Krenimo redom.
... Drugoga dana plovidbe kanuom od Mohaca prema Beogradu u sklopu Dunavske regate TID 2010, u podnevnim satima polako veslajuci i uživajuci u lijepom vremenu zacuh poziv sa jedne ade da svratimo do ljudi koje vidjesmo na obali ade.
Isroga trenutka zaokrecem kanu, pozivam svojega kolegu Radu da mi se pridruži i snažno zaveslah da bih pristao uz obalu ade gdje nas ocekuje povece društvo. Dunav je bio malo višljega vodostaja struja malo jaca, ali ipak bez nekakvih vecih smetnji savladasmo rijecnu struju i pristasmo uz adu.
Pozvasmo i svojega prijatelja iz Bugarske, Vaska da pristane sa nama, a nakon toga se upoznasmo sa domacinima, mladim bracnim parovima iz Bogojeva koji na toj adi odluciše da se odmore i napune baterije za daljnje životne obaveze.
Domacini nas odmah ponudiše picem, a onda onako brižni upitaše nas da li smo gladni. Kada smo im rekli da baš i nismo, ali da smo namjeravali negdje usput rucati, ne dadoše nam da sve završi na picu.
Zacas skoci domacin Mito i odnekuda donese nekakvu ribetinu (ja ne poznajem rijecne ribe, a vi cete je vec prepoznati), i zacas riba bijaše ocišcena.
Dok smo mi sa regate ocekivali ostale iz naše grupe, domacini se rastrcaše donoseci pice, posude za pripremu jela, sakupiše alat za obradu ribe...
U kratkom vijecanju domacini vidješe da ce donesena riba biti mala za sve nas, pa Mito odnekuda donese još jednu koju brzinom munje ocisti i rasparca...
Vidjevši strku oko sebe Stjepan, maleni živahni klinac, sjede sa strane i zacudeno pokuša da shvati šta se sve tu dogada oko njega.
Posla se prihvatiše i Nina i Natalija. Nešto pokušaše na brzinu da naprave kako bi gosti pregrizli i lakše docekali ribu
