Neretva – Dodjoh, vidjeh – vratiću se !

Da napišem i ja koju riječ o ovoj divnoj rijeci i o ovim divnim ljudima.Kako po majčinoj familiji potičem iz Hercegovine od malena sam slušao od bake kako su ljudi iz ovih krajeva poznati po gostoljubljivosti.I konačno mi je se ukazala prilika da te bakine tvrdnje i provjerim.Kako sam bio obavezama spriječen da otpecam na ovoj ljepotici par dana u prošloj godini,ove godine sam čvrsto riješio da tu pogrešku ispravim.Dogovor i termin je pao i ja sam kao malo djete sa nestrpljenjem isčekivao taj vikend.Noć prije polaska(što mi se odavno nije desilo) zbog predputničke groznice jedva da sam zaspao ali ne zadugo,iako mi je polazak autobusa bio u 7h već u 5h ja sam bio budan i uz kaficu vršene su zadnje provjere da se nije šta zaboravilo.Autobusom dolazim do Sarajeva gdje me čeka Marko i sa njegovim Fordom nastavljamo put ka krajnjem odredištu Čitluku.Nemate pojma koliko sam bio sretan što ne vozim (jer u 90% dosadašnjih odlazaka vozač sam bio ja) , tako da sam se mogao prepustiti ljepotama pejzaža koji su se usput smjenjivali.Uz priču , šalu i tel.konsultacije sa Trefom stigosmo u Čitluk.Kada sa nekim izmjenite na stotine internih prepiski imate osjećaj da tu osobu poznajete godinama.Tako je bio i slučaj sa Trefom,za par minuta imao sam osjećaj kao da ovog čovjeka poznajem još od dijetinjstva.Tu upoznajemo i ostale Trefove drugare sa kojima dogovaramo odlazak na vodu.Prije toga odlazimo kod njega u stan da raspakujemo stvari i ručamo.Njegova majka nas dočekuje sa iskrenom srdačnošću i bogatom trpezom,ali nama nije do jela jer mislimo samo o smaragdno zelenoj ljepotici.U međuvremenu zovu i drugari sa vode da nam jave da je vodostaj Neretve malo nadošao.Konačno odlazimo i na vodu,ekipa je već potpalila roštilj i čeka na nas.Uz domaće vino,roštilj i razgovor nismo ni primjetili Markovo nestrpljenje(čitaj neprestano migoljenje,cupkanje nogama…) da se već jednom i zabaci.Odlazimo stotinjak metara nizvodno i tu srećemo lokalnog ribolovca koji je već imao dvije ribe u čuvarci.Tref nam objašnjava konfiguraciju terena,sistem vođenja leptira i još dosta stvari ali tog predvečerja nismo imali ribu.Vraćamo se do baze i nastavljamo druženje do kasno u noć.Ujutro uz kafu i doručak pravimo plan za taj dan.Odlazimo na drugi dio rijeke nizvodno od Žitomislićkog mosta,teren je obećavajući.Bacamo sve i svašta od voblera ali bezuspješno i odlučujemo se da ostatak otpecamo na leptira.Nakon ko zna kojeg zabačaja konačno osjetim i udarac,riba je krenula ka meni i uz par atraktivnih skokova biva prizemljena.I to je bila inicijalna kapisla, ono čisto da podigne moral na jedan stepenik više.Nastavljamo da bacamo i nakon kojeg sata opet udarac,opet skokovi i opet osmijeh na licu.Tref nam govori da je šuplji dio dana prošao i da bi se sada mogli očekivati i krupniji komadi.On i Marko odlaze dvadesetak metara ispod a ja ostajem i bacam na istom mjestu.Nedugo zatim čujem i Marka ribaaaaaaa,odlično zadatak je izvršen,mekousna je ulovljena.Vraćamo se kod Trefa i do jutra prepričavamo doživljaje,dijelimo savjete i razmjenjujemo iskustva o drvodeljstvu uz podršku domaćeg vina.Sutra dan tužni jer se mora nazad kući a nama se nikako ne ide.Odlazimo na kafu i da se pozdravimo sa ekipom i čvrsto obećavamo da će mo se uskoro vidjeti na nekim od naših voda.Napuštamo sunčanu Hercegovinu i kako se približavamo Sarajevu sunce ostaje iza nas a dočekuju nas kišni oblaci,bem ti život mrzak mi je povratak u svakodnevicu.Još nešto mi je zapalo za oko,kompletan pribor ostavili smo na obali i u potrazi za ribom poprilično smo se udaljili od tog mijesta i prošlo je pored njega na desetine ribara a sve je ostalo na svom mijestu, što bi na većini voda bilo pogubno po pribor.I šta reći na kraju nego
dođoh,vidjeh -vratit ću se.

Autor reportaže: Vedran