Feljton: Bosanske tradicionalne mušice

Sa velikim zadovoljstvom, obavještavam vas da će svakog narednog petka na stranici biti postavljen dio feljtona “Bosanske tradiconalne mušice” koji piše Mersad Rajić iz Banja Luke. Mersad se javio mailom i izrazio želju da za stranicu napiše par tekstova o bosanskim tradicionalnim mušicama.Tekstovi su interesantni za pročitati i onim koji nisu ribolovci, a ne samo ribolovcima koji preferiraju mušičarenje. Velika hvala Mersadu što je odlučio svoje znanje i iskustvo prenijeti posjetiocima Bistro BiH. Ko je Mersad Rajić?
Na to pitanje, Mersad je napisao sljedeće:

Rođen sam u Banja Luci 1946 godine gdje sam završio osnovnu i srednju tehničku školu elektronski smjer. Rođen u ribarskoj familiji čija je kuća bila na obali Vrbasa a glava porodice, otac Sulejman, je bio i ostao veliki zaljubljenik mušica i mušičarenja, te je svoju ljubav prenio na sinove Muhameda i moju malenkost, Mersada Rajića. Pored nas, u porodici smo imali i zeta Ota Vernera koji je također bio veliki zaljubljenik mušičarenja i koji je napustio posao u Tesliću da bi se preselio u Šipovo 1962. godine, gdje je postao upravnik zdravstvene stanice u Šipovu. Ovo napominjem zato što mi je odlazak na ljetne raspuste na Plivu i Janj omogučio da kao mladić dopunjavam mušičarsko znanje i stičem nova iskustva u mušičarenju a čije osnovice sam naučio od oca Sulje. Tako sam imao prilike da na miru i bez prekida posmatram prirodnu vezu između riba i mušica koje su omiljena hrana na ribljoj trpezi.

Moj prvi susret sa Plivom i Janjem je bio 1958.godine kada sam sa 12 godina starosti prvi put otišao sa ocem na ribarenje.Prateći često oca i njegove prijatelje u ribolov “kupio sam u trepavice” sve ono što se dešavalo na vodi i oko vode, upotpunjavao svoje znanje i iskustvo, te počeo vrlo rano da pravim i eksperimentišem sa motanjem mušica čija je izrada bila bazirana na tradicionalnim mušicama koje su u to vrijeme pravili naši prethodnici. Uz malo mašte i dovitljivosti, unapređenjem i uvođenjem novih materijala za izradu mušica, mijenjajući iskustva sa brojnim mušičarima iz Banja Luke, Jajca, Šipova, Ključa, Sanice, stekao sam određeni renome u Banja Luci i vrijedio kao jedan od boljih i iskusnijih ribara čije mušice su bile naručivane iz svih mjesta u Bosanskoj Krajini. Svoja iskustva u ribolovu i pravljenju mušica sam objavljivao u Ribarskom listu, zatim u nekim zagrebačkim i novosadskim listovima a moja dva trofejna lipena su osvojila zlatnu i srebrenu udicu zagrebačkog časopisa, mislim da se zvao Zov. Jedan lipen je bio dug 71cm a težak 2.07kg i uhvaćen je na Sanici dok je drugi bio nešto manji i bio dug 62cm(Sana) i težak 1.57kg. Od drugih značajnih trofeja imam nekoliko krupnih pastrmki od koja je najteža bila 4.5kg(Vrbas) dok je najveća uhvaćena mladica težila oko 7kg(Sana). Godine 1992., na moju žalost, morao sam sve ovo napustiti, rodbinu, prijatelje, i sport koji sam volio te sa suprugom Ljiljanom, sinom Adisom i kćerkom Arijanom sam došao u Kanadu gdje i sada živim, pravim mušice i ribarim. Na moju veliku sreću u Banja Luci je ove godine izašla iz štampe moja prva knjiga posvećena našem ribarenju, druženju i našim predivnim rijekama. Naslov knjige je “Ribarske staze” i ima 564 str. sa više od stotinu slika iz ribolova. Međutim, moja najveća želja je bila da se bosanski mušičari koji po meni spadaju u red svjetskih mušičara i po lovu ribe, a pogotovu po izradi mušica, dobiju značajnije mjesto u svijetu mušičarenja, mjesto koje im odavno pripada. Jedina mana nam je što vrlo malo ili skoro ništa nismo zapisivali u svjetskim ribarskim glasilima. Cilj ovog feljtona mora biti jasan. Cilj feljtona je da se odškrinu sehare sjećanja i da se uključe i ostali ribari iz drugih dijelova, i sa drugih rijeka Bosne i Hercegovine sa njihovim tradicionalnim mušicama koje su nekada bile vrlo popularne a sada polahko nestaju sa naših prostora. Prodor novih i mlađih ribara (na moju radost) je neminovan, ribara koji na internetu objavljuju svoje radove i svojom maštom i znanjem motaju mušice svjetskog nivoa i kvaliteta – iste moram zamoliti da se malo osvrnu na bosanske tradicionalna mušice koje sve više ostaju zaboravljene. Niko od njih nije započeo sa onim što predstavljaju na internetu.Bosanske tradicionalne mušice su postojale mnogo prije i njih, i Mersada Rajića.
Toliko od mene.

Prvo poglavlje – UVOD

Na početku pisanja postavio sam sebi jedno pitanje. Zašto pisati o mušicama?  Pogotovu o onima iz prošlosti. Zašto pisati o nečemu što više ne postoji ili je ostalo zapisano samo u nečijem tefteru, teci ili sjećanju. Odgovor je došao sam po sebi. Da podsjeti! Da podsjeti na veliki broj banjalučkih ribolovaca i ribara iz drugih krajeva, mušičara koji su svojim entuzijazmom i maštovitošću kreirali i uradili veliki broj mušica koje postoje i opstaju do današnjih dana. Da im se oda simbolično priznanje u njihovim pionirskim pokušajima da mušičarski sport i izrada mušica u Banja Luci dosegne nivo na kojem se tada nalazio i koji je zasigurno bio na evropskom i svjetskom nivou te da se istakne njihov značaj u razvoju stvaranja i izrade mušica u Banja Luci i Bosanskoj Krajini uopšte. Zatim, da podsjeti na događaje koji su na neki način povezani sa stvaranjem određenih mušica ili da se objasni kako u one nastajale i kako su pojedine mušice povezane za određena dešavanja i iskustva iz ribolova. Da je tako ispričao bih nekoliko detalja iz prošlosti koji su imali veliki uticaj na moje buduće ribolovno opredjeljenje. Nekoliko momenata iz mog djetinjstva su ostali duboko uklesani u nitima mojih sjećanja a bili su i ostali presudan faktor u mom određenju i mojoj prevrženosti mušičarenju, izradi mušica i lovu ribe na mušicu. U to vrijeme (od 1958god.) kad sam sa 12 godina starosti prvi put otišao sa ocem na ribarenje, nisam mnogo znao o istorijatu mušičarenja i načinu postanka umjetne mušice i mušičarskog ribolova. Lagao bih ako bih rekao da sam bio upoznat sa bilo čime što je vezano za mušičarski sport. Sad znam mnogo više, o ribama i o mušicama a i o postanku mušičarenja i bilo mi je drago kad sam pročitao da je prvi pisani dokument o lovu ribe na mušicu bio De Animalium natura od Aelian-a (Elijan) koji je napisao da je čuo kako se u Makedoniji na rijeci Astraeus lovi riba (pastrmka) sa 2m dugim štapom na kojem je privezana udica na kojoj je namotana crvenkasta (crimson) vuna i dva pera voštane boje ispod vrata horoza što je bio bitan uslov za mušičarenje; kako uloviti ribu koja se hrani mušicama što se ne mogu nataknuti na udicu. Ovo je fundamentalni problem sa kojim se susreće svaki mušičar kad dolazi na vodu. Mušicu koju su tada pravili domaći ribari su zvali Hippouros što je drugi i nesvjesni podatak, tj.početak davanja naziva lovnoj mušici a koji se zasigurno zadržao do današnjih dana i bez koga je danas, opis i prepozavanje mušica, nezamisliv.

Tada, ja to nisam znao, meni je bilo dovoljno da posmatram moga oca kako perja mušice i sa njima lovi prekrasne primjerke lipena i pastrmke. Bilo mi je to potpuno normalno, prirodno, i nisam razmišljao da moj otac lovi pastrmku i lipena godinama prije toga, da je pravljenje mušica i lov na njih naučio od nekoga ko je također, mušičario prije mog oca, i vjerovatno naučio i naslijedio pravljenje istih od nekoga ko je lovio prije njega. I tako, nasljedstvom i tradicijom, vraćamo se unazad do Elijan-ovog zapisa i dalje. Šteta što kod nas nema i nije postojao običaj pisanja i čuvanja zapisa i tradicije, možda bi se mnogo toga što se ne zna razotkrilo i promjenilo istoriju postanka mušičarenja. Ovako, bez pisanih tragova, mi smo prisiljeni da prihvatamo samo ono što je nađeno zapisano. Svjestan greške mojih prethodnika, ovo je jedan od razloga koji me je ponukao da napišem zapis o mušicama koje su pravili stariji i mlađi ribari Banja Luke. Što nije zapisano nije ni postojalo!
Dalekog jula 1958 hodajući sa ocem po obalama Plive i Janja sretao sam i viđao druge, tj.domaće ribolovce, gledao sam i čudio se različitosti pribora domaćih ribara (Abdulah) na Plivi čiji se pribor mnogo razlikovao od onog kojeg je imao moj otac. Istovremeno sam se čudio i ujedno divio Abdulahu koji je nosio težak, oko 3m dugačak ljeskov štap, na kojem je umjesto šnjure i silka, bila navezana “kanafa” i upletena konjska struna sa kojom je vješto zabacivao preko niskih rakita i izvlačio pastrmke što su lovile tik uz njih. Njegove mušice nisu bile ni nalik na one koje je motao moj otac. Te su mušice bile krupne, nezgrapne, bez naročitog izgleda i forme, bez nogica, bogate perjem različitih ptica koje je uvijek bilo nekako priljepljeno uz samu udicu ili je neizgledno stršilo iznad trupa koji je uglavnom bio namotan od prirodne vune različitih boja. Crvena, zelena, žuta, crna i kremkasta boja su dominirale na trupovima mušica koje sam imao prilike da vidim na njegovim strukovima urađenim od upredene dlake konjsko repa. Svojim izgledom, ličile su na Elijanov opis Hipporous-a. Nikad ga nisam vidio da podmazuje mušice, da ih mnogo razmahuje, obično je to bio jedan ili dva zamaha i mušice, kojih bi nekad bilo 4-5 na struku, bi spremno letjele prema površini vode. Njegovo “mahanje” ljeskovim mahačem mogao bih objasniti jednostavnim zamasima teškog štapa sa dvije ruke a uhvaćenu ribu bi često, ne uvijek, jednim trzajem prebacivao preko glave u sigurnost visoke i guste trave iza njegovih leđa. Nije bilo mnogo zamaranja uhvaćene ribe. Zato je njegov štap imao bar jedan slomljen nastavak uvezan debelom špagom. Gledajući Abdulaha kako smireno i ravnomjerim zamasima “šprulje”(tako je zvao svoj štap) staloženo pretražuje zavlačke ispod rakita, nisam bio svjestan da svjedočim i posmatram poslednje ostatke tradicionalnog načina mušičarenja koji je u Bosni postojao mnogo prije Abdulaha, jednog od rijetkih što je preostao ne odustajući od tradicionalnog načina lova sa mušicom sa kojim su naši preci nadmudrivali oprezne stanovnike naših voda.
I danas, ja se jasno sjećam njegove visoke, koščate figure u kratkim gumenim čizmama sa dugačkom špruljom na čijem je vrhu bila namotana “kanafa” koja se završavala sa tankim podvezom od upletene konjske dlake a koju je obično, zbog težine, nosio naslonjenu preko ramena. Pored Abdulaha, postojao je niz starih ribara na vodama Plive, Janja, Sanice, Ribnika, Sane i Dabra, a vjerovatno i drugih rijeka po Bosni i Hercegovini koji su upotpunjavali ribolov na mušicu na način koji se potpuno razlikovao od mušičarenja u Engleskoj, Austriji, Češkoj, Francuskoj i drugim evropskim i svjetskim državama i bio je i ostao sličan načinu ribolova koji je ostao zapisan u mnogim knjigama čak od vremena Rimskog carstva. Sada se mogu samo kajati što nikad nisam zatražio i ostavio njegove strukove mušica povezane sa konjskom dlakom a koje je ovaj stari ribarski vuk nosio u unutrašnjem džepu svog kaputa.

Slavko Čamber u svom napisu o Istoriji mušičarenja pokazuje sliku na kojoj se vide primjerci mušica koje je Abdulah pravio i posebno naglašava mušicu koja se zvala “Bostan”. Ja mislim da je kasnije, njeno ime preinačeno u “Mesnu“ jer jer njena boja, crvena kao krv, podsječala na boju mesa. Također Slavko napominje još jednog starog ribara sa prostora Plive, jednog od najstarijih bosanskih ribara, Mujicu Hadžića koji je također lovio na isti način kao Abdulah i pravio mušice na isti način kao što su ga naslijedstvom naučili njegovi preci koji su živjeli i lovili na rijekama Plivi i Janju. Ali oni nisu bili usamljenici.Takvih je bilo mnogo.
-Piscator non solum piscatur.- Ima više užitka u ribarenju nego u samom ulovu ribe -, napisala je Dame Juliana Bernes prije 500godina a njene riječi su se odnosile na mušičarski ribolov čija ljepota, raznolikost i elegancija čini mušičarski sport jedinstvenim, neuporedivo najljepšim sportom za ljude opterećene raznim pritiscima i problemima svakodnevnog života. Možda je zbog toga i nazvan najzaraznijim oblikom ribarstva uopšte. Onaj ko jednom započne sa mušičarenjem nesvjesno postaje njegov zarobljenik pameću, dušom i tijelom odnosno brzo podlegne izazovnim čarima ovog načina ribolova.
Međutim, treba napomenuti da to nije lagan sport i možda i nije za svakog, jer da se postane dobar mušičar treba potrošiti dosta novca, živaca, slobodnog vremena koje treba provesti kraj rijeke ili na rijeci. Iznad svega potrebno je znanje koje se stiče iskustvom, vlastitim ili nekog od starijih kolega, prijatelja, rođaka koji su dobro “zagrizli” i već prošli početničku fazu. Kažem da je potrebno znanje jer se početnik teško snalazi kod izbora štapa, odgovarajućeg koleta, šnjure, lidera, mušica, a pored toga, sve to mora da se nađe u ruci vrsnog poznavaoca rijeke, vode, riba, prirodnih okolnosti u kojima se kreće i lovi, što znači da jedan početnik mora, bar amaterski, poznavati život i pojavu insekata, riba pa i vremenskih prilika. Drugim riječima kompletan mušičar bi trebao biti pomalo amater entimolog, ihtiolog i meteorolog. Ali bez straha, sve ovo dolazi s vremenom i samo po sebi, a nesvjesno, uvlači čovjeka da se zainteresuje i razotkrije tajne koje ga okružuju dok je na vodi i bavi se lovom na mušicu i perjanjem mušica. Neko može pomisliti da je vrlo teško prihvatiti jedno bez drugog. Lov sa mušicom i pravljenje mušice. Oni koji znaju perjati mušice su u maloj prednosti ali ni oni koji ne motaju mušice nisu hendikepirani. Bez panike i odustajanja! Poznavao sam i poznajem mnoge ribolovce koji su uspješno lovili ili love na mušicu a nikad nisu namotali ni jednu od njih. U početku, mušice su im pravili i preporučivali prijatelji, ribari kolege koje su sretali na vodi. Vremenom i iskustvom sami su mogli odgovorno da naruče i izaberu lovne mušice za sve prilike i vode na kojima su lovili. Bilo kako bilo, pravljenje mušica ne mora značiti prednost ali poznavanje rijeka, terena, vremenskih uslova, vrijeme pojave mušica i njihove vrste, sigurno daje prednost onima koji su imali vremena da upoznaju sve faktore koji mogu i imaju bitan utjecaj na mušičarski ribolov.
Dragi moji, ovdje se naši putevi razilaze, jer od ovog momenta, čitaoc knjige je u situaciji da sam odlučuje. Neko od njih će pomisliti da je ovaj uvod dosadan i nepotreban kao i poznavanje istorije mušičarenja i da je uvod mogao biti drugačiji. O poznavanju prošlosti mušičarenja i ja sam tako isto mislio, dok sam bio mlad, sada mi je žao što nisam posvetio više pažnje našim starim, tradicionalnim načinima pravljenja mušica i lova na njih. Sada bih pored sjećanja imao i čvrste dokaze o ljeskovom štapu, konjskoj struni, drvenom plovku i drugim sitnicama koje su nam naši maštoviti predhodnici ostavljali u amanet a mi nismo uspjeli sačuvati ništa od starine. Ovo me je potaklo da uradim nešto što bi ostalo kao vječita uspomena i napomena o dugogodišnjem unapređivanju mušičarenja u Bosanskoj Krajini i Banja Luci.

Svaki put kad hodam kraj vode, po ugaženim ribarskim stazama, ja ustvari hodam po istorijskoj prošlosti koju su, na obalama naših rijeka, ispisivali naši prethodnici. Ne treba dozvoliti da vrijeme i voda odnesu u zaborav nešto što su godinama prije nas, svojim trudom i visprenošću izgrađivali naši prethodnici. Njihovi napori, njihova otkrića, dobri i loši ribolovni dani, uspjesi i neuspjesi, mašta i entuzijazam su bili osnovica onoga što je mušičarenje danas. Istorija i sjećanje su svuda oko nas i teško je danas hodati rijekom a da se ne pomisli na one koji su ranije, mnogo godina prije nas, sa istom željom ali skučenim priborom, također hodali ovim obalama ostavljajući nam svoja iskustva da se s njima služimo i učimo unapređujući ih.
Dakle, kad se krećemo ugaženim ribarskim stazama, kad zagazimo u vodu da dobacimo tamo nekom lipenu ili pastrmci koje love uz sami kraj, ispod vrbaka i rakita, kad oštar fijuk šnjure zapara kroz vazduh ili kad čujemo reski pucanj osušene mušice, sjetite se da će jednog dana to biti vaša prošlost zapisana u utabanoj travi pored rijeke.Vrijeme ima običaj da vas sustigne prije nego i pomislite na to.
Bistro!
Na ovoj slici je Izaak Walton za kojeg se tvrdi da je otac modernog mušičarenja a koji je 1653 godine objavio knjigu “The Compleat angler.” U knjizi Izaak Walton, kroz razgovor između dvojice ribara, Mr.Piscatora i Mr Venatora, daje odličan pregled kako se riba lovila u to vrijeme sa štapom, koncem i udicom.
“The Compleat angler” se može također nazvati prvom knjigom o sportskom ribolovu. Knjiga objašnjava, ne samo riblji jelovnik i način ishrane ribe, nego pojašnjava kako na najbolji način spremiti mamac na koji se ona može uspješno uloviti. Prema nekim navodima ova slika sa ličnosti Mr. Izaak- a sa njegovom opremom se pojavila u jubilarnom izdanju njegove knjige, 200 godina nakon njenog prvog izdanja 1653 godine. U njenom podnaslovu, “The Contemplative Man's Recreation”, se jasno vidi da je knjiga prvi put uspostavila i potvrdila sportski ribolov kao tradiciju određujući mu osnovu u uživanju prirode kraj vodenih tokova.

Mersad Rajić
U Kanadi, Jula – 2009
Nastavit će se…