi u neman, strpljivo čekajući da se smiri i ponovo postane "ona stara" sa svim karakteristikama zbog koje je zavoljesmo.
Pored rijeke volim i ravnicu. Nepreglednu, šumovitu, travnatu ili poljima obrađenu. Ravnicu koja se tamo daleko na horizontu spaja sa oblacima. Ravnicu punu prostora, slobode, mirnoće ... U njoj kao da vrijeme zastane, kao da smo prestali stariti. Imamo osjećaj da ćemo vječno mladi biti u njenim prostranstvima.
Takve širine nas osnažuju, daju nam nekakvu svemirsku snagu koja nas vodi kroz život. Uvijek se zatičemo da nam pogled odlazi negdje u daljinu ispitujući prostranstva i tjerajući nas da idemo prema horizontu da vidimo šta ima iza njega. Da se uvjerimo u širine ravnice.
