Prošle godine plovim rijekom Kupom od hidrocentrale Ozalj prema Sisku. Tih nekakvih stotinjak i kusur kilometara ostavih za svoj cef bez „reda vožnje“, odnosno bez tacno utvrdenih vremenskih termina. Po onoj narodnoj „dok traje, traje“.
Plovim tako satima i nikoga da sretnem uz obalu. Sunce prigrijalo i ugrijalo moje zalihe tekucine. Ceznem za necim hladnim, makar i pivom. Plovim kada iza jedne krivine mali uredeni plato s lijeve strane rijeke koji dvojica mladica ciste od smeca, boca i plasticnih caša. (bilo je puno toga). Cim su me vidjeli da izlazim iza krivine zovu me k njima „prijeteci“ bocom piva i mašuci njome. U dvije milisekunde donosim hrabru kapetansku odluku o pristajanju... i pristajem kod njih. Nakon što smo se upoznali, razvezismo razgovor s temom rijeka, plovidba... i dodošmo na temu otkud oni ovdje.
Noc uoci našeg susreta na tom platou se slavio dvostruki rodendan. Slavlje trajalo do zore, a kada su se slavljenici povukli kucama ostala je gomila smeca na obali. Mladici koje sam upoznao, došli su obalu ocistiti od smeca, i pri tome poslu sam ih zatekao. Vrlo pohvalno.
Nakon dvije pivce (za svaku stranu vesla po jednu) rastasmo se, ja bogatiji za poznanstvo sa mladim ljudima koji vode brigu o okolini, a oni bogatiji za spoznaju da po rijeci oko njih ponekad prode netko da je vidi cijelu...
