Najveća jezera svijeta – Aralsko jezero
Aralsko jezero sve više se pretvara u pustinju, o čemu svjedoče i nasukani brodovi na pijesku
Aralsko jezero nekada je bilo četvrto po veličini u svijetu iza Kaspijskog, Gornjeg jezera u Sjevernoj Americi i Viktorijinog jezera u Africi, a njegova je površina bila je oko 68.000 kvadratnih kilometara. Okruženo dvjema velikim pustinjama, sadržavalo je oko 1.100 kubnih kilometara vode i bilo dom za više od 70 vrsta sisavaca (danas ih je dvadesetak), 300 vrsta ptica (nestalo ih je više od 200), a od 178 vrsta riba opstalo je manje od 30.
• Za svega 50 godina jezero je izgubilo više od 60 posto površine i oko 80 posto zapremine, a od 1987. podijeljeno je na veće, južno, Aralsko jezero, koje se nalazi na teritoriji Uzbekistana a vodom ga napaja rijeka Amu Darja, i manje ili sjeverno Aralsko jezero, koje pripada Kazahstanu, a puni ga Sir Darja.
Političkim dogovorom dviju država odlučeno je da će se manje, sjeverno jezero, pokušati spasiti
gradnjom brane, dok će se južno – koje je trostruko veće, pa je utoliko skuplje njegovo očuvanje – prepustiti sudbini, odnosno nestajanju. Prema nekim procjenama, zapadni dio južnog jezera nestaće za desetak godina, a ostatak u sljedeće dvije decenije.
Nestajanje Aralskog jezera počelo je šezdesetih godina prošlog vijeka, nakon što je Sovjetski Savez skrenuo rijeke koje su ga snabdijevale vodom (Amu Darya i Sir Darja) radi navodnjavanja. Aralsko jezero je vrlo zagađeno, uglavnom zbog testiranja oružja, industrijskih projekata, oticanja gnojiva prije i nakon raspada Sovjetskog Saveza.Presušivanje jezera je dovelo do brojnih ekoloških i ekonomskih problema u samom jezeru i okolnom području. Promjene se očituju u sve hladnijim zimama i sve toplijim ljetima jer je jezero veličine Irske, dok je postojalo, bilo glavni klimatski modifikator između hladnih sibirskih vjetrova i vruće pustinje. Otkako je svedeno na trećinu nekadašnje površine, voda sve brže isparava, vlaga vuče podzemne soli na površinu i nekadašnja oaza nepovratno se pretvara u mrtvu, neplodnu zemlju.
• Pored toga, olujni vjetrovi raznose otrovni pijesak po zdravim nasadima i truju čak i ono malo hrane što uspiju uzgojiti lokalni poljoprivrednici, a zbog nestanka pojedinih biljaka, ugroženo je i stočarstvo, jer stoka više nema hrane.
O devastiranoj ekonomiji svjedoče, pak, kosturi davno nasukanih ribarskih brodova što i danas stoje usred pustinje, kao morbidni spomenici ekocidu i planskoj komunističkoj ekonomiji, a u daljini se naziru i ostaci tvorničkih pogona kojima se mještani ne približavaju, kao da se u tom armirano-betonskom groblju krije neko opako prokletstvo.
Oslobođenje
