A život je ipak jednostavan, neumorno ide dalje i kako rekoše neki koji su o njemu puno razmišljali sa filozofskog gledišta: "Umire onoga trenutka kada se i rodio".
Koliko možemo u životu "uhvatiti" srecnih trenutaka. Trenutaka koje možemo posvetiti sebi i svojim užicima. Trenutaka koje proživljavamo sa "merakom" ,kako bi to u Bosni rekli.
Još ako možemo spojiti nekoliko tih užitaka pa u isto vrijeme sve ih konzumirati, eto nam srece, radosti i opuštanja.
Neki koji trce za životom i nikako u toj trci i brzini da ga dostignu upitati ce se da li je to moguce. Njima za primjer, a drugima da "napasaju" oci evo par fotografija.
Društvo Medimuraca, starih znanaca i prijatelja formiraše posadu jednoga drvenoga camca na Regati "9. spust murskih ladja".
Opremiše camac sa suncobranom, prenosnim hladnjacima, opremom za koju smatraše da ce im trebati, "naoružaše" se icem i picem i u regati otisnuše rijekom Murom. Prepustiše se užitku plovidbe i prijateljskom razgovoru.
Ali nisu se zacahurili u sebe i nikoga više vidjeli oko sebe. Naprotiv . . . Razmjenjivali su teme razgovora i sa camcima ostalih regataša koji prodoše pored njih, razmjenili su nesebicno i cašice domacega rashladenoga gemišta.
Užitak im nije bio samo pice. Iz svojega arsenala opreme izvadiše roštilj i zapališe i njega u camcu. Opteretiše mu rešetku napacanim komadima mesa i raširiše dim svuda po rijeci. Miris roštilja brzo se širio rijekom tjerajuci nam slinu na usta.
U pecenju mesa na roštilju bili su pravi majstori. Majstorski su ga ispekli tako da ga je milina bilo vidjeti. A kakav je tek miris širilo.
Pa uz meso domaca pijaca, plovidba rijekom, dobro društvo prijatelja, prelijepi ljetni dan. Sve bolje iza boljega, sve ljepše iza ljepšega. Tko ne bi uživao u svemu tome. A da bi se taj užitak uhvatio nije potrebno trcati za životom. Naprotiv, treba zastati u svakodnevnoj jurnjavi, "stati nogom na loptu" kako bi mi prijatelj, nogometaš, rekao, Zastati, uzeti vrijeme sebi za sebe i eto užitka.
Dio svoga ugodaja podjeliše i drugima. Mene zapade caša gemišta od njihovoga dobroga domacega vina, a mojoj pratilji najsladi komad rijecnog roštilja.
Svi ostadosmo siti i zadovoljni. Decki su polako koristili roštilj, uživali u jelu i picu, uživali u plovidbi i lijepome danu. Družili se sa drugima neoptereceni dinamikom života.
A svima nama je zajednicki užitak bila rijeka Mura na kojoj su se družili ljudi iz zemalja kojima ona protice, iz Austrije, Slovenije, Madarske i Hrvatske. Rijeka nas je spojila, udahnila zajednicko nam raspoloženje i zaboravismo pri tome državne granice, politicke nesuglasice, jezicne raznolikosti. Postadosmo zajednicka porodica rijeke Mure.
