Olimpove priče: Kanuom po rijeci Savi od Zagreba do Beograda 2007. godine – 1.DAN

1.DAN: Zagreb – Tišina Kaptolska

 

Pokušati ću vam ispričati jednu priču koja je počela puno prije nego sam kanuom ušao u rijeku Savu. Godinama unazad rađala se i pomalo kristalizirala ideja da preplovim rijeku Savu od Zagreba do Beograda. Za taj poduhvat trebao sam štošta što nisam imao. Prvo je trebalo imati plovilo. Kada sam ga nabavio trebalo je steći iskustvo u plovidbi rijekom, nakon toga steći iskustvo višednevnoga putovanja rijekom i boravka u sredinama gdje me noć zatekne, zatim pronaći što idealnije namirnice koje mogu sigurno konzumirati na putu, pa onda “naoružati” se znanjem iz oblasti izbjegavanja i snalaženja kada se vrijeme bitno pogorša, znanjem o zakonskim propisima koji pravno reguliraju plovidbu, prelaženje državnih granica, kretanju u pograničnom pojasu. Usput treba nabavljati opremu i testirati je i vidjeti njenu kvalitetu za višednevno korištenje. Obavezno nabaviti dobre geografske karte koje pokrivaju područja kroz koja se prolazi i još hiljade sitnica koje “život znače” a inače ih možemo ispustiti iz vida i time biti hendikepirani u trenucima kada nam te stvari trebaju.

Neposredne pripreme počele su s početkom maja mjeseca 2007. godine kada sam stupio u kontakt prvo sa MUP-om RH, a potom i sa MUP-om Srbije kako bih prikupio informacije šta trebam učiniti da legalno prođem taj put, gdje vršim odjavu izlazka iz RH, a gdje najavu ulaska u Srbiju. U to vrijeme još se nisu države nastale raspadom SFRJ dogovorile i zakonski regulirale promet rijekom Savom za fizičke osobe.

Izmjenjeno je više faxova sa oba ministarstva, sređeno je sve što treba i “oslobodio” sam si put za putovanje što se birokracije tiče. Sada je na redu popunjavanje opreme, prikupljanje konzervirane hrane sa gotovim jelima, izračuni potrebne količine tekućine, pravljenje orjentacionih tačaka gdje ću noćivati, popunjavati zalihe, kao i mjesta gdje mogu zatražiti pomoć ako mi se naruši zdravstvena situacija organizma ili doživim nekakvu nesreću i potrebna mi je pomoć.

Bez moga znanja kolege su angažirale i novinare da medijski poprate taj nesvakidašnji put. Kada sam sve to uradio, popunio zalihe, sto puta prekontrolirao spisak sa stvarima ubacujući i izbacujući, ponekad opet vraćajući odbačene stavke i djelove opreme osjetio sam se sposoban za započinjanje puta. Umalo da zaboravim sa tjelesnim pripremama započeo sam 8 mjeseci ranije da bih mišice pripravio na višednevne napore pod jakim suncem i visokom temperaturom zraka. Pred polazak imao sam kondicije daleko više nego prije 20-tak godina kada sam bio mlađi, u teretani kao od šale radio sam sa utezima od 70 kg, jedino se trbuha nisam mogao riješiti. Dan uoči polaska sam se i izvagao očekujući da ću sada skinuti barem “sto” kilograma.

I u prvom danu jula mjeseca ujutro u 07.30 sati krenuh od slapa kod toplane u Zagrebu. Na ispraćaj su i novinari došli, jedino nisam nikome od prijatelja rekao kada polazim tako da njih nije bilo. Namjerno sam to uradio da u tišini krenem, pa da vidimo.

 

Dan je osvanuo prelijep, sunčan bez vjetra. Jutarnja temperatura ugodna, rijeka “kao ogledalo”, predispozicije za lijepo putovanje.Uskoro dolazim do željeznickoga mosta …

 

… a nakon nekoliko kilometara i do novoga Domovinskoga mosta

 

Rijeka pomalo usporava svoj tok i počinje mirnije teći ulazeći u ravnicu blago krivudajući..

 

Dolazim i do mosta preko kojega ide Zagrebačka cestovna obilaznica

 

Za niskoga vodostaja ispod mosta je otežano proći jer ima stup na sredini riječnoga korita, oko njega se napravili šoderasti sprudovi, pa još i zaustavljeni panjevi i granje i eto lijepe prepreke za prolazak

 

Prolaskom ispod mosta ulazi se u “carstvo divljine”, odnosno područje gdje nema grada niti većih mjesta sve do Siska koji je stotinjak kilometara nizvodno … ali i “carstvo smrada” jer se iza mosta u rijeku uliva sva gradska kanalizacija… Ovdje mnogi pecaju ribu. Nepoznato mi je i da li je jedu…

 

Osvrnuh se prema Zagrebu i Sljemenu, vrhu Zagrebačke gore, pozdravih se sa njima i otisnuh se u ovu priču.

 

Put ispred mene je prelijep za oko, ali ne i za njuh. “Miris” gradske kanalizacije će se osjećati još oko 70 km odavde.

 

Ljepota predjela kroz koje prolazim čini smrad rijeke donekle podnošljivim.

 

Susrećem i labudove uz rijeku. Prema “tragovima civilizacije” znao sam kada dolazim do naseljenih područja.

 

Ovakav atak svim sredstvima na životnu sredinu ribe teško podnose, neke i umiru.

 

Kod mjesta Dubrovčak ponovo skela.

 

A onda predivni jednotračni viseći most kod mjesta Martinjska Vas. Iznenadilo me je da mnogi ljudi dođoše do rijeke i sa nasipa me gledaju. Neki su i zapljeskali. Mnogi mi mahaše rukama u znak pozdrava. Odzdravljam im čudeci se ovakvome dočeku. Prođoh most.

 

Prošavši most morao sam pristati. Moja zaliha hladne pive, ostala je kao zaliha pive. Vruće, ne tople i kao takva nije za upotrebu. Stadoh iza mosta i odoh do gostionice popiti jednu pivcu, što hladniju. Tu sam razjasnio onaj doček koji nije meni priređen, već kada sam ja krenuo iz Zagreba krenula je i regata u organizaciji Kanu kluba Orašje koja ide do Brčkoga i traje 11 dana. Bio sam se vidio i sa organizatorima te regate pa me pozvaše da im se prikljucim. Možda i bih da sam ranije znao za nju, ali oni za 11 dana misle doći do Brckoga a ja za 10 dana do Beograda. Učinili su mi se jako spori pa sam produžio putovanje sam, a u Martinjskoj Vesi su oni mislili noćivati.

 

Poslije pivice put postane malo lakši.

 

Pred smiraj dana dođoh do skele u Tišini Kaptolskoj. Odabrah mjesto gdje cu noćiti.

 

Postavih šator, spremih si večeru, a sa padom noći povukoh se u šator i duboko zaspah.

 

“Živim snove, ne sanjam život.” – Olimp