Da sačuvamo od zaborava – Razvoj ribolova u Bosni i Hercegovini

RAZVOJ ORGANIZACIJE SPORTSKIH RIBOLOVACA U BOSNI I HERCEGOVINI OD 1906. – 1971. godine
Sportski ribolov u Basni i Hercegovini počeo je da se razvija i okuplja prve ljubitelje ovog sporta koncern XIX vijeka pod vrlo teškim uslovima u kojim se nalazilo ribarstvo uopšte. Zakupni sistem u ribarstvu, koji se primjenjivao za vrijeme otomanske vlasti od polovine XVII vijeka, u mnogim rijekama Bosne i Hercegovine godinama je ostavljao pustoš. Zakupac ribolova, bez ikakvih ograničenja, sa isključivim ciljem da za plaćenu zakupninu izvuče što više dobiti, imao je pravo da na svaki mogući način vrši ižlov iz zakupljene vode, pa ako treba i pregrađivanjem vode. upotrebom balukata i eksploziva. Propisa koji bi štitili riblji fond nije uopšte bilo.Prve naredbe bosanske vlade iz oblasti ribarstva iz 1879. i 1886. godine išle su za tim, da se zatečeno stanje izmijeni, ukine zakupni sistem i stanovništvo privikne na racionalnije korištenje ribljeg bogatstva. Godine 1887. uvedene su godišnje dozvole za ribolov za kućnu upotrebu ribe i godišnje dozvole za ribolov u trgovačke svrhe, koje su nekoliko puta bile skuplje od prvih. Uporedo sa ovim mjerama 1894. godine podignuto je i prvo mrijestiliste u Bosni i Hercegovini na vrelu rijeke Bosne, koje je u periodu od 1895. do 1910. godine proizvelo 9,123.170 komada mladi domaćih i uvezenih vrsta salmonida, kojima je izvršeno poribljavanje najsiromašnijih vodotoka. Sportskim ribolovom uglavnom su se bavili doseljenici službenici, kvalifikovani radnici i zanatlije slavenskih i drugih naroda koji su se naselili ili samo službovali u našim krajevima, ali je postepeno ovaj sport rado prihvaćen i od
domaćih ljudi zaposlenih većinom na željeznici, u šumarstvu i u državnom aparatu. Pobornici sportskog ribolova okupili su se koncem 1906.godine i osnovali prvo Ribarsko društvo za Bosnu i Hercegovinu. Skupština je održana uz učešće 60 sportista u Sarajevu u hotelu na Marijin Dvoru. Dugi niz godina osnivači društva Viktor Langer, Eduard Danda, Julius Ungar, Leopold Dorović, Aco Jeftanović, Risto Samouković, Aleksandar Ružić i Franjo Sirovi obavljali su odgovorne funkcije u društvu.Prvi predsjednik društva bio je Risto Samouković.

Zadatak društva je bio da okupi što više ljubitelja ribolova u Sarajevu i unutrašnjosti BiH i organizovano utiče na državne organe da se razvoju ribarstva pokloni veća pažnja putem zaštite i poribljavanja. Društvo je aktivno sudjelovalo preko svojih članova u nizu akcija na prenosu riblje mlađi u mnoge vode na području BiH, davalo je prijedloge za donošenje propisa iz ribarstva i propagiralo sportski ribolov. Namjera društva da podigne vlastito mrijestiliste spriječena je izbijanjem I svjetskog rata i ova želja članstva ostvarena je tek 20 godina kasnije. Broj članova društva nije se znatno povećao, izuzev u Sarajevu, i za cijelo vrijeme do izbijanja rata iznosio je najviše 150 Članova.

Kada se imaju na umu ambicije Austrougarske da izgradnjom velikih sportsko-zabavnih i rekreativnih centara turizma u Bosni i Hercegovini stvori takav potencijal koji će kao turistička konkurencija gušiti turizam zapadnoevropskih zemalja, posebno Švajcarske, ne treba da nas iznenađuje to što je i razvoju ribarstva i sportskog ribolova pružana i davana značajna materijalna pomoć, a dobro organizovanom službom čuvanja i masovnim poribljavanjem za relativno kratka vrijeme obogaćen riblji fond velikog broja voda u Bosni i Hercegovini, koje su za to imale optimalne uslove. Ribarsko društvo za BiH tokom I svjetskog rata prestalo je da djeluje.

Stanje ribarstva prvih godina poslije rata bilo je više nego nesređeno. Organi i ustanove nove vlasti u prvo vrijeme ribarstvu nisu poklanjali nikakvu pažnju, jer su se tek osnivali i organizovali. U tome vremenu masovna upotreba ekspolziva u lovu ribe svih kategorija stanovništva poprimila je Šire dimenzije na čitavom, području BiH. Propisi bivše bosanske vlade formalno su ostali na snazi, ali ih niko nije primjenjivao, Sportski ribolovci ponovo tokom 1924. godine na bazi starih pravila društva osnivaju Ribarsko društvo za Bosnu i Hercegovinu i već u 1925. godini okupljaju u svojim redovima 364 člana u Sarajevu i podružnicama u Travniku i Jajcu. Organi Direkcije šuma preuzimaju vođenje poslova ribarstva i na preko 200 ribolovnih voda u BiH uvode stalne zabrane, što se u nedostatku čuvarske službe loše odražava na povećanje ribljeg fonda. Krivolovci na zabranjenim vodama legalno love, a stalne zabrane ujedno postaju privilegovane vode za jedan dio službenika i funkcionara Direkcije šuma i njihovih gostiju. Više godina društvo vodi upornu borbu za ukidanje zabranjenih voda i konačno postiže djelimičan uspjeh, jer se broj zabranjenih voda smanjuje na jednu razumnu mjeru i ostaju samo pod zabranom one vode, koje se mogu čuvati i koje kao takve koriste povećanju ribljeg fonda. Zahvaljujući grupi entuzijasta iz Upravnog odbora i podružnica prve tri godine djelovanja ispunjene su u okupljanju članstva i njihovom većem angažovanju na poslovima razvoja sportskog ribolova, tako da se u 1927. godini broj članova popeo na 565. U to vrijeme već postoji 6 podružnica i 16 povjereništava u većim mjestima BiH. Društvo aktivno učestvuje i u pripremama za formiranje Saveza ribarskih društava za cijelu zemlju i daje svoj koristan doprinos u pripremanju jedinstvenog zakona o ribarstvu.

Veliku ulogu u propagiranju sportskog ribolova i ribolovnog turizma, povezivanju članstva i vaspitnom djelovanju na članstvo odigrao je i »Ribarski list« koji se pokreće 1926. godine.

Period do 1930. godine je jedan od najuspješnijih u predratnom djelovanju Ribarskog društva za BiH. Pored sportskih funkcionera društva Branka Žegarca, dugogodišnjeg predsjednika, Mane Krnića, Ignjata Fhidernika. Dr Vlade Andrića. Đoke Mazalića, braće .Tedlička i Karla Friša vidan doprinos napretku društva, popularizaciji sportskog ribolova, unapređenju ribarstva i proučavanju ribljih vrsta bosansko-hercegovačkih rijeka dali su i naučni radnici: Dr.Dorđe Protić, Dr.Ervin Resler, Dr. Siniša Staniković, Dr. Tonko Šoljan, Vejsil Ćurčić, te Zdravko Taler i Rudolf Zaplata. Nedostatak materijalnih sredstava i nedovoljna pomoć države znatno su uticali da su ulaganja u unapređenje ribarstva bila minimalna, tako da je obim poribljavanja bio znatno manji od poribljavanja vršenih prije I svjetskog rata. Najproduktivnije mrijestilište na vrelu Bosne, poslije rata je prestalo sa proizvodnjom mladi za poribljavanje i prešlo je u privatne ruke. Istina podignuta su zalaganjem društva u režiji Direkcije šuma tri manja mrijestilišta na Grabovici. Kruščici i Kruni na Vrbasu, ali su samo povremeno nešto proizvodila i njihov kapacitet nije bio ni približan kapacitetu bivšeg mrijestilišta na vrelu Bosne.

Podjelom Jugoslavije na banovine 1929. godine jedinstveno područje BiH, na kome su još važili propisi bivše bosanske vlade dopunjavani naredbama Šumske direkcije, cijepa se na četiri banovine i više pravnih područja sa različitim propisima, što dovodi do različitih uslova za obavljanje ribolova, pa nastaje osipanje podružnica i opađanje broja članova. U ovom periodu Društvo je izvršilo izmjenu naziva u »Središnje ribarsko društvo«, koje djeluje isključivo u Drinskoj banovini, a bivše podružnice u Banja Luci i Mostaru nastavljaju da rade sa djelovanjem kao Centralna društva za Vrbasku i Primorsku banovinu. Saradnja ova tri Centralna društva nastavljena je u pogledu regulisanja ribolova na sva tri područja i zajedničkoi težnji da se pristupi osnivanju Saveza centralnih društava na području cijele zemlje, kao i na donošenju jedinstvenog zakona. Središnje ribarsko društvo u Sarajevu nastavlja sa osnivanjem podružnica i povjereništva i poslije 1935. godine đolazi do porasta članstva i više značajnijih akcija na poribljavaniu voda sa mlađom nabavljenim u Sloveniji i djelimično proizvedenim u mrijestilištima BiH. Pred sami II svjetski rat broj članova u centralnim društvima nije prelazio 1200 članova. Okupacijom Jugoslavije na području BiH 1941. godine prestaju sa radom društva sportskih ribolovaca.

Koncem 1945. godine članovi bivšeg Središnjeg društva iz Sarajeva kao i pojedini sportski ribolovci iz drugih mjesta, koji su se nastanili u Sarajevu, pokreću pitanje obnove sportsko ribolovne organizacije i formiraju inicijativni odbor, koji priprema Pravila ZURBiH-a. Ujedno vrše propagandu na osnivanju društva i u ostalim mjestima BiH. Osnivačka skupština ZURBiH-a održana je 14. 9. 1945. godine. Već u prvim mjesecima 1946. godine dolazi do osnivanja više podružnica i povjereništava ZURBiH-a, tako da je na I zemaljskoj konferenciji u augustu 1946. godine bilo zastupljeno 20 podružnica.

Koncem 1946. godine u ZURBiH-u je bilo 23 podružnica i 14 povjereništva sa 1174 člana.

ZURBiH i Udruženja u novim društvenim uslovima, pomognuti od organa narodne vlasti široko razvijaju svoju djelatnost na osnivanju podružnica i povjereništava gdje su god postojali uslovi za obavljanje sportskog ribolova, obnavljaju ratom porušene ribarske objekte, vrše poribljavanje voda i organizuju uz materijalnu pomoć NO čuvarsku službu. U narednim godinama broj sportskih ribolovaca je u stalnom porastu, a isto tako i aktivnost Udruženja koja sve više razvijaju svoju djelatnost i preuzimaju niz poslova po pitanju ribarstva, koja su do tada vršili organi uprave. Već u 1956. godini u 88 Udruženja bilo je učlanjeno 6.000 sportskih ribolovaca, da bi se 10 godine kasnije taj broj povećao na 12.213 članova.

U vrlo kratkom vremenu, na inicijativu sportskih ribolovaca, obnovljena su i proširena 4 mrijestilista koja su u toku rata bila uništena.

Naročito intenzivan rad u Udruženjima i Savezu ostvaren je u periodu od 1952. do 1958. godine kada je započeto sa izgradnjom 19 ribogojnih objekata od čega je u ovom periodu završeno 14. Veliku materijalnu pomoć pružili su Udruženjima za izgradnju objekata Sreski i Republički fond za unapređenje ribarstva, u čijim upravnim odborima su bili i predstavnici sportskih ribolovaca, a ne malu pomoć dalo je i članstvo Udruženja u dobrovoljnim prilozima i radnim akcijama. 50% ovih objekata rađeno je u režiji naših Udruženja, a ostalih 50% otpada na ONO i SNO kao i privredne organizacije. U ovom periodu dolazi i do osnivanja Ribarskog instituta u Sarajevu, jedne od prvih naučnih ustanova ove vrste u BiH, koja je i svojom saradnjom sa organizacijama sportskih ribolovaca doprinijela ne samo razvoju nauke iz oblasti ihtiologije i ribarstva, nego i praktičnoj primjeni naučnih saznanja na polju unapređenja ribarstva, te osposobljavanju stručnih kadrova u našoj republici. Pionirsku ulogu Ribarskog instituta u kasnijem periodu nastavio je Biološki institut Univerziteta u Sarajevu, čijim se radovima I praktičnim iskustvima u unapređenju ribarstva sve više koriste organizacije sportskih ribolovaca.

Ovdje valja posebno pomenuti dobre rezultate postignute u saradnji Saveza sa Republičkim sekretarijatom za poljoprivredu i šumarstvo (organom nadležnim za ribarstvo) po raznim pitanjima slatkovodnog ribarstva, a naročito pravilnog vršenja sportskog ribolova, kao i donošenja odgovarajućih zakona i drugih propisa o slatkovodnom ribarstvu u cilju razvoja sportskog ribolova i ribolovnog turizma, kao i zaštite i unapređenja ribljeg fonda.

Donošenjem novog Zakona o slatkovodnom ribarstvu 1963. godine učinjena je odlučna prekretnicu u radu cjelokupne naše sportsko ribolovne organizacije. Tim zakonom organizacije sportskih ribolovaca, prvi put u istoriji ribarstva i sportskog ribolova u BiH. dobivaju prvenstvo u sticanju prava korištenja ribljeg fonda kao društvene svojine, na većini voda u BiH. I ne samo to, naša Udruženja postaju u suštini pravi samoupravljači ali sa obavezom da riblji fond kao društvenu svojinu racionalno koriste, čuvaju i unapređuju. Ipak, moramo pomenuti da se ti novi samoupravni odnosi u Udruženjima i Savezu nisu nekoliko godina u dovoljnoj mjeri razvijali usljed otpora pojedinaca, pa i pojedinih organizacija. Ti otpori, koji su se javljali, vukli su organizacije na stare prevaziđene odnose. Ali zahvaljujući najprogresivnijem dijelu članstva i organizacije, ovi otpori su slomljeni, pa su danas samoupravni odnosi postali dominantni u našim organizacijama.

Iako su organizacije sportskih ribolovaca i ranije usko sarađivale sa organima društveno-političkih zajednica u rješavanju mnogih pitanja upravljanja i unapređivanja ribljeg fonda, danas su one preuzele u potpunosti svu brigu i sve poslove u odnosu na riblji fond koji im je povjeren na korištenje. Udruženja i Zajednice udruženja sportskih ribolovaca na širim regionima svoje fondove za unapređenje ribarstva isključivo koriste na poribljavanje voda, organizaciju čuvarske službe, održavanje i izgradnju ribogojnih objekata i druge akcije, koje su direktno vezane za unapređenje ribarstva. Svakako treba odati priznanje i jednom dijelu opštinsklh skupština koje poklanjaju pažnju razvoju sportskog ribolova i ribolovnog turizma i svake godine za te svrhe osiguravaju izvjesna materijalna sredstva. Pomalo sazrijeva uvjerenje da sportsko-ribolovne organizacije ne moraju biti jedini (a niti im to materijalne mogućnosti dozvoljavaju) nosioci unapređivanja ribarstva i stvaranja mogućnosti razvoj a sportsko ribolovnog turizma na pojedinim područjima i da se na tom pitanju moraju angažovati prvenstveno oni koji će od razvoja ribolovnog turizma direktno imati najviše koristi.

Danas se godišnje od dozvola za ribolov, naknada za štete i sl. stiče u fondove za unapređenje ribarstva organizacija sportskih ribolovaca oko 2.800.000 din. od čega se isključivo finansira poribljavanje voda u iznosu od 900.000 din, čuvarsku službu 1,300.000 din. i ostale akcije unapređenja 600.000 din.Prosječno se godišnje vrši poribljavanje voda u BiH sa 1,500.000 komada mlađi svih vrsta pastrve, 30.000 ~ 40.000 kamada mlađi lipljana, 20 — 50.000 kom. mlađi mladice i glavatice, 8 — 10 tona mlađi i odraslijih klasa ciprinidnih vrsta riba, te 2 — 3000 komada rakova.

U periodu od 1946. godine do danas podignuta su 24 mrijestilišta i ribogojilišta sa ukupnim kapacitetom od 12,500.000 komada položene ikre, a priprema se i izgradnja jednog mrijestilišta za lipljansku mlađ. Dobrovoljnim radom i prilozima članova podignuto je 6 većih ribarskih domova, a u izgradnji se nalazi još 4 objekta, što će još više doprinijeti da se što širi krug članova pojedinih udruženja angažuje u upravljanju društvenom imovinom, a korisno će poslužiti i razvoju ribolovnog turizma.

Daleko bi nas odvelo nabrajanje brojnih sportskih aktivista u Udruženjima i Savezu, koji su zaslužni za uspjehe postignute u periodu od 1946. godine do danas, ali smo ipak dužni da neke od njih i danas spomenemo kao: Duju Ivezića, Dr ing. Ljubu Božića, Šefketa Maglajlića, Karla Guskovića. Nikolu Cvijetića, Ferdu Kučeru, Oskara Stepaneka, Marka Jovičića, Leopolda Ridla, Bogdana Jovanovića, Milutina Đorđevića.

Problemi sa kojima se bore Udruženja i Zajednice su brojni, ali zahvaljujući zalaganju i aktivnosti velikog broja članova većina se uspješno rješava. Jedan od najtežih problema, koji nas sve više pritišće, a o kome smo mi sportski ribolovci prvi počeli da govorimo i sa istim da se nosimo., to je problem zagađivanja voda. Mislimo, da je ovo sada već postao opšti problem, dakle stvar svakog građanina naše zemlje i da ovaj problem zagađivanja voda poprima takve razmjere da već sada mora čitava zajednica da povede računa za njegovo uspješno dugoročnije rješavanje, ako ne želimo osudu budućih generacija.

Danas organizaciju sportskih ribolovaca u Bosni i Hercegovini sačinjava 91 Udruženje i 10 Zajednica udruženja sa 14.320 članova, od čega je 70 žena i 1.250 omladinaca, te 950 pionira.

Ovako masovna sportska organizacija djelujući u socijalističkim uslovima nesumnjivo je snaga koja je u stanju da sa uspjehom rješava niz problema u vezi sa upravljanjem i korištenjem ribljeg fonda, ali istovremeno zahtijeva da se čuje i njen glas i njeni uspjesi i da joj se, adekvatno njenoj aktivnosti, pruži odgovarajuća pomoć od svih onih koji su zainteresovani za unapređenje ribarstva i ribolovnog turizma u Bosni i Hercegovini.