Feljton: Mokre mušice

Zahvaljujući Mersadu Rajiće, na stranici kreće novi feljton sa naslovom “Mokre mušice”.Ovo je prvi, uvodni dio feljtona koji će imati četiri dijela, a naredni su sa naslovima:
1.)- Mokre mušice sa mekanim nogicama i bez krila – Soft hackle flies
2.) – Mokre mušice sa mekanim nogicama i krilima – Winged wet flies
3.) – Mokre mušice sa krznenim, dlakavim trupom – Flymphs.
Feljton će biti objavljivan petkom u 18:00.
Zapis o mokrim mušicama možemo započeti sa našeg praga. Na našu veliku žalost mušičarenje, kao mnoge druge tradicije sa naših prostora, ima vrlo malo ili skoro nikakvih zapisa koji bi mogli potvrditi više nego što se saznalo iz pričanja starijih ribara.
I pored usmenog saznanja da se ribarilo u vrlo davna vremena, po nekim kazalima čak i u vrijeme Turske vladavine, bez pisanih tragova je to vrlo teško dokazati.
Kako i kad su nastale mokre mušice kod nas u Bosni i Hercegovini je teško reći ali prema načinu pravljenja mušica naših prethodnika, a koje sam kao dijete imao čast da srećem na našim rijekama, kao što su Pliva, Janj, Sanica, Ribnik, meni se čini da su naši prethodnici pravili mušice
koje su svojim izgledom i načinom motanja, uglavnom pripadale rodu mokrih mušica.
Kako drugačije protumačiti njihov kasni izlazak na vodu u vrijeme toplih ljetnih, a kasnije i jesenjskih noći, nego lovom na potezanje sa mokrom mušicom koja plovi ispod samog vodenog filma na dubini od nekoliko centimetara.

U vrijeme noćnih izlazaka na vodu bilo je prosto nezamislivo i nemoguće loviti plovećom tj, suhom mušicom. U korist ove tvrdnje može se vidjeti način izrade krupnih mušica sa kojima su naši prethodnici lovili i koje su uglavnom bile obogaćene perjem iz raznih ptica u prvom redu sove ušare-jejine, ćuka, tetreba, jarebice, patka, šljuke, prepelice i drugih divljih i domaćih ptica, a sa vrlo malo upotrebljenih nogica, koje smo mi danas navikli da viđamo na uobičajenim mušicama.
Krila njihovih mušica su bila vrlo bogata perjem, strogo priljubljena uz trup mušice koji je opet bio veoma različit i karakterističan za njihove mušice. Trupovi su također bili izuzetne debljine sa vrlo žarkim bojama koju je omogućavala upotreba žive svile a prošara na mušicama se sačinjavala od 4-5 prstenova koji su imali popriličan razmak jedan od drugog. Drugim riječima prošara je postojala ali je bila veoma rijetka. Od boja trupova, dominirale su narandžasta, okeržuta, zelena, svijetložuta i crvena boja sa crnom, žutom prošarom ili nekom kombinacijom od već spomenutih boja.
Udice na kojima su ove mušice bile urađene su bile uglavnom Mustadove udice veličine br.6 i br.8 a samo rijeđe su upotrebljeni brojevi 10 ili 12. Upotreba udica veličine br.10 i br.12 je započela moja generacija koristeći verziju izrade kao što je prikazana verzija sovjaka sa lijeve slike.
Za predvečernji lov koristili smo mokre mušice za koje smo, doduše u kasnim 70-tim, pretpostavljali da imitiraju emerdžere, tj. mušice koje se, ispod vodenog špigla, izvlače iz svojih košuljica i započinju svoje poskakivanje po vodenoj površini. Zbog tog njihova izazovnog skakutanja po vodi mi smo im dali jednostavan naziv “Poskake”. Po nekim sjećanjima postajao je i jedan vrlo duhovit naziv ovih mušica a ribari sa tih prostora su ih nazivali “Kvasiguz”.
Na gornjoj slici je izgled Sovjaka kakvog je pravila većina mušičara početkom 70-tih jer se takva izrada mušice mogla dvojako koristiti. Ovakva izrada mušica je bila vrlo efikasna preko dana kao suha, ploveća mušica, dok su se, sa dolaskom sumraka, one “pretvarale” u mokru mušicu s kojom se lovilo na povlačenje ili potezanje. Struk mušica bi se bacao dva-tri metra iznad mjesta ribljeg izlova i onda bi se mušice navlačile prema mjestu gdje je riba izlovila. Da se razumijemo, postoji velika razlika između lova sa mahačem i lova sa vaser kuglom i ja ne bih ulazio u detalje koji način je uspješniji. Prednost mahača je u tome što se suha mušica može idealno nabaciti ribi koja je u lovu, dok je vaser kugla, u maloj prednosti što se prilikom lova sa mokrom mušicom, iznad ribe u lovu prolaze tri, četiri, pa nekad i više mušica. Na koji će se način neko od ribara opredjeliti je njegova lična stvar. Oba načina imaju svoje prednosti i mane.
Kod izrade mokrih mušica važno je imati na umu nekoliko činjenica. Kao prva i najvažnija činjenica je da one uglavnom predstavljaju vjernu kopiju živog insekta, po boji trupa, sličnosti prošare, izboru krila te posebno treba istaknuti kopiranje veličine insekta koji se imitirao. Mokre mušice koje smo mi pravili su uglavnom imitirale Majske mušice, Caddis(Sedge)-Poskake, Kamenjarke ili Višće-Plekoptere i eventualno neke bube ili baje što žive pored rijeka a koje bi nesretno pale u vodu, što nije bio čest slučaj. Najvažniji faktor kod pravljenja mokrih mušica leži u njihovom zaista jednostavnom načinu izrade, koloričnosti boja trupa i njihova sveukupna ljepota u izgledu gotove, tj.urađene imitacije. Ovakav način izrade mušice daje maštovitom motaču neograničene mogučnosti da izrazi ono što mu je na umu. Kombinacija svila, perja, vune i nekih prirodnih materijala mu to neograničeno omogučuje.
Na početku pisanja pomenuo sam da ne postoje pisani tragovi kad je započelo mušičarenje sa mokrim mušicama u našim krajevima ali sam naveo svoje mišljenje da su mušice koje su pravili naši prethodnici ustvari bile njihove verzije mokrih mušica. Sigurno je da su oni naslijedili vezanje mušica od njihovih očeva, rođaka, prijatelja koji su lovili prije njih i prenosili svoje znanje i iskustvo na njih. A šta je bilo u svijetu?
Čitajući mnoštvo literature doznao sam da su ustvari, prve imitacije mušica, bile mušice vezane na način kako se i danas motaju mokre mušice, a da su prvi pisani početci, upravo onih 12 mušica, koje je opisala 1496. godine čuvena Dame Juliana Berners u svojoj knjizi sa naslovom: The Treatyse of Fysshynge with an Angle. U knjizi, za mjesec mart ona preporučuje dvije jednodnevke koje jednostavno naziva; The Dun Fly. (Izvod sa sajta A Fly Fishing History by Dr. Andrew Herd)
March
The Dun Fly: the body of dun wool and the wings of the partridge (? March Brown)
Another Dun Fly: the body of black wool; the wings of the blackest drake; and the jay under the wing and under the tail.
Kao potvrdu ove tvrdnje, u knjizi “Two century of Soft- Hacked Flies” od gosp. Sylvester Nemesa je napisan podatak koji je on otkrio, da prve mokre mušice idu tako daleko u prošlost. Ovu potvrdu o početcima mokrih mušica nalazimo u knjizi sa naslovom: ” A history of Fly Fishing for Trout”, objavljenoj 1921.godine od gospodina John Waller Hills-a koji piše. Citiram: “Februarska Crvena: Ovo je Treatyse- ova, The dun Fly, čije je tijelo urađeno od Dun- vune i krila od jarebice. Ovo je isti recept izrade iz 1496. On je i danas potpuno isti. Jarebica i Narandžasta (Narandžasta jarebica), izrađena krilom od pera jarebice i tijelom od narandžaste svile, je opšta i najčešće upotrebljena imitacija između Tweed i Trent i ubija hiljade pastrmki svake godine. Dakle ova se mušica nije promijenila za četiri i po stoljeća. Jarebica i Narandžasta je prva mušica sa mekim perjem sa kojom sam ja započeo mušičariti na Pere Marquette u Mičigenu 1970 godine”. navodi gosp. John Waller. Svi mi mušičari izgledaju kao djeca koja nikad ne gube nadu u ono što žele.
Jedna od mnogih varijanti ove mušice je prikazana na gornjoj slici. Dakle, pošto nema jasnih znakova plivajuće, suhe mušice može se slobodno napomenuti da su prvi mušičari započeli svoju mušičarsko avanturu i viševjekovno putovanje mušicom i štapom, sa tkzv. mokrim mušicama, danas u svijetu poznatijim, kao Soft-hackle Flies.
Kao potvrdu, također treba spomenuti podatak da se prva, plivajuća ili suha mušica, spominje 1853 godine u Engleskoj u članku “The Hampshire Fly Fisher” u kojem autor navodi slijedeće: Drugim riječima, kad se radi o mušičarenju, mušičariti uzvodno, osim ako pokušate Carshalton dodge, ribolov sa suhom muhom, je veoma mučan. Očito je da su se prve suhe mušice pojavile u ovo vrijeme. Pojavom suhih mušica, upotreba i lov na mokre mušice polako pada u zaborav sve do dolaska gosp. G.E.M.SKUES, koji svojim idejama, vraća slavu mokrim mušicama i nimfama koje je on otkrio, opisao i proslavio. George Edward Mckenzie Skues se smatra jednim od najvećih autoriteta na polju lova pastrmke s umjetnom mušicom i nimfom pa ga čak neki smatraju i največim, među jednakim, ribolovcem svih vremena.
Svoja iskustva iz mušičarkog ribolova je prenosio na papir što je rezultiralo prvom poznatom knjigom “Minor Tactics of the Chalk Stream” 1910 godine, a nešto kasnije, 1921godine, objavljuje svoj klasični rad: “The way of a trout with a Fly”.
Njegova značajna istraživanja na polju mokrih mušica i nimfi i vezanja istih su povratila izgubljenu slavu i tradiciju ovih mušica koje su bile, u periodu od više od 50-tak godina, potisnute iznenadnom ekspanzijom suhih mušica. Da li postiji i kakav je bio njegov uticaj u našim krajevima u Bosni, nije mi poznato, ali znam sigurno da je posjetio neke naše rijeke kao što je rijeka Pliva. Poznato je da su domaći ribolovci koristeći svoj način ribolova i mušicama koje su sami pravili uhvatili više ribe od renomiranog gospodina G.E.M. Skues-a. O tome, on piše: “Sa prijateljem bio sam na odmoru u Bosni u septembru 1897 godine. Proveo sam šesnaest dana u divljim dijelovima te lijepe zemlje romantičnog izgleda i ustanovio da njeni stanovnici na nekoliko rijeka ribare sa priborom kakav je opisao Aelianus. Oni su koristili štapove pravljene iz jednog dijela, od neke veoma jake vrste drveta, u dužini između 8 i 9 stopa (240 – 270 cm), sa strunom koja je napravljena od dlake iz repa njihovih konja i koja se sužavala od vrha štapa prema mušici (koja je upletena sa tri dlake) i sa dva bočna predveza. Mušice su vezane sa mekim perima koja rastu ispod krila guske, sove ili sokola – veoma pokretljivim, a bile su na udicama koje su kovane lokalno i bile su veličinom slične kao udice Limerik broj 9. Vidio sam te ribolovce kako lipljene, obično izvlače iz vode i prihvataju ih lijevom rukom pecajući tim mušicama nizvodno. Zbog mog neznanja njihovog jezika nisam bio u mogučnosti da ispitam porijeklo njihovog načina ribolova. Ipak sam procijenio, uz istovjetnost metoda koji se koristi u različitim dolinama, da je metod vjerovatno tradicionalan te mi je izgledalo sasvim moguće da je proizišao iz metoda koji je opisao Aelianus da su ga koristili Makedonci, a mogao bi da bude i mnogo stariji.“
Ko je na koga uticao teško je potvrditi. Da li je gosp. Skues pokupio, zapisao i primjenio neku od mušica sa kojom su tada lovili domaći ribari, nije zapisano. Ali ja sam siguran u jednu činjenicu a to je da tadašnji bosansko-hercegovački ribolovci nisu učili ribarenje od Engleza niti su čitali njihove knjige o pravljenju mušica. Očito je da su, mušičarenje i pravljenje mušica, naslijedili kroz ko zna koliko generacija prije njih.
Bilo kako bilo moja namjera ovdje nije da dokazujem ko je prvi napravio koju mušicu nego ja ispoljavam moja razočaranost u tome što nam nije ostavljeno zapisano naslijeđe o njima jer do sada, osim usmenih razgovora i nagađanja, nema baš nikakvih zapisa o tadašnjim mušicama koje su vjerujem bile vrlo interesantne za gosp. G.E.M. Skues-a. Možda i postoje zapisi ali, barem ja, ne znam za njih.
Danas je, čini mi se, lakše loviti ribu nego pisati i objašnjavati ovaj sport koji postaje sve popularniji među mlađim naraštajima. U moje vrijeme su postojale jednostavne mušice sa krilima ili bez njih a dijelile su se na: suhe mušice, mokre mušice i poneka podvodna mušica. A bilo je lako i za objasniti; suhe mušice se podmazuju jer treba da plivaju, mokre ne, a za podvodne, sam njihov naziv je sve objašnjavao. Danas je sve iskomplikovano do te mjere, da mislim, niko ne zna sve. Danas, ako se pogledaju samo nazivi pojednih vrsta mušica, da ne pominjem njihova imena i materijale od kojih se prave, početnik postaje zbunjen. Mladi vezač se danas susreće sa: suhom mušicom, mokrom mušicom, larvom, nimfom, strimerom, emerdžerom, terestrijal, realističnom mušicom, damsel mušicom, atraktivnom mušicom, pa čak i su počeli da, i male plastične ribice, urađene od silikona ili epoxy, nazivaju mušicom, iako zekica iz našeg vodenog sustava nikad nije letila niti imala dlaku ni krila. Ali ko će zaustaviti tokove zarade!
Međutim, jedno je sigurno, jasno i nepobitno, a to je da su mokre mušice preteča suhih mušica i da je ribolov sa mokrom mušicom bio prvi način mušičarenja bez obzira gdje je i ko ga je započeo. Mnogi od vas koji ovo čitaju poznaju razliku između nekoliko načina kako se vežu ili motaju ove mušice. Ja imam svoju podjelu koju ovde izlažem.
Po teoriji postoje tri različite vrste izrade mokrih mušica i mogu se podijeliti na: 1.)- Mokre mušice sa mekanim nogicama i bez krila- Soft hackle flies,
2.)- Mokre mušice sa mekanim nogicama i krilima- Winged wet flies,
3.) –Kao treća vrsta su mokre mušice sa krznenim trupom- Flymphs .
Prvi način na koji su se pravile mokre mušice je ujedno i najstariji način motanja mokrih mušica. Kod nas u Bosni i Hercegovini, za ovakve nogice uglavnom se koristilo mekano pero iz vrata kokoške, a ne horoza. Kasniji razvitak mokrih mušica je unapređen sa upotrebom mekanih pera sa stomaka ili leđa raznih ptica a samim time, u našim krajevima, mušice su dobivale svoje nazive koji su bili usko vezani sa perjem ptice od koje su nogice bile urađene. Ovaj način je lako uočiti kod opisa “Narandžaste jarebice” na početku ovog članka u kojem se jasno vidi da je mušica urađena bez krila a nogice su joj jednoliko raspoređene oko trupa i položene uz njega. Tako su vjerujem, po Bosni i Hercegovini, nastali popularni nazivi mušica kao što su Sova, Jarebica, Sovjak, Tetreb, Patak, Vrana, Ćuk, Kokoška, Prepelica, Kreja, Šljuka, Gara i dr. što opet, jasno označava u nazivu same mušice, kakvo je pero korišteno u spravljanju pojedine mušice. Vrlo mudro od naših prethodnika jer je takvim nazivom bilo lako zapamtiti njeno ime. Također treba naglasiti važnu bitnost prilikom izrade trupova.To su i njihova boja i prošara, koji su uvijek bili isti. Nepromjenjivi. Zašto? Ovi modeli izrade domaćih mokrih mušica su ostajali nepromjenjivi, skoro isti ili bar slični, jer se izrada ovih mokrih mušica prenosila sa koljena na koljeno. Zavisilo je od toga ko ima kakvu nijansu određene vune ili svile. Ali nije bilo velike razlike. Drugi, vrlo bitan faktor za očuvanje tradicionalnog motanja ovih mušica, se očitavala i u njihovoj uspješnosti i efikasnosti kod riba. Tako da se nije mogao naći Sovjak sa drugačijim trupom nego onaj kakvog je mlađi motač naslijedio, narandžast. To je bilo pravilo i za druge mokre mušice potekle iz naše prošlosti što je pomoglo da su se neke od njih sačuvale do današnjeg dana.