Vremeplov: Narodno ribarstvo u Bosni i Hercegovini
Knjiga štampana 1910. godine o ribarstvu, alatima, običajima te vrstama riba tadašnjeg doba.Ovo je prvi dio knjige u kojem se opisuju tadašnji običaji i sujevjera vezana za ribe i ribolov, a sa iz ” Donje Doline” – područja uz rijeku Savu u okolini tadašnje Bosanske Gradiške.
Jako interesantno štivo koje nas vraća 100 godina unazad, kako opisujući vrijeme i običaje, tako i načinom kojim je ova knjiga napisana.
Piše: Vejsil Ćurčić, 1910. godine
Dolina na Savi (kotar Bosanska Gradiška).
Koliko nam je poznato, nije do danas nitko proučavao naše domaće ribe, njihov život i način, kako se hvataju. Naše vode obiluju tolikim bogatstvom raznovrsnih i dobrih riba, a alati, kojim se narod od vajkada, pa sve do danas služio, da ih njima hvata tako su zanimljivi, tako karakteristični, da je bezuvjetno od veliko kulturne važnosti, da se i ta grana etnografije iz temelja prouči, prije nego se izgubi u bujici nove kulture, koja orijaškim koracima sa zapada provaljuje.
Razvodno gorje Bosne i Hercegovine udara smjerom od sjeverozapada na jugoistok, a sve znamenitije rijeke slijede isti pravac, bar u gornjem toku. Ovo gorje dijeli zemlju na dvije nejednake polovine (Sjeveroistočno leži veći dio Bosne; jagozapadno Hercegovina,bosanski kotarevi: Livno, Glamoč, Županjac, ispostave: Kupres (kot. Bugojno) i Grahovo (kotar Livno)), tvori vodomegju izmegju Crnoga i Jadranskoga mora pa dijeli zemlju ne samo u hidrografskom već i u klimatskom pogledu u dva različita tipičina kraja.
Razumije se samo po sebi, da je vodomegja utjecala u veliko i na rasprostranjenje pojedinih vrsta i rodova riba i da se u rijekama s ove strane megje nalaze vrste
crnomorskoga područja. Osim u glavnoj rijeci Savi žive karakteristične crnomorske ribe i u njenim pritocima, bar u donjem toku, gdje su rijeke izgubile karakter gorskih brzica kao som, čiga i. t. d. U vodama s one strane megje naći ćemo pak većinom ribe iz područja Jadranskoga mora; a ima i takovih riba, koje su svojstvene obima područjima. Konačno valja da spomenemo i jedno treće, posebno područje, a to su ponornice zapadnog i jugozapadnog dijela Bosne i Hercegovine, u kojima se razvila posebna fauna riba sama za se. Tim je fauna riba naše otadžbine postala neobično bogatom, raznovrsnom, složenom i s toga u svakom pogledu važnom.
Da je u nas vazda ribe bilo izobilja, svjedoče nam najbolje i donja imena mjesta; dapače po tome mogli bi zaključiti, da je nekoć i ribnjaka bilo: Ribalj teg i Ribare (Ribare je stari oblik) (kotar Nevesinje), Ribari (kot. Foča), Ribari (kot. Konjica), Ribarica (kot. Bos. Gradiška), Ribarići (kot. Sarajevo), Ribica (kot. Foča), Ribić (kot. Bihać), Ribiči, Ribiči donji i Ribiči gornji (kot. Konjica), Ribioce (kot. Rogatica), Ribljak (kot. Foča), Ribnica (kot. Visoko i D. Tuzla), Ribnik donji i Ribnik gornji (kot. Ključ), Ribnjak (kot. Visoko). Ribnjak i Zaribnjak (kot. Goraade). I Glavatičevo (Konjic) dobilo je svoje ime od glavatice ribe, koje ima puno u Neretvi.
Prirodna gornja dioba uplivala je jamačno i na ribarski alat, kojim se naš narod služi, jer su se bosanski alati razvili dijelom pod uplivom prekosavskih, madžarskih i njemačkih uzora, a dijelom su to možda ostaci starih općih slovenskih alata za ribolov; hercegovački alati pokazuju opet očevidno primorski karakter. Megjutim ima i takovog alata, koji je narod stvorio sam bez obzira na tugje uzore, držeći se čisto lokalnih prilika.
Isti uplivi opažaju se takogjer i na narodnom nazivlju riba, koje sam pomno pobilježio.
Proučavanje modernih sojenica, kojim sam se bavio u Dolini na Savi, potaklo me je, da se bavim i promatranjem ribarstva, jer sam opazio, da je ribarstvo u uskoj vezi sa sojenicama i da se ove bez ribarstva ni zamisliti ne mogu. Sam Herodot veli u svom opisu sojeničkih naseobina u Praziaškom jezeru ovo: “Svaki si je na podini nad vodom sagradio kolibu, u kojoj živi. U podini je kapak, kroz koji se silazilo u jezero. Malu djecu vežu konopcima, da ne bi u vodu pala. Konje i tegleću marvu hrane ribama. Ovih je bilo u tolikoj množini, da su košaru, koju bi spustili kroz otvor u jezero, izvukli nakon kratkog vremena krcatu ribom”.
Naskoro sam se osvjedoćio, da je ribarstvo na Savi u mnogom usko skopčano sa ribarstvom ostalih krajeva naše domovine i da se jedna grupa bez poznavanja drugih ne bi mogla temeljito proučavati. To i jest razlog, da sam se latio proučavanja čitavog ribarstva u Bosni i Hercegovini.
Proučavanje ribarstva ne može se obaviti, a da se ne poznaju i sve vrsti riba, koje žive u našim vodama. U tu sam svrhu sakupio, što sam mogao više riba; a što nisam mogao sam sakupiti, to su mi prijatelji priposlali. Ne upuštam se megjutim u svojoj radnji na potankosti opisivanja riba; već ću iznijeti samo one činjenice, koje mogu da posluže što boljem razumijevanju ove studije, kao n.pr. mriještenje, hrana i t. d.
Ribe sam poredao po djelu “Suesswaserfische der oesterr. Monarchie von Jakob Heekel und Dr. Rudolf Kner, Leipzig 1858”.
Nadalje poslužio sam se, osobito pri proučavanju dolinskih riba, ovim radovima: “Ihtiološke bilješke” od prof. M. Medića, “Rad Jugoslavenske Akademije znanosti i Umjetnosti” 1896. i 1901., knjjga CXXVI. i 147.; napokon za proučavanje alata: Dritte asiatische Forschungsreise des Grafen Eugen Zichy, Budapest 1900, Band I. “Herkunft der magyarischen Fischerei” von Dr. Johann Janko i konačno Eduard Krause, “Vorgeschichtliche Fischereigeraete und neuere Vergleichsstuecke” u “Zeitschrift fuer Fischerei und deren Hilfswissenschaften”, XI. Band, Berlin 1904.
Ovome uvodu hoću samo još da pridodam neke općenite primjedbe o našim ribama.
S gospodarstvenog gledišta nije riba u nas nikad bila od velike važnosti, jer su se stanovnici naših najglavnijih ribarskih naselja u Dolini, Hutovom blatu i dr. doduše ribom prehranjivali (U Hutovu blatu jeguljama), ali uz neznatne iznimke, nisu se bavili eksportom. Tomu su u prvom redu bili krivi politički odnošaji, onda nedovoljne komunikacije sa sjeverom; izvoz za jug nije imao smisla zbog mora. Prema tomo hvatala se u nas riba samo u toliko, da podmiri lokalne potrebe, koje su megjutim bile kadikad i dosta omašne.
Narod je naime, kako je poznato, u znatnom dijelu srpsko-pravoslane vjere a njihova im crkva propisuje mnoge postove u godini te se prema tome i riba hvatala sad više, sad manje.
Ostale konfesije, osim španjolskih Židova, nijesu prije mnogo konsumirale ribu U Židova se riba mnogo troši.Subotom hoće svaki zgodniji Španjolac da imade na stolu bar jedno jelo od ribe. Karakteristično je, da Španjolci ne jedu ribe, koje nemaju ljusuka, na primjor soma, kalamuta, jegulju i t. d., jer im to vjera zabranjuje. Držim, da je razlogom te zabrane bio isti faktor, kao i kod svinje, jer dutične ribe mogu biti veoma masne, te mogu nauditi i najzdravijem želucu.
Istom u novije doba, otkad su se granice spram Austro-Ugarske otvorile, otkad su se sagradile željeznice i popravile ceste, počelo se intenzivnije trgovati ribom. Iz mnogih pograničnih ribarskih centruma izvaža se danas riba u monarhiju. Pošto se sa strane mnogo tražila i kupovala bosanska riba, to su se osnovala mjestimice (Prijedor, Vrelo Bosne) umjetna gojilišta riba, koja već kroz nekoliko godina uspješno rade. Obilje jegulja u Hutovom blatu ponukalo je već za turske vlade tamošnje stanovnike, da razmišljaju o konzerviranju te izvrsne ribe pa su to i izvagjali, makar i na veoma primitivan način. A sada ima već nekoliko godina, što je u Čapljini osnovana fabrika za konzerviranje jegulja na moderan način.(Kako sam saznao na mojem pošljednjem putovanju po Hercegovini, ne opstoji više ta fabrika u Čapljini.Glavni dio ribe kupuju trgovci is Metkovića, koji dalje razašilju.)
Kad su Rimljani postali gospodari naših krajeva, unijeli su uz ostalo i riblji kult ovamo. Na mnogim poklopcima sarkofaga vide se uklesane ribe.Tako je n. pr. na poklopcu iz Županjca-Delminium (Wiss. Mitt., VI., 229., sl. 49.) na zabatu uklesana riba nalik na šarana; jasno se raspoznaju škrge, onda ljuske i sva peraja. Na zabatu dvaju drugih poklopaca sarkofaga takogjer iz Županjca uklesani su dolfini na ozn. mj. 228. i slijedeće slike 47. i 48. (Rimljani držahu delfina za ribu, dok je u istina sisavac.) Na jednoj piramidi iz Skelana, kot. Srebrenica ima delfin. (“Glasnik”, 1907.) Na jednom rimskom misterijskom relijefu iz Halapića kod Glamoča (Wiss. Mitt., IV., 296. sl.) ima u donjem pojasu tronog, a na njem riba. Novotny veli, da tronog s ribom ne spada u kult Mitrasa, već izmegju dva jahača i sprijeda pred ženom.
Iz kršćanskih vremena ima takogjer dokaza na spomenicima, da se riba cijenila kao simbol.Na ostacima jedne sredovječne crkve u Olovu ima i ostataka dobro izragjene slikarije. Zid crkve bio je razdijeljen u više polja, u kojima su naslikane ribe, koje plivaju, ili su nanizane na uzicu. Po karakteru radnje biće iz XVI. stoljeća. Po tim ribama, koje su simbol smrti, može se suditi, da je tu grobnica bila, a to potvrgjuju i kosti, što su se našle u crkvi. (“Glasnik zem. muzeja” 1889., 69. i d.).Na jednom nadgrobnom spomeniku sredovječnog groblja u Zgošči (kot. Visoko) uklesane su na stražnjoj strani dvije ribe. (“Glasnik”, 1891., 140.)
U Sustjepanu (kod Dubrovnika) je pred crkvom grobnica, te je na njoj golema slika udice a piše: “Grob Ivana Udičana”.Pisano je latinicom te putječe iz XVII. vijeka.
Da je riba služila i u dekorativne svrhe već u starije doba, imamo dokaza. Na jednom krasnom rimskom mozaiku sa Ilidže kraj Sarajeva, vide se u četiri čoška svagdje po jedna riba, smještena u medaljone (Glasnik 1895., tab. VII.) i na jednom odlomku mozaika iz Stoca.Na jednoj svjetiljki iz Dretelja prikazana je vrlo nevješto izragjena riba.Fiala veli, da je riba simbol staro-kršćanski, te bi po tome ta lampica bila jedan od onih rijetkih spomenika, koje je barbarsko bjesnilo poštedilo u našoj zemlji (Glasnik 1895., 370., sl. 7.)
Nu ova lampa može biti baš i rimskog porijetla, a riba se ima ovdje smatrati samo kao dekorativni motiv.Iz Dreteljske okolice nema naime još nikakvih nalaza, koje bi mogli uvrstiti u starokršćanske
U Glasniku 1900., str. 315. ima jedna rimska fibula iz Gorice (Hercegovina) sa lukom u obliku delfina.
Osim toga treba spomenuti da se riba upotrebljava još danas ponekad kao motiv kod vezova, ali to su već rijetki slučajevi. Češće se vigja ornamenat u obliku ribljih ljusaka (Schuppenornament) na našim keramičkim proizvodima osobito na onim krasnim, crvenom zemljom našaranim testijama (vazama) iz Višnjice, kraj Kiseljaka. Ovaj je pošljednji motiv veoma star, jer se vidi i na nekojim mikenskim hrbinama od posugja (isp. Dr. Heinrich Schlieman, Mykenae, Leipzig 1878, tab. XIII., br. 63.), koji se ni malo ne razlikuje od onog na današnjim posudama iz Višnjice.
Do danas sačuvale su se u našem narodu u običnom govoru nekolike praznovjerice, neki običaji, neke poslovice i izreke o ribama, pa i u samim narodnim pjesmama, ali vrlo rijetko.
U Sarajevu ima pjesma: “More li biti riba bez vode, ptica bez gore i ja draga bez tebe”, koju je uglazbio Stevo Mokranjac, te jo pred kratko vrijeme istu pjesmu otpjevalo “Biogradsko pjevačko društvo” i u Sarajevu. Ima i drugih još pjesama, koje se u nas pjevaja. A kako mi gosp. Borjanović veli, pročitao je do 3000 narodnih pjesama, a samo na dva mjesta spominje se riba i to se na jednom mjestu riba prikazuje, kao prokletinja, koja mrtvace jede ; na drugom mjestu, gdje Kraljević Marko na krsnom imenu jede ribu, ali ne spominje nigdje ime ribe, samo leticu iz Ohrida (letica je kako je poznato u Dolini jednodnevna muha). (Miloš Milojević, Srpski narodni običaji. Biograd 1868.—1874.): “Govori jo] (riba) šestokrila iz vode (II., 117.). (Ostavljam te): bisiroj vodi, krivoj lagji i ribama Smrhatovim (I., 188.). “Što si oči zamutila (Kanojna), kajno riba zatrovana (III., 82.).Kraljević Marko donosi sa Ohrida ribu leticu na slavu (III., 244.)
Od istoga sam gospodina čuo i ovu pjesmu :
Devojka sedi kraj viora,
Pak sama sebi govori:
Ah, mili Bože i dragi!
Ima l’ što šire od mora?
Ima l’ što duže od polja?
Ima l’ što brže od konja?
Ima l’ što slagje od moda?
Ima l’ što draže od brata?
Govori riba iz vode:
“Devojko, luda budalo!
Šire je nebo od mora,
Duže je more od polja,
Brže su oči od konja,
Slagji je šecer od meda,
Draži je dragi od brata!” (“Lira” 268.)
Isto tako i ovu narodnu poslovicu: Ode cura za momkom, ko riba za vodom.
Vele, da je grjehota ribu hvatati i prodavati, jer je ona rekla: “Ko me bude hvat'o i prodav'o, goliji bio nego ja. a ko me preprodav'o, hair vidio!” (Sarajevo.) Za to vele, da se ribar nikad obogatio nije, te ne može nikada dva dobra sastaviti: kad ima soli, nema hljeba; kad ima hljeba nema soli; ili kad ima ručak nema večere, kad ima večeru, nema ručka. (Lašva.)
Za karakteristiku ovoga nije na odmet jedna narodna pjesma iz prijeka iz zbirke srpskih narodnih pjesama od Vuka Stef. Karadžića:
Sve su njive zelene,
A alaske crne;
Alas kapu nakrivio,
U mehanu gledi.
Čunovi mu vodom plove,
A ispolci zveče;
Kesege mu kolo vode,
A grgeči glede;
Kečige mu njivu oru
A morune vlače;
Somovi mu žito seju
A jesetre žanju;
Linjaci mu slamu dele
A štuke mu vršu
Kada oni sve ovršu
A alasi jedu.
(“Lira” str. 319)
Vele, da je riba rekla: “Ko mene bude hvat'o i prodav'o, koliko je na meni parica, dao ma Bog onoliko zakrpica, (Žepče) (“Glasnik”, 1907., 320. “Narodne praznovjerice” od Tome Dragičevića.
U Žepču: Kad čovjek pogje na put po poslu, pa u putu sretne zeca, čobana, ekmeščiju, kasapa, hodžu ili popa, ribara, babu, ženu sa praznim sudom i t. d., treba da se odmah kući vrati i taj naumljeni posao ostavi, jer će ga, vele, pogledati sa tri oka t. j. nesreća ga čeka na putu.(“Glasnik” 1008., 131.)
Tekija na Vrelu Bune: “Mnogo znanih i poboznih drugova promatraju u ovome vrtlogu (vrelu Bune) različite ribe, kako se svaka riba igra, a ima megju njimu od 20 oka lijepe krasne božije ribe. Čovjek se izgubi gledajući! Ali ih nikako ne hvataju, jer vjeruju, ko god ushtije ribu loviti ili ribju travu istući pa ih potrovati, onaj čovjek ne će dobro proći, te će najotraga biti obješen….. ribama bacaju ovčije džigerice, a kome one izjedu, ovome će se čovjeku želja ispuniti.(Tekst iz Sejahatname (putopisa) Evlija Čelebije po Bosni 1069.—1072. i 1075. po Hidžretu (1659.—1662. i 1665.).
U ovom putopisu napominje Čelebija nekoliko puta ribe iz naših krajeva. Tako n. pr. spominjuć Foču, veli da u Drini imade 40 vrsti riba; u gatačkom polju da ima raznovrsnih, do 5—6 oka teških riba.Megju inim i “krasne pozlaćene ribe, zvane pastrme, budu takove da ih nigdje takovih nema.Jedući ih, u ustima se tope, a ne osjeća se ni malo miris ribe”.Za Mostar veli, da ima pastrma od dvadeset do trideset oka (Šejh Sejfudin Kemura u “Glasniku zem. muzeja”, 1908., 312., 322., 333.).
Kad se koji Španjol vjenča, onda mu donesu rogjaci i prijatelji komolac (Buendel) ribe, kojeg ukusno okite lišćem. Tu ribu polože pred mladu na pod, a ona mora da ribu preskoči nekoliko puta gracioznim koracima. Ovaj starinski običaj ima da čuva mladu ženu od neroda, pa je značajno, da tog običaja u ostalih Židova nigdje nema.
Cyprinus je znanstveno ime za rod šarana a potječe od “Kupros”, Venus, koji joj je bio posvećen poradi svoje velike plodnosti; isto se tako tumače i imena Carpio i njemački Karpfe od riječi “Karpos”, plod, radi šaranove velike plodnosti. Moguće da onaj, po svoj prilici starinski običaj naših Španjolaca ima svoje ishodište u ovom gornjem kultu šarana.
“Svi seljaci oko Timoka slave Nikoljdan i osim krsnoga kolača, koji treba s popom ili s nekim drugim čovjekom lomiti, umjesi se jedan veliki somun, u koji se metne po čitav šaran. Kad pop dogje da prekadi, on somun ovaj presiječe po pola, pa jednu polu uzme sebi, a druga ostane domaćinu; i budući da pop gleda svagda da uzme onu polovinu u kojoj je šaran, za to se domaćica stara da somun tako umesi, da se ne poznaje gdje je šaran; već pop neka ga siječe na sreću, ili ga domaćica na onoj strani izvisi, gdje šarana nema, i tako da bi popa prevarila, kao što se često i dogagja. Domaćica se ovakom prevarom ponosi, a i pop joj se smije”. (Trojanović 36).
Ribu u snu sniti ili je jesti, znači golemn brigu.
Kad sanjaš o kakovoj velikoj ribi, dobićeš ti, ili koji od ukućana, veliki dobitak. Kad pak sanjaš o maloj ribi, to će tebi ili njima, neko nešto nažao učiniti. (Luka Grgjic-Bjelokosić, “Glasnik”, 1896.)
Kad si u seljačkoj kući pokraj vatre (jer obično seljaci sjede oko ognjišta), ako dim uzigje na te, ti reci tri put: “Tamo dime, tamo su ti vrata i šarcna jaja i ribije kosti, čijem će te bosti”. Dim će se odmah okrenuti na drugu stranu.
U jednoj narodnoj priči “Kako jo postalo liječništvo” priča pok. Zovko, kako je nekakav siromašan čovjek išao kroz gustu šumu i da se je najedanput cijela šuma razmirisala. Kad se je približio mjestu, odaklo je sve veći miris do njeg dopirao, opazi vatru i na njoj jedan komadičak ribe. On se uvjeri da baš od te ribe onaj plahi miris dolazi. Pošto nije nikog bilo u blizini, odluči se i pojede onaj komad ribe. Nije ni jedan zalogaj izjeo, kad na svoje veliko čudo očuje odmah nekakve čudne glasove i neko zujanje. Tri puta se prekrsti i zazove bogomajku, te stane sebi dolaziti, šta s njim biva. Odatle pogje dalje i sav zabezeknut opazi, da sve, što je oko njega bilo, njemu govori: svaka trava, svako drvo, svaki kamen govorio mu je od šta je dobar i od koje je bolesti.
Kad je došao kući, počeo je priučinjati lijekove od tih trava i kamenja, kako mu je koje govorilo. On je liječio svake bolesti, a od njega su se i drugi naučili. (“Glasnik zem muzeja”. 415. i dalje.)
Veli se, da biser postaje od majske kiše. U maju, kad pada kiša po moru, izigju morske ribe na površinu i hvataju kišne kapljice. Koliko koja uhvati kapljica, toliko u njoj nastane zrna bisera.
Lilek pripovijeda („Glasnik”‘, 1894., 653.), ako se riba u vodi izvrne na legja, biće kiše. Isto tako ako se ribe malo dižu iz vode. Ovo znadu i Dolinci.
Dragičević priča o groznici ovu priču: Išle dvije groznice, pa došle na jednu ćupriju, a pod ćuprijom hvata čovjek ribu. One se stanu na ćupriji razgovarati. gdje će koja ljeto ljetovati.
Jedna reče: „Ja idem u Bjeljinu u kadiju, ondje mislim biće mi lijepo i dobro”, a druga reče: „Idem ja u onoga, što hvata ribu pod ćuprijom”.
On kad je to čuo, skoči ispod ćuprije i stane bježati, ali mu nije pomoglo, groznica ga stigla i on je cijelo ljeto kao i bjeljinski kadija bolovao od groznice. (Rača, „Glasnik zem. muzeja”, 1909, 464.)
„Dršće kao riba na ostvama”, veli narodna poslovica.
Narod u svom praznovjerju služio se i danas se još služi ribom, da liječi koje-kakve bolesti:
Pastrma se stuče zajedno s cjelicom (so) i privije na uboj. Vele, da se time može izliječiti i najzastarjeliji uboj. U Zepču vele, kad koga koljena bole, uhvati se riba pastrma i raspori, cjelicom dobro nasoli, pa na koljena privije i drži 24 sata, (Dragičević, „Glasnik”, 1909., 474.)
Kad neko boluje na žutici, metnu se tri pastrme (u Dolini karas) u sud s vodom, te dotična osoba mora neprestance gledati u ribe najmanje jedan sat. Ako će bolesniku fajda biti, ribe pokrepaju.
U Vlasenici se uhvati riba pastrma i metne u sud u vodu, pa se dugo gleda u ribu, kako se po vodi vrti; zatim se bolesnik sa ribe napije vode i njom umije, te oči dobro ispere. Riba se onda dade kome da izjede i bolesnik će od žutice ili žutjenice ozdraviti. (Dragičević, „Glasnik”, 1909., 467.)
Protiv žučenice se uhvati živa riba, pa se metne u kakav ogolem sud u vodu i gledaj u nju dok ne crkne. Kad riba crkne, onda prospi i ribu i vodu na raskršće.
Kad neko boluje na goropaštini (padavica) najbolji mu je lijek, ako se nagje pastrma, koju je zmija pograbila, te joj se riba iz usta otme ili ako ju je već proždrla, da se zmija odmah ubije raspori i živu ribu izvadi. Istu ribu valja ispeći i neka ju bolesnik pojede.(Sarajevo.)
Ko boluje na groznici, dobro je, da uhvati živu ribu, da joj pljune u usta i opet pusti u vodu. To tvrde bosanski Karavlasi. (Dragičević.)
Trojanović priča, da se sirovo riblje meso jede u Srbiji i to u Župi kao lijek od groznice. Pošto se najprije ugasi ugljevlje bolevu (tako se tamo kaže bolesnik); pošto se ona voda s ugljevljem iz zelene kalenice prospe na pseto da se protrese, onda se da bolesniku ribica i onako živa kako je iz vode izvagjena da je pojede.
Evlija Čelebija veli u svom putopisu prigodom opisa „Popova polja”: „Ukažu se i neke ribe sasvim slatke i veoma jake, pa se daruju u ovoj bosanskoj pokrajini na gjimaluk (protiv impotencije). Pohlepnu čovjeku vele: „Ej, čovječe, sigurno si jeo ribe iz Popova”.Sigurno je, da neki lijčnici daju mozga ovih riba kao lijek protiv slabosti muške.
Da mlijeko ženi pridogje, uhvati živu ribu, pa joj zamuzi u usta, te je opet pusti živu u vodu. (Luka Grgjić-Bjelokosić, „Glasnik”, 1896., str. 150.). (Prigodom skorašnjih istraživanja u pećini “Megari” 1 1/2 sata sa Ivan planine, opazio sam kako su se moji radnici otimali za “mliječnim kamenom” (jednostavnim šupljim kapavcem u obliku cigarluka), te su mi rekli, da je najbolje sredstvo kad ženu prsa bole i nema mlijeka, da promuze kroz mliječni kamen.)
Ribarstvo na Savi, osobito u Dolini (kotar Bos. Gradiška)
Dolina je već na daleko u cijelom znanstvenom svijetu poznata radi svojih prehistoričkih sojenica, koje su prije nekoliko godina obretene, a zanimljivo je, da tu još i danas narod živi samo u sojenicama (slike 1. i 2.). Od najdavnijih vremena bavio se narod u ovom kraju ribarstvom, lovom i hvatanjem ptica, ne toliko iz zabave, koliko da si pribavi najnužniju hranu. Pregledamo li ostatke jela, koji su se iskopali prigodom pretraživanja prehistoričkih sojenica iz Donje Doline, opazićemo da ima mnogo više kostiju divljači, riba i ptica, negu li kostiju domaćih životinja, što je dokaz, da su se prastanovnici bavili više lovom i ribarstvom, nego li poljodjelstvom i stočaratvom.
To nas megjutim ni malo ne iznenagjuje, jer ih je i sama priroda (prašume, velike močvare) prisilila na takav život.
Moram istaknuti, da je priroda ovdje u velikoj mjeri činila ono, što bi morao svaki moderni gojitelj riba da radi, ne bi li se u njegovom ribnjaku što više izleglo manjih životinjica, koje služe sitnoj ribici za hranu: a to je zgodimično isušivanje ribnjaka (ispor. sliku 3.).Na takovim mjestima izniknu sitne biline, onda veće, a uz njih se razvije sila božja kukaca, kojima se onda mlada riba prehranjuje. Poplavi li na to voda ponovo te krajeve, opskrbljena je riba dovoljnom hranom; a gdje ima hrane za malu ribu, biće i za veliku, koja je dorasla i za hvatanje.
Glavni razlog da se je stanovništvo Doline vazda izdašno bavilo ribarstvom, jest taj, što okolišne močvare obiluju već same sobom mnogom ribom, a poplavama nadogju iz rijeka Save, Mature i Vrbasa nova jata, kojima te močvare na novo ožive. Sama konfiguracija tla isključuje uspješan rad na polju, jer poplave iza sebe ostave ne samo prolazne, već mjestimice i trajne močvare, pa je prema tome vrlo malen dio zemljišta zgodan za obragjivanje, a i tu se seljak izlaže pogibelji, da ma jednog lijepog dana voda sve odnese. Sve je ovo doprinijelo, da se ovdje razvilo ribarstvo u najpotpunijem smislu riječi.
Ribolov bio je dakle od velike zamašnosti po tamošnje stanovništvo. Ribe nijesu za njih samo poslastica, nego svagdanja hrana, jer im često nestane hljeba, pa se moraju po nekoliko dana samo ribom prehranjivati. Ribe su i jedina tečevina ovog kraja, koja se može lahko pretvoriti u novac, da se onda namire ostale životne potrebe. Naročito se mnogo traže: som, smulj, šaran i mladice.
Ovo nam dovoljno razjašnjuje, da u ovom razmjerno malenom prostoru ima toliko raznovrsnih alata. Mnogo toga podsjeća na prastara vremena, pa je zbog toga zanimljivo sa prehistoričkog, historičkog i modernog etnografskog gledišta.
Ribarstvo se tjera na veliko i malo, u svako doba godine, danju i noću, a bave se tim Ijudi, žene i djeca. Za rana proljeća, kada se snijeg počne topiti u savskom području, kad navale proljetne kiše, stanu i rijeke rasti. Ne potraje dugo, pa rijeke istupe iz svojih korita, poplave cijelu okolicu, a onda izlaze čitava jata riba na suho, da se tamo mrijeste. Jedan se dio riba doduše povrati opet s vodom u korita, ali drugi ostane u močvarama, grabama itd. Čim stanovnici opaze da voda dolazi, priprave i popravljaju svoje alate. Istom što se Sava pomuti eto ti već bezbroj uskih ribarskih čamaca — u svakom po tri ribara sa trbokom — koji se elegantno preko valova skližu. Čim se prvi valovi preliju preko inundacionog zemljišta, oživi kraj još više ; jer sve, malo i veliko, zaplovi u svojim čunovima (smrtnjacima) niz nepreglednu pučinu. Upravo uživaš, gledajući to komešanje naroda u tim malim edželteknetima (Seelentraenker) po nepreglednoj vodi. I to traje dan na dan, dok poplava ne uzmakne, kadikad i po tri mjeseca.
Kad voda ode, onda se ponajprije pretraže mnogobrojne preostale krnjice (Pfuetzen), pa dublji gjolovi; u njima se krije neiscrpivo blago riba, koje kroz cijelu godinu namiruju sve domaće potrebe.
Dolinski stanovnici upotrijebljuju svaku priliku, da se dočepaiu tog blagoslovljenog sredstva za prehranu, a to je opet samo moguće pomoću onih raznolikih i mnogobrojnih alata, koje si tamošnji ribar sam u krugu svoje obitelji izragjuje.
Dolinski ribari ne govore nikad općenito o ribarenju, već uvijek specijalno označe način, kako se je hvatalo ili kako će se hvatati: n. pr. sjedi na viru, otišo s trbokom na Savu i t. d.
Materijal, koji mi je služio za proučavanje riba i kojeg donosim u listi riba na koncu ove studije, sakupio sam u Savi, neposredno blizu Doline; nadalje u Maturi i okolišnim gjolovima.Pri tome sam se uvijek obazirao i na ribe iz donjeg toka Vrbasa, s jednostavnog razloga, što i ovaj pripada u područje dolinskog ribarenja, a osim toga i za to, što bi se Vrbas uvijek prije izlijevao nego li Sava, te bi gjolove novom ribom opskrbio.
Sada, otkada su se počeli dizati sipovi niz tamošnje rijeke, nestaće malo po malo gjolova, a s njima će spasti i ovo primitivno ribarstvo na tanke grane, dok ne ugine sasvijem.
U popisu spomenuo sam i one ribe, koje ja u Dolini našao nisam, ali za koje Medić veli (“Rad” CXXVI.), da se nalaze u Savi, jer sam htio da radnja izagje što potpunija.
Ne smijem zaboraviti moja dva vrijedna i marljiva pomoćnika, Antu Kovačevića i Pantu Plotana. Oni su mi pomagali hvatati ribu, a osim toga davali su mi sve nužne obavijesti i upute prigodom istraživanja, te im ovim putem ponovno zahvaljujem.
Nastaviće se…
U sljedećem dijelu knjige će biti opisi načina i alata koje su koristili ribolovci prije 100 godina na području Doline.