Medutim ovih strašnih 8 dana prodoše bez da mi se zdravlje pogoršalo ili da sam se izgubio u divljini. Dapace, bio sam u gradu, cak i više njih i ostadoh bez pivce. Imao sam i novce da je kupim, medutim niti novac mi nije pomogao. Oni koji me poznaju prosto da ne povjeruju ovime što napisah.
Išao sam i u kafane i ugostiteljske lokale, zalazio u hotele i opet ostadoh bez nje. Pivce niti za lijek. Nudili mi nekakav surogat bezalkoholne pivce, sumnjiva izgleda i još diskutabilnijega okusa. Surogat koji niti malu žed da ugasi, a kamo li moj apetit prema pravoj, alkoholom zacinjenoj pivci na koju i vinska mušica sa radošcu slijece.
A sve moje pivske muke zapoceše 19.08. nakon polijetanja aviona sa Zagrebackog aerodroma. U avionu, nema pive. Sletjesmo u Tunis, a tamo niti "P" od pive.A temperatura prelazi 30 celzijusa u zraku. Sunce upržilo kao da nas spaliti hoce.
Pomoc zatražih od turistickog vodica. Njegove rijeci me naježiše, strah u kosti zavukoše, neugodni grc u stomaku napraviše: "Kakve pivce u Tunisu i to sada u vrijeme mjeseca Ramazana?"
Noge mi se odsjekle kada sam to cuo, a povratka nema do iducega cetvrtka, do 26.08. Osam dana mucenja, osam popodneva i noci sanjanja hladne pivce. Osam stoljeca neprolaznoga vremena, vremena koje samo stoji, ne krece se. A vani žega. Salo se u meni topi.
Prilikom odabira mjesta za provod godišnjeg odmora odabrah pakao Tunisa, pakao u kojem imaš pive - a u biti je nemaš. Raj sa najljepšim i najzgodnijim ženama koje ti dadu, ali nemaju "onu stvar". I tu treba da se odmorim. Još u mjesecu Ramazana. Nisam odmah niti shvatio šta to znaci. U iducim danima to ce me u ocaj baciti.
Inace je Tunis zemlja u kojoj su vrlo velika vecina Muslimani. Oni po svojoj religiji ne piju alkohol, ali ga se moglo kupiti u nekima trgovinama u koje turisti navracaju. Ali za vrijeme Ramazana niti te trgovine ne smiju imati alkohol na svojim prodajnim policama, a niti ga "ispod šanka" prodaju. Obidoh više trgovina i nigdje ništa. Sve su "pocistili" sa polica. Cak preko dana vecina ugostiteljskih objekata je zatvorena. Ne rade jer domaci živalj po danu ne jede, ne pije, ne puši, ne vodi ljubav...
Posljednja nada mi je bila posjeta mjestu Sidi Bou Said. Jednim od najljepših gradova u Tunisu. Grad umjetnika. Racunam u sebi sa zadnjom iskricom nade koja tinja, da tu medu umjetnicima ima bohema, umjetnicki opi*enih ljudi mokrom carapom po glavi. Pa onako racunam možda se tu nešto ušicari. Ali ništa. NIŠTA.
Kako vidite iz ovih fotografija, sa velikom sam nadom ušao u jedinu otvorenu kafanu u tome mjestu. Smještena na atraktivnoj lokaciji koja dominira glavnom ulicom, lijepa izvana i iznutra. Ali siromašna na šanku. U njoj možete popiti kavu, sok i caj.
Opredjelio sam se za caj i dobio ga. Caj od mente sa pinjolima. Prijao mi je na onoj vanjskoj temperaturi od 35 celzijusa. Cak me i osvježio.
Ali sam bio i ostao ubjeden da bi mi hladno pivce i te kako olakšalo tako visoku temperaturu zraka. Ako ne baš prvo, ali drugo sigurno. Garant.
