August nekad i sad: Augustovski izazov

Piše: Mersad Rajić

Od starih vremena moglo se na rijekama naći mnogo ribolovaca, onih strastvenih, ozbiljnih i zakletih te onih manje ozbiljnih i manje strastvenih koji su u ribolov išli samo onda kad im se ukazivala povoljna prilika, tj kad su vremenske prilike bile pogodne i kad nije trebalo mnogo da se žrtvuje.

U stara vremena, kult ribolova i mušičarenja se izdizao i poštivao mnogo više nego godinama kasnije. Tad se ribarilo mnogo puta više iz ćejfa i zadovoljstva nego iz potrebe, jer su rijetko viđeni usamljeni ribolovci na rijekama. Tada se uglavnom išlo u grupicama sa nekim bogatijim članom udruženja koji je imao auto i koji bi pozivao sa sobom najmanje još tri do četiri prijatelja koji su rado prihvatali i odazivali se ovakvim prilikama koje nisu nipošto propuštali. Poseban ugođaj za ribolov su pružali mjeseci maj i juni kada se odlazilo na vode bogate pastrmkom i lipenom. Ta vremena se pamte po izuzetnom rojenju krupnih mušica preko dana, a posebice u predvečernje sate, kada su se rojevi raznih mušica javljali u sami suton.

Kako je odmicao mjesec juni i dolazio juli, sve je bilo manje i manje ovih rojenja, da bi koncem jula i tokom mjeseca augusta rojenje mušica potpuno zamrlo a rijeke su bile prilično ”mrtve” jer na vodi nije bilo mušica osim sitnih insekata, paukova, gusjenica, skakavaca i raznih tvrdokrilnih bubica, koje bi igrom slučaja padale u vodu i zatim postajale plijen pastrmke il’ lipena. Mnoge dane ovog posnog mjeseca provodio sam na Plivi, Janju i Sanici ne zato da ulovim neku ribu nego da uživam u tišini koju ništa, osim divljine ovih prostora, nije moglo zamijeniti.

Većina iskusnih, starije generacije mušičara, nije izlazila u ovom mjesecu u ribolov, osim da izvede familiju pored rijeke i time nadoknade sve izgubljene dane i vikende koje su protraćili u ribolovu u vremenima proteklih mjeseci. Treba znati da u poslijeratno vrijeme subote su bile radne i jedini slobodan vikend je bila nedjelja i praznici. Tek krajem 60-tih godina je uvedena i u Jugoslaviji petodnevna radna nedelja kad je radno vrijeme smanjeno sa 48 na 42 sata. Od toga je svaka 4-ta subota bila radna da se nadomire 42 sata u toku jednog mjeseca. Ovo je malko istorije izvučeno iz mojih sjećanja.

August je tipično obilježen u tim prošlim vremenima ko ”bezmesni” mjesec jer je bilo vrlo teško ići u ribarenje i stajati na travnatim livadama pored rijeke kad temperatura dostiže ponekad i 30 stepeni, a u blizini nema drveća koje bi obezbijedilo malko hladovine i odmora. Kad kažem ”bezmesni” mislim da se vrlo rijetko išlo u ribolov jer lov na podvodne mušice ili ”larve” nije još bio poznat. Možda je nekom bio i poznat ali se nije koristio pa prema tome nije se ni išlo, il’ vrlo rijetko je neko išao u ribolov.

Jedini uspjeh se mogao postići u vrijeme kišnih dana i to ako nije bilo grmljavine i teških proloma oblaka koji bi vrlo brzo zamutili rijeke sa niskim vodostajem. Treba imati u vidu da su kišni dani bili vrlo pogodni za ribolov i ja se sjećam nekoliko takvih dana kada sam sa mojim bratom Muhamedom, ili sam, imao ogromne uspjehe u lovu na pastrmku sa umjetnom mušicom. Tada smo otkrili ubojitost ”Trule višnje” koju sam vezao na Mustadovoj udici boj 14. Kad se sastanemo brat i ja, počesto se sjetimo tih dana augusta i prepričavamo ubojitost mušice koju smo prosto nazvali ”Trula višnja”.

August je bio tipično mjesec toplog vremena, zatišja i mrtvila na rijekama, vrijeme koje nije garantovalo uspjeh u lovu sa suhom mušicom a danas donosi vjerovatno uspjeh upotrebom ”Nimfi” koje se nisu počele upotrebljavati u prošlosti sve do nekih 70-tih godina prošlog vijeka, kada je, iako je bila stroga zabrana, bilo oduvijek onih hrabrijih, smjelijih i ujedno bezobraznijih koji nisu pridavali nikakvu važnost zabranama niti su poštovali strogo uvažena ponašanja i ”džentlemenske” sporazume među mušičarima. Takvi su često lovili nedozvoljenim sredstvima, u vrijeme zabrana il’ uzimali ribe ispod mjere. Ja nikad nisam imao hrabrosti za takve avanture.

Iako je većina ribara ostajala kod kuće i spremala se za nadolazeći septembar, ja sam imao prilike da uživam i u tim ”nepovoljnim prilikama” mjeseca augusta za lov sa suhom mušicom. Pored već nabrojanih oportunističkih prilika koje su se dešavale nespretnim i nesretnim upadom, na vodi se uvijek mogla naći jedna sitna mušica iz familije Mayflies koju sam ja pravio kao ”Palmer” imitirajući je kao trulu višnju ali bez krila i samo sa nožicama iz tamnocrvenog horoza. Ova ”Tricos mayfly” je jedna od najsitnijih mušica iz ove familije koja je inače poznata ko familija krupnih ”Majskih mušica”.

Ova sitna mušica, jedva primjetna na površini vode, je bila naročito izrazita na rijeci Uni kod Martin broda koju su domaći ribolovci nazivali ”Bistrac” i veoma rijetko bi izlazili na vodu jer im je opravdanje bilo da ”pada Bistrac !” i nema koristi ići na vodu. I zaista ko nije bio u to vrijeme na Uni u Martin brodu ne može razumjeti izazove koji su bili pred domaćim ribolovcima da imitiraju ovu mušicu koja je bila jedva primjetna za ljudsko oko na bistroj vodi Une ili Unca. I pored toga kad je pogođena dobra imitacija ”Bistraca” bio je veliki izazov izvući borbenu unsku divljakušu ili lipena ”okaša” na udicama br. 20. Ako je imitacija bila krupnija to je bilo isto ko da nisi ni im'o mušicu na struku. To je bila veoma sitna i teško primjetljiva mušica. Skoro nevidljiva. Možda neko i ne vjeruje pa neka se uvjeri odlaskom na Unu.

Tada, za mene, 16 godina mladog, nije ništa bilo uzbudljivije kao što je bila šetnja obalama Plive obraslih gajtan travom i lov na mudrog lipena, pa onda i kad ga nađem pa on počne da me maltretira izazovnom kretnjom sa dna i pred sami izlov ja tužno shvatim da nije uzeo ponuđenu imitaciju i još tužnije pratim njegov lagahni povratak prema dnu. Na nesnosnoj vrućini ja stalno žednim ali istovremeno ne odustajem od šetnje pored bistre rijeke stalno iščekujući da ulovim bar jednu ribu, da pogledam u njegov ili njezin stomak uporno pijuckajući prirodno prehladnu vodu Plive.

Njega, iskusnog starog, požutjelog lipena je bilo teško prevariti i pobijediti. A kad bi se to i desilo osjećaj da sam nadmudrio mudraca je bio veoma zadovoljavajući iako sad, pod stare dane, osjećam tugu i žalost što sam ponesen mladalačkom pohlepom za nekakvu ribarsku ”slavu” izvadio mnoge ženke lipena koje je bilo veoma teško vidjeti u površinskom lovu sa ostalim manjim primjercima lipena i pastrmke. Takvi su primjerci bili veoma usamljeni i iz nekih njima poznatih razloga mogao sam ih sresti u po bijela dana i po najvećoj vrućini kako izlovljavaju uglavnom po sredini oplićalog korita Plive i Janja.

Danas bi da kažem mlađoj generaciji:

‘Nemojte se obeshrabriti ako sitna mušica nije vaša stvar i ne ide vam baš dobro od ruke, ne gubite hrabrost i volju jer će te često vidjeti poneku od ”Stoneflies” čak i u augustu a posebno u vrijeme mjeseca marta kad još duboki snijeg leži po obalskim livadama, vi uporno i polahko savlađujte prepreke, jednu za drugom, i uspjeh vam je osiguran i zagarantovan’. Uz to i zapišite to neko vaše iskustvo, korisno je.’

Danas priznajem da sam bio pomalo mušičarski fanatik koga je otac ”gurnuo” u čari ribolova a pogotovu mušičarenja jer sam ko momčić sa svojih 12 godina učestvovao i upijao prve časove ribarsko-mušičarskog ”zanata” sa mojim ocem Sulejmanom na Plivi. Da li sam tada prisustvovao vrhovnim časovima učenja ili je to bila ljubav na prvi pogled sa rijekom, ribolovom i ovim mušičarskim ”zanatom” je teško razlučiti.

Zavolio sam mušičarenje zbog izazova kojeg stvara onaj gore opisani lipen koji se uzdiže prema mušici pa onda sporo, skoro ignorantski, kao dobar poznavalac loše imitacije, vraća nazad prema dnu rijeke isto ko što dobar profesor il’ nastavnik vraća učeniku loše napisanu zadaću da je ponovi. Ovo je bio jedan od izazova.

August, mjesec u kojem sunce nemilosno ”tuče” s praškasto plavog neba svojim zrakama po usahlim livadama, plitkim koritima rijeka i skoro presahlim potocima, kad teška dnevna sunčana sumaglica uskraćuje dobar uzdah i britko disanje, mutni dani bez i najmanjeg daška vjetra kad ni ja nisam bio u stanju da nađem ni najmanji hladovit zaklon od teške nesnosne omore i vrućine pa bi izgorio i bio crven k'o bulka, te uz pomoć moje sestre Aiše i njezinih obloga sa peškirom umočenimu kiselo mlijeko drht'o u groznici koju je na mom tijelu izazvalo crvenilo leđa, lica i nogu. Da to je izazov ovog ljetnog mjeseca. A crvenilo i izgorjelost moga tijela nije bilo samo jedan put. A i to je ribolov.

Često puta je moja torba bila prazna, nije bilo ulova jer je august takav mjesec.
Bio je onda.
Danas ne znam kakav je, nisam tamo a možda je drugačije. Možda nije ko prije jer su se uvjeti izmjenili. Sada su tamo uglavnom nimfe i larve koje, na silku svezane, dobro otežane, ruju i oru dnom u potrazi za onim ženkama koje se skoro nikad, valjda zbog težine, a možda i starosti, k'o ja, ne dižu na površinu rijeke za nekom sitnom imitacijom Cadiss-a znanom u Bosni kao ”Gara” ili ove još sitnije mušice koju smo mi, zbog o njezine nezamislivo male veličine, nazvali ”Uš”. Ja se i danas rado sjećam teškog iskustva sa tim malim crnim ”đavolčićem” !

Baš ta ”Uš” mi je pričin'la mnogo jada i razočarenja ali na kraju mi je donosila značajne uspjehe na Plivi u kasnim poslijepodnevnim satima, kad sunce oslabi u snazi i lagahno zamire iza brda plivsko-janjske kotline, kad se lagahni povjetarac zakoluta niz obronke obližnjih šumaraka, a onda veliki rojevi ovih sitnih ”ušiju” poplijene iznad glatke površine Plive i Janja. Tada, u hladovitim stranama, ispod gustih grmova brojnih rakita čije korijenje zadire duboko u korita rijeka, poređaju se brojne pastrmke svih veličina i uzrasta i dostojanstveno i mirno, bez uznemiravanja, kupe brojne ”uši” koje popadaju po špiglu od vode. Dugo mi je trebalo da odgonetnem šta one kupe, uvijek sam mislio da uzimaju sitnog ”Crnog ili Crvenog mravića” ali vezanje mrava u takvim slučajevima mi nije nikad donosilo uspjeh. Bilo je dosta ”očajničkih” pokušaja i promašaja. Ali ja nisam gubio nadu i želju jer sam imao mnogo vremena.

Na rijeci Plivi, ispod drvenog mosta kod ”Markove stijene” bilo je jedno lijepo mjesto kojeg sam, samo za sebe, nazvao ”Kriva vrba”. Nema je više kao što nema mnogo čega iz prošlosti i vremena kad sam ja lovio po Plivi, Janju i drugim bosanskim vodama. Sa te vrbe, na koju bih se često penj'o i posmatrao život na dnu rijeke, pogled je bio jedinstven kao u bistroj vodi najljepšeg akvarijuma . Ove se vrba horizontalno ispružila nekih dva-tri metra iznad vode, dok se nizvodno od nje, pruž'o divan pogled pored jednog velikog grma rakita ispred kojeg bi se svako poslijepodne poređale brojne pastrmke. Da napomenem da je taj drveni most srušen i danas je tamo novi betonski most.

One manje me nisu interesovale nego baš one veće. Jer mala riba je oportunista i hlapljivo i neiskusno uzima sve što joj liči na hranu, dok sa krupnom ribom to nije slučaj. One su prvenstveno zaintersirane za samo jednu vrstu insekata kojom će se određenog trenutka hraniti. Jedna od nekoliko krupnjijih pastrmki je bila vrlo izazovna sa težinom i sa bojama. Sjajno stomačno žutilo i velike crvene pjege su obilježavale i označavale njezinu veličinu i starost. Bilo je vrlo interesantno neprimjećen posmatrati njezine akcije lova.

Dugo sam je posmatrao ne mičući se i pušio cigaretu za cigaretom. Učinilo mi se ko da se diže za užarenim komadićem uglja ili drveta koji plovi vodom. Onda sam pratio nekoliko vrsta sitnih insekata koji bi plutali vodom ali samo kad bi naišla ta sjajna mušica ova bi je pastrmka hlapljivo progutala. Pošto sam bio iznad nje i ujedno visoko iznad površine Plive, ona mene nije vidjela a ja bih često ugledao bjelilo njezinih otvorenih usta kad bi gutala ovu sitnu mušicu koja je plovila hladovitim krajem i uskom strujom pored grma rakita. Ne znam koliko sam dugo sjedio na ”Krivoj vrbi” i posmatrao ”užinu” ili večeru ovih riba, posebno zainteresiran krupnom pastrmkom koja je bila centar moga posmatranja. Akcije ove prelijepe pastrmke me je prosto fascinirala pa sam nju i njezine izlove često viđao u snu. Zanimljivo je da je ni u snu nisam mogao uloviti!

Kako je dan zamicao i hladovina uzimala sve više maha tako je nestajao uski trak svjetlosti pored rakita i ribe su jedna za drugom prestajale loviti. Na kraju je ostalo nekoliko sitnih pastrmki koje nisu bile predmet moga interesovanja i praćenja te sam napustio ”Krivu vrbu” i otišao da lovim.

Zaključak je bio jedinstven. Sve one ribe su kupile ”Uš” jer niša drugo nije padalo na vodu u tolikom broju osim ovog malog crnog Caddis-a. Pokupio sam nekoliko primjeraka i stavio ih u kutiju od šibica. Analizom sam utvrdio da imaju sitan mali crni trup i sivu prošaru. Moguća veličina udice je br.22 koju ja nisam imao. Zamjena za probu je bila udica br. 20. Pa neka bude šta će biti? Bio sam nestrpljiv da isprobam novu mušicu!

Samo da potvrdim da je imitacija bila veoma uspješna ali su mnoge ribe spadale zbog sitne udice tako da sam se prebacio na udicu br.16 koja je bila manje efikasna ali ona riba koja bi uzela mušicu uglavnom je ostajala na udici.

Sve ovo govori da je i ovaj mjesec mogao biti usješan u ribolovu samo je trebalo više analize, posmatranja, mudrosti i upornosti. Možda moji stariji prethodnici nisu imali potrebe il’ više volje za ovakva nadmudrivanja nego su ostavili nama mlađima da se oprobamo i onda sa našim iskustvom i ”savjetima” te darivanim mušicama i oni su postepeno prihvatali augustovski izazov. Ne svi! Bilo je i onih mudrijih kojima nije bilo stalo do preznojavanja bez odmora i hladovine. Ribolov je za njih bio i ostao samo ćejf, druženje i razbibriga. Moj otac je bio jedan od njih.

Naravno da za vrhunac ljetne sezone u mjesecu augustu je trebalo imati više promišljenosti, inicijative i priprema. U većini slučajeva pastrmka postaje mnogo opreznija, lipen se opredjeljuje na lov sa dna rijeka, a mušičar, onaj manje strastven, se odlučuje da sjedi u hladu i odmara sa familijom kraj rijeke dok oni strastveni, ko ja, se crvene i znoje često opaljeni suncem u potrazi za kiselim mlijekom i hladnim oblogama poslije napornog ribolovnog dana. Zbog hladnoće pastrmskih rijeka kupanje je bilo ograničeno ili potpuno onemogućeno a oni hrabriji će tu svoju hrabrost plaćati vrućim injekcijama i ljekovima protiv reume i kostobolje pod starost.

Opet ko ja!

Ono zbog čega sam se ja radovao i divio mušičarenju u augustu je njegova škrtost i inteligentna sposobnost riba da poštuju i prilagode se datoj situaciji. U mojoj karijeri, ja sam mnogo više volio da lovim ribe sa suhom mušicom. Rekao bih da je skoro 75% mog mušičarskog ribolova bilo sa suhom mušicom, 20% sa mokrom a slobodno mogu reći da je ostalih 5% išlo na ostale mamce kao što su larve, leptir, peš i dr. Međutim, ako sam se susretao sa stalnim odbijanjem riba da love površinsku mušicu ili nailazio na posebno tešku ribu koje je bila u lovu, nisam oklijevao da vežem nimfu i ponudim je tako tvrdoglavoj ribi bacajući mamac uzvodno, uz moje zlatno pravilo, nastojeći da ostanem neprimjećen. Mislim da je i ovaj oblik ribolova vrlo uzbudljiv i danas je u daleko većoj primjeni nego lov sa suhom mušicom. Ako se varam primite moje izvinjenje.

Na kraju ovog malog izvještaja iz mog ribarsko dnevnika nisam siguran da je moje uporno obilaženje voda u mjesecu augustu bio vrhovni stupanj gluposti, optimizma ili jednostavno moja upornost. Ne znam, ali činjenica je da je bilo potrebno jako puno nevolja da me udalje od tih obala čak i onda kada su njihove travnate i cvijećem prosute livade bile okružene beznadežnim uvjetima za ribolov.

Pa nije mi žao, niti mi je krivo. Jedino žalim zašto i neki od današnje plejade mladeži i novopečenih mušičara neće prolaziti kroz paklove saznanja kroz koje sam ja prolazio da omogućim sebi i drugima normalnije uvjete da augustovski izazov ne bude samo izazov il’ sjedenje u hladovini, nego uzbudljiva, lijepa i zabavna mušičarska avantura.

BISTRO!
Mersad Rajić
KANADA