Peš obični (Cottus gobio)

Balavi peš – Riječni peš

Peš je srodnik čikovima, pa i dijeli isto stanište sa kamenim čikovom. Najviše voli brzo tekuće vode u kojima se krije iza kamenja, u gustoj travi dna ili u korjenju priobalnog bilja. Glava mu je vertikalno spljoštena i ima po jednu malu bodlju sa svake strane. Dva dorzalna i repno peraje su mu lepezastog oblika. Boja mu varira u zavisnosti od staništa, ali je najčešće braon zelene boje sa tamnijim nepravilnim šarama. Naraste do 12 cm.

Hrani se krupnijim insektima i njihovim larvama kao i raznim riječnim račićima. U našim vodama žive dvije vrste peševa. Cottus gobio vrlo rijetko napada, a Cottus poecilopus nikada ne napada ikru drugih riba tako da se ne može smatrati štetnom ribom. Dok prva vrsta živi u cijeloj srednjoj Evropi, druga je nastanjena uglavnom u donjim tokovima rijeka dunavskog sliva. Mrijesti se od marta do maja i svoje gnijezdo brani od drugih riba. Mlađ se izleže nakon tri do četiri nedelja i sve vrijeme su roditelji u blizini. Nakon izvaljivanja, mlađ odlazi nizvodno u potrazi za hranom.

LOV PEŠA

Nema ekonomskog značaja i sem na takmičenjima, nema ga svrhe loviti. Lovi se lakim ribolovnim priborom, najlon debljine 0,10 – 0,16 ili tanji, udica br. 12-16, plovak nosivosti 0,5 – 1,5 gr. Mamci su glista i razni insekti. Mjesta za lov peša su priobalna područja čije dno mora biti kamenito.

Koristi se kao (dobar) mamac za smuđa, koji mu je i najveći prirodni neprijatelj. Peš kao mamac može dugo da preživi na udici i da podnese velike dubine i nedostatak kiseonika, što nije slučaj sa beovicom, koju nedostatak kiseonika i duboka voda brzo ubijaju.