Moj deda i ja

Kroz ribolov upoznao sam skoro cijelu Evropu i puno ribolovaca, a danas loveći ribu u predvečernjim satima iznad betona u centru grada Bihaća na rijeci Uni pozdravi me dječak ribolovac sa “Bistro” koji odmah otpoče sa ribarskim pričama koje su me istinski zainteresovale, posebno sto su od tako malog djecaka.
Primjetio sam da dječak na sebi ima svu potrebnu opremu za ribarenje: veliki ranac, prut, rolu pa i kabanicu koju je izvadio iz ranca kad poče padati kiša…Malo preozbiljno da sve ima: kompletne mamce za ribaranje na Uni, varalice, mušice, olova, pa čak i potvrdu da je platio ribolovnu dozvolu jer kaže da jos nisu počeli sa izdavanjem ribolovnih dozvola.

Pitao sam ga otkud mu sve to i priča otpoče – da je sve dobio od dede koji je umro, a za njegova života su bili nerazdvojni.
S njim je lovio na Buškom Blatu, Vranjsko jezeru i na moru, a na Uni je bio redovan i nikad ga deda nije zaboravio povesti kad bi krenuo u ribolov.
Počeo je i da se hvali sa ulovljenim trofejnim primjercima štuke od 3,5 do 4 kg pastrmke i još mnogo raznih ulova. Otac mu je isto ribar ali dječak samo priča o dedi jer je deda istinski volio unuka i naučio ga pravilno loviti dok je tajo, njegov otac, svaki trofej proslavljao na svoj način uz koji Unski biser.
Priča je trajala dugo, ali u svakom momentu interesantna, a na kraju mi reče da se zove Arijan a deda Avdo.
Arijan se nije odvajao od mene jer je primjetio da o ribolovu može nešto više saznati od mene. Pokazao sam mu kako loviti pastrmku i eto kad nešto hoće Arijan ulovi i pastrmku.
U tom trenutku pala mi je na pamet ideja da napišem nešto o njemu, primjernom učeniku i članu USR Una Bihać.
Bistro Arijane i javi se!
Denijal