Vremeplov: Narodno ribarstvo u Bosni i Hercegovini – II dio

Knjiga štampana 1910. godine o ribarstvu, alatima, običajima te vrstama riba tadašnjeg doba.Ovo je drugi dio knjige u kojem se opisuju tadašnji običaji i sujevjera vezana za ribe i ribolov, čamci (lagje) , izrada lagja, ribarski alati te ribe, a sa područja ”Donje Doline” – područja uz rijeku Savu u okolini tadašnje Bosanske Gradiške.
Jako interesantno štivo koje nas vraća 100 godina unazad, kako opisujući vrijeme i običaje, tako i načinom/jezikom kojim je ova knjiga napisana.
Piše: Vejsil   Ćurčić, 1910. godine
Dolina na Savi (kotar Bosanska Gradiška) – Ribarski alati: Korabovi, lagje i čunovi.
Bez korabova, lagja i čunova ne bi bilo moguće ni zamisliti stanovanje u onom kraju. Suvišno bi bilo da naglašujem, od koje su važnosti gornje sprave za jedan ribarski  narod, koji se još do pred nedavno isključivo ribarenjem prehranjivao i namirivao sve ostale potrebe. Njima se narod za poplava čuva i spašava, u obično vrijeme služi se njima kao prometnim sredstvom. Na pazarne dane za vrijeme poplava voze ljudi svoju ribu i drugo sve do Bos. Gradiške; a na blagdane sjednu momci, žene i djevojke u svom lijepom, navezenom i šarenom odijelu u lagje, pa se voze k misi. Nakon mise uhvati se  mladež u kolo, a stariji ljudi zavuku se u mejhanu, da se okrijepe i ponapiju rakije (šljivovice, a kad nema ove, bome i špire). Kad već sunce ponagne, digne se sva družina, pa posjedne u svoje čamce, te pjevajući i svirajući vraća se svojim  domovima, da opet nastave započetu igru i veselje. Za poplava provode tamošnji stanovnici u opće čitav život na vodi: bez čamca se ne žene i ne umiru, uvijek ga trebaju u svako doba i uz svaku zgodu.Slika 4. prikazuje nam n. pr. tri dolinske žene, gdje se u lagji vraćaju od „mlade”, koja  ih je darivala
šarenim peškirima (maramama) i vlastitom    ih rukom o ramena bašlijom pripela, i upravo su na putu, da se pred svojom kućom iskrcaju.

Od kakve li je vrijednosti čamac istom za ribarstvo!
Već najstarije ribare primorala je nužda, da izmisle kakovu spravu, kaku bi i po dubini ganjali svoj plijen,  te tako nalazimo čamac već u rano prehistoričko doba po čitavom svijetu, pa i u ovom kraju.Možemo megjutim  naslućivati, da su se prije ovih čamaca od jednog stabla, upotrebljavala još mnogo primitivnija sredstva, jednostavni kerepi, sastavljeni od 3—6 odebljih stabala i svezani jedan do drugog usukanim šibama ili divljom lozom. Ali do danas se nije nijedan ovakav komad našao u našim iskopinama.

Ribari na Bosni u sarajevskom kotaru služe se još i danas ovakovim „kerepima” kad bacaju sačmu (Wurfnetz). Ovi se kerepi tjeraju pomoću dugačkih “srgova” (Stossstangen). I Dolinci znadu za kerepe, samo se ovdje mjesto jednostavnih stabala spoje čamci (korabovi ili lagje), a narod tome veli “skerepiti privoz”. (Čim voda izlije, grabe mnogi seljani marvu da je suvim spasu, jer je spasavanje vrlo oteščano kad voda sa svih strana opkoli. Oni, koji imaju još hrane za se i za marvu, čekaju neko vrijeme da vide, što će s vodom biti, ali često ih voda prevari i opkoli.) Sad su istom primorani, pa dižu marvu na trijem, u zgrade, u kuću i bunjišta, a imućniji ljudi imaju u pripravi velike korabove, pare po dva i uvežu lozom, metnu cecke preko njih (dvije pritke i jednu dužnu, za ovu pošljednju se vežu goveda i dr.) i tako se prevoze na ovim kerepima na viša mjesta, gdje ne topi voda. Tu poprave sebi kolibice, teočake ili kočakove, te tako sprovedu po nekoliko nedjelja sa svojom marvom u tugjim krajevima, sve dotle, dok voda ne ode natrag.

Kad se vrate kući, koji je imao prije 20 glava, dotjera troje, dvoje ili nijedno, jer se marva potruje od njihove šume (izgore joj crijeva, dobiju vodu u krv i u džigeru), te dovede kući sve boleeno i većinom onda poskapa; oni koji ostanu s marvom na trijemu i u kući, pate se jako bez hrane, te sijeku šumu i grane, da prehrane kukavna goveda dok voda ode.

Nijesam mogao doznati, da li su i u Dolini upotrebljavali u novije doba slične kerepe, kao i na Bosni. Mislim, naime, da se ovako primitivni kerepi samo ondje upotrebljavaju, gdje je nestalo velikih šuma, u kojima bi mogli naći takovih stabala, od kojih bi mogli iskopati čamce. Do pred neko doba imali su Dolinci pred
——————-Ovde, na žalost, nedostaju četiri stranice knjige—————–
urneka prave svoje čamce. To bi bilo i sasvim suvišno, jer skoro svaka kuća posjeduje najmanje 2, a nekoje i po više ćunova, te su tamošnji stanovnici u gragjenju čamaca stekli vremenom veliku vještinu.

Tom prilikom upozorio bih i na jednu drugu pojavu u sojenici. Gosp. Truhelka opisuje jedan djetinji grob iz sojenice, koji je ležao pod kućom br. I.
Po njegovom mišljenju, ležalo je ovo dijete u jednom drvenom koritu (isp. na ist. mj. sl. 58., str. 76.). U svojoj radnji o modernim sojenicama. koja će skoro doći u štampu, istakao sam jedan karakterističan momenat za ovaj inundacioni kraj, naime da se istrošeni čamci upotrebljavaja u različite svrhe kao na primjer za skaline (slika 8.), korita za vodu (slika 9.) i t. d.

U jednoj kući našao sam čak i krevet jednog domaćina od takvog dotrajalog čamca. Gore spomenuto nagjeno korito bilo je tako oštećeno, da se nikako raspoznati ne može, da li je to korito ili komad čamca.
Obzirom na raznoliku uporabu čamaca u današnjih sojeničara, nije isključeno, da je i ono dijete moguće zakopano u jednom dijelu kakvog istrošenog čamca, jer se ovo korito razlikuje bitno od pravih mrtvačkih sanduka nagjenih pod kućama u sojenici.

Krause (na ozn. mj. 142.) veli, da su već u broncano doba običavali u Šlesvigu zakapati mrtvace u čamcima, a taj običaj postao je sasvim općenit 2.000 godina kasnije, u doba Wikingaca kad su svoje vladare zakapali u čamcima.

U Dolini imade tri vrsti čamaca i to najveći imenom “korab” od 8—14 metara duljine. Kad ne bi niti imali prehistoričkih čamaca, već samo ime korab odajo veliku starinu ovog čamca.I Vuk Stefan Karadžić spominje tu riječ u svojem rječniku, ali ne veli, gdje se još upotrebljava. Svakako je zanimivo, da se je to ime baš ovdje sačuvalo, gdje na svakom koraku susrećemo primitivne i starinske pojave.Mimogred spominjem, da se jedno brdo u najnepristupačnijem dijelu Albanije zove takogjer Korab.

Odluči li koji domaćin da pravi korab, onda se otputi s jednim iskusnim susjedom u šumu. Sa sobom ponesu hrane za nekoliko dana a od alata veliku sjekiru, bradvu i teslu.
U šumi odaberu najveći i najzdraviji hrast, kojeg sa dvije strane posijeku. Kad hrast pane, okrešu se ogranci (grane) a od njih si sagrade malu kolibu, u kojoj prebivaju, dok ne dogotove korab. Samo nedjeljom vraćaju se u selo po hranu.

Posao u šumi dosta brzo napreduje. Najprije se omjeri koliki će korab biti i odsiječe. Ako hrast nije pao tako, kako će se raditi, onda ga prevrću „vagama” (polugama – po Vuku je vag (u Zadru) motika ili greda, kojom se što podiže, der Hebel.) t. j. 6—8m dugački jasenići; ove se naslone na „faltuke” (deblja obla drveta).
Najprije se zasiječe hrast do srca u razmacima od 1 m, a to se zovu „šklopci” (U Vukovu rječniku ima riječ sklopac a znači der Stich, des Flohs, der Wance – “izišli šklopci po njemu”), zatim se sjekirama, drvenim klinovima i maljevima odbija ono drvo izmegju šklopaca.

Kad je sve izodbijano do kraja, onda se neki dio iskopa sjekirama, sva kora unaokolo otepe, i podbiju (podsijeku) vrhovi.

U ovakovom stadiju prepoznaje se već oblik čamca a to se tamo zove taslak (turska riječ) ili „kolenika” (U Vuka je kolenika: 1. Taslak od vretena, eine noch nicht ausgearbeitete Spindel ; 2. S obadvije strane zaošiljeno drvo, kao družica, na koje se suče pregja (kao na mosur), kad hoće da se snuje.) (Modell).

Zatim se ukopa jedna okomita vaga u sredini, a na vrhu vage sveže se loza, da se korab može prevrtati. Sada majstor ošine koncem krajevima (konac se smoči u crnu ili crljenu boju; prva je od ugljena, a druga od crvene zemlje, što je dobivaju iz banjalučkog kotara (moguće iz Slatine) i krajči.

Kad je skrajčen, onda se skroji (zalagji), pukne konac po kanatu (iznutra), tako da se prema vršku suzuje, te obagni (stesava), zatim se nagne i na drugu stranu, te se tako dokončava s obje strane i tek onda zatabani.

Kanati se bradvaju (tri puta sjekira i jedan put bradva s obje strane). Kad je izvana sve gotovo, istepu vagu i zatim isijeku veliki iver, paraće (kolika će ostati debljina u kanata) i tešu manji iver.

Konačno majstor okruži dumen (U Hrvatskoj u Sisku vele zadnjem dijelu čamca “zaritak”) — prag je ostavio već prije od prilike 1.20 m od dumena — i vrhove, isijeca još jedan put sitni iver, te sa malom teslom čisti s vrhova. Ako se želi i sprijeda niski prag, onda stoji od prilike 80 cm udaljen od kljuna (slika 10.).

Kako vidimo, služe se tamošnji majstori sa vrlo malo alata, a uz sve to odavaju ti čamci veliku savršenost i vještinu. Korabi mogu da ponesu dosta velike terete. U njima se mogu da voze sasvijem udobno do 20 osoba, ali ih ne upotrebljavaju za ribarenje, jer su nespretni i teški. Kao ribarski čamac upotrebljava se u Dolini druga vrsta “lagja” (Lagja je stara riječ postala iz oldija.Litavski glasi: eldija, aladija, staroslavenski – ladija).

Ova se od koraba razlikuje time, što ju prave od laganijega drveta, i to od topole, koja tamo naraste  do neobične visine. Od hrastovine se grade lagje vrlo rijetko.

Već sam gore spomenuo, da je lagja mnogo plića (30 cm) od koraba, pa zbog svoje laganosti i zbog toga, što previše ne tone, elegantno i brzo na vodi plovi. To i jest jedini razlog, zašto se jedina „lagja” u Savi i na Vrbasu za ribarenje upotrebljava. Duljina je 6-7 m, rijetko kada više, a ovoj duljini odgovaraju i ostale dimenzije. Samo straga ima prag, iskopana je oblo ali više spljošteno, a kanati nijesu jako strmeniti. Da nema praga i da se produlji stražnja daska, bila bi „lagja” najsličnija prehistoričkim dolinskim čamcima. U nju stane najviše 10 odraslih osoba.

Iznenadilo me je upravo, kako sigurno Dolinci u ovim lagjama Savom voze, osobito na vjetru, kad se i u Savi valovi dignu do prilične visine, naročito pred Dolinom. Ribari se služe lagjama jedino, kad idu trbokom u Savu i to njih troje: ribar s trbokom na lijevom ramenu stoji u sredini, a druga dva, veslači ili nagonjači, na krajevima, obojica imaju osim vesala i po jedan veoina dugački „botur”.

Treća vrsta jest “čun” (Čuje se i čunj.Čun je takogjer kao i korab i lagja vrlo star naziv.Zaista je zanimljivo, da su se sva tri stara naziva za čamce sačuvala u ovom kraju), koji nije dulji od 5 m, pa prema tome širok i dubok.U ovaj čun stane za pravo samo jedna osoba, a kad u nj sjednu dva čovjeka viri, samo još dva prsta iz vode. Čunovima se služe oko kuće za lokalnu potrebu, na pr. dohvatiti sijena za goveda, dotjerati patke i guske; za ribare, da se voze u gjolove, zapinju i ogledaju vlakove i bubnjeve, da se voze na gragju i t. d., a brži su od dva gornja čamca, jer su mnogo manji i šiljastiji.

Ovi čunovi kao da su namjerice napravljeni za gjolove, u kojima je puno šaša i gušća, kroz koje se oni mogu lahko svojim šiljcima da provuku.
Ima ih koji su na oba kraja sasvijem zašiljeni; to su „muški” (slika 11.- u Banatu se veli ovim “šiljaci”), dok su kod „ženskih” čunova oba produžena kraja ravno odrezana; napokon ima jedna treća vrst, kod koje je prednji kraj „muški” a stražnji „ženski”.
Ova pošljednja vrsta naliči u tome najviše gornjem prehistoričkom modelu iz Doline.

U koraba ima stražnji i kadikad prednji niski prag, kod lagja samo jedan prag i to straga, a čunovi imaju uvijek po dva praga. Nijesam vidio ni jedan čun bez ili samo sa jednim pragom, a ni najstariji stanovnici ne sjećaju se takovih čunova (Ovakove čunove iz prehistoričkog doba opisuje Krause u gore spomenutom djelu str. 143.: “Češće se pojavljuju čunovi sa dva praga. Već onaj kratki čamac (sl. 7.) 4.22 m dugačak, 0.59 širok, 0.34 m dubok, koji se je našao u jednom jezera na imanju Otternbrueck, kod Hoch-Linieva, u okružju Berent, zapadne Prusije, ima takova dva praga. Čini se kao da su pragovi ovog žalibože veoma oštećenog čamca odrezani jednako sa rubom kanata, dok su kod čamca (sl. 8.), koji je 6.5 m dugačak, 0.62 m— 0.69m širok, izvana 0.38 m visok, a iznutra 0.33 m dubok, u sredini viši (sl. 8.) a na svakoj strani polukružno nalučen.

Čamac je od borova stabla; iskopali su ga sa jednim većim, mnogo oštećenijim čamcem, na obali jezera kod Kossewena, okrug Sensburg, istočna Prusija, u neposrednoj blizini jednog groblja iz kasnijeg doba rimskih careva. Poseban je
oblik obih krajeva u čamca br.9a od hrastovina, 7,73 m dugačak, 0,53—0,86 m. širok, 0.36 m dubok i 4 cm debeo na podu.
Ovaj se čamac našao u Vezeri kod Winkela, okrug Werden, provincija Hannover. U njega ima jedno mjesto kraj praga probušeno, kroz koje se je proturalo veslo. Pragovi su kao kod slike 6. niži od krajeva.
Isti autor veli na strani 145.: Ovakovih čunova sa dva čvrsta  praga ima još i danas u Mark Brandenburgu i na drugim mjestima.Prije nego što su se rijeke regulirale, bili su ovakovi plitki čamci mnogo zgodniji za voženje, nego li moderni duboki čamci.I danas vigjamo naše ribare, kako se lahko prevozr i preko najplićih mjesta u svojim plitkim čunovima.

Pragovi su uvijek prema krajevima nešto uzdignuti i s kanatima jednako odrezani, očito zato, da voda ne zalije na sjedalo. Po gdjegdje ima pred stražnjim pragom na podu mala uzvisina, na kojoj se noge drže na suhu, a zimi tu smjeste i malo ognjište.
Ovakovih čunova sa dva praga nijesam nigdje po ostaloj Bosni nalazio; u Hutovom blatu u Hercegovini bilo je do pred kratko vrijeme čunova “trupa” sa jednijem pragom, o kojima će biti na drugom mjestu govora.
Kako se vidi iz Krausovog opisivanja bili su pragovi uobičajeni već u prehistoričko doba u Švicarskoj i Prusiji. Ne mogu si protumačiti, zašto dolinski prehistorički sojeničari nijesu pravili pragova.
Krause veli konačno, da tamošnji ribari trebaju ovakovih pragova, jer se sredina čamca poradi ribe napuni vodom, a oni mogu onda u suhu da rade svoj posao. I zaista, veli nadalje isti pisac, da je vidio samo jedan sasvijem moderan, god. 1889. dogotovljen čamac, kojeg su ribari na gornji način upotrebljavali; to je bilo u Borkendorfu, u okrugu Dt. Krone, naravno u onom slučaju bilo je dno u srednjem dijelu na više mjesta probušeno, da se voda može sama od sebe mijenjati.

Kod nas u Dolini biva to ovako: ribar sjedi na stražnjem pragu, noge su mu u srednjem dijelu, a uhvaćene se ribe obično bace za se.