Olimpove priče: Pamukkale – Pamučna palača

Pružila mi se prilika u životu, da malo lutam daleko od mojih rijeka, ali opet uz neke druge rijeke.

Uostalom i nemam neke svoje i nesvoje rijeke. Sve su moje.

Ovoga puta dođoh kao klasični turista u dolinu rijeke Menderes u jugozapadnom djelu Turske, istočno od grada Denizlija.

Razlog dolaska bio je posjeta Pamučne palače ili po turski Pamukkale.

 

 

Lokalitet izuzetne prirodne ljepote rasprostire se na prostoru 2.000 X 600 metara, izdiže se u visinu 160 metara. Sastoji se od 17 izvora tople vode čija se temperatura kreće od 35 pa do 100 stupnjeva Celzijusa.

 

Iz izvora izvire voda bogata kalcij – karbonatom koji se na površini taloži stvarajući kristalno bijele stijene izuzetne ljepote.

 

Iznad tih izvora u davna vremena prije nove ere, sagrađen je grad Hierapolis. Ovoga puta neću o njemu već o Pamukkalama.

 

 

Nakon što se kupi ulaznica za posjetu ovome prirodnome fenomenu koji je proglašen i kao Nacionalni park, slijedi obavezno skidanje obuće sa nogu. Razlog tome je da ga ne bi brojni posjetioci oštetili svojom obućom. A posjetioci kao rijeka prolaze kroz lokalitet.

 

Veličanstveno je gledati. Cijeli obronak brijega je kristalno bijel, na suncu blješti i iz daljine se ističe svojom bjelinom. Kao u snovima.

 

U prirodno nastalim bazenima sakuplja se topla voda koju posjetioci često koriste za kupanje. Vrlo je ugodno kupanje u tako neobičnom ambijentu.

 

Prirodni bazeni nekako nestvarno djeluju, kao da su nastali u ledenim brijegovima visokih polatnih planina.

 

Sama površina tla po kojoj se hoda, naborana je u sićušne slapove po kojima topla voda teče. Na suncu se bljeska i nestvarno izgleda

 

Iako je bila jaka vrućina koju je pojačalo blještanje okoline mogao sam uživati u prekrasnim prizorima kakve nikada nisam nigdje susreo. Vrlo neobično dijelo prirode.

 

Promatrao sam i posjetioce koji su došli posjetiti Pamukkale. Svi su sa zanimanjem razgledali taj prirodni fenomen. Svi su oduševljeni bili, zadovoljno bosi gackali po vodi ili se kupali u bazenima u kojima se voda sakupljala.

 

I sam sam bio veoma zadovoljan viđenim. Jedan sam od onih koji je sve to fotografirao, zagledao sa svih strana, prstima pipkao razne obline koje je voda napravila, gackao po vodi, ulazio u bazene, ponovo pipkao stijene . . .

 

Kako je staza vodila uz brdo, ređali su se sve ljepši vidici na lokalitet toga prirodnoga fenomena. Vidici koji ostaju u trajnome sjećanju. Vidici koji zadivljuju i tjeraju na razmišljanje o stvaralačkoj moći prirode.

 

Koliko je prirodna kreativnost bezgranična, koliko ona tiho i strpljivo gradi i uljepšava zemlju, koliko fenomena napravi na jednostavan i lagani način. Koliko nas ti fenomeni čude, raduju, uljepšavaju nam život.

 

Ujedno nas i obavezuje da je čuvamo, pazimo da odgajamo naše potomke da isto takvi budu. Da i oni mogu uživati u ovakvim prizorima u kojima sam ja uživao i koje vam ovdje prikazujem, da i vi malo uživate.

Pozdravlja vas Olimp i podsjeća, čuvajmo prirodu i njene ljepote, za nas, za naše potomke, za budućnost.

 

“Živim snove, ne sanjam život.” – Olimp