Nekadašnja poribljavanja – VI dio
Mrijestilište Središnjeg ribarskog društva u Sarajevu
Sarajevo »Ribarski list« 1933 str- 125.
RUDOLF ZAPLATA
Mislim da neću pogriješiti ako kažem da se rad mnogih naših društava tokom vremena uspori i sastoji jedino u održavanju odborskih sjednica i godišnjih skupština, a nažalost i te se vrlo često znadu pretvoriti u isprazno raspravljanje nekih umjetno nakalemljenih sporova, međusobnog čarkanja i teoretskog razglabanja pojedinih za društvo obično malo važnih pitanja, te pretstavljaju više vježbe u govorničkoj vještini i dovijanju, nego li pozitivan rad na korist i napredak društva. Kako rekoh, to je sudbina mnogih društava, dok se nakon dužeg lutanja i uzaludno izgubljenog vremena opet ne nađe koji agilniji i poduzetniji odbor, koji će društvo trgnuti iz toga letargičnog sna, mobilizirati sve aktivne i konstruktivne snage društva, te društvo iz temelja preporoditi.
Evo sada je nastao takav momenat i u Središnjem ribarskom društvu u Sarajevu, koje je u vrlo kratkom vremenu i sa više nego skromnim materijalnim sretstvirna ostvarilo davnašnju želju svih njegovih članova, podigavši svoje
društveno mrijestilište na Koranu kraj Pala. Zaista zamašan i težak posao u ovim vremenima, ali rađen sa voljom i oduševljenjem, on mora dovesti do potpunog uspjeha, koji će biti na diku društvu i članovima, a na korist ne samo nama, nego i svim budućim članovima kako naše društvene zajednice, tako i sveukupnog naroda ovih krajeva. Razumljiva stvar da takav pozitivan i konstruktivan rad neće i ne može ostati bez zamjerke sa strane, jer u svakoj većoj društvenoj zajednici ima i destruktivnih elemenata, koji već po svojoj prirodi nisu stvoreni za pozitivan rad, nego za ometanje i usporavanje svakog koraka unaprijed. Time se ne želi reći, da kritika ne smije biti, šta više ona je potrebna, ali samo stvarna i dobronamjerna, koja će rad ne samo pospješiti, nego i usavršavati.
Mislim da nije potrebno naročito ni obrazlagati potrebu i važnost jednog mrijestilišta. a pogotovo ne kod nas u Bosni i Hercegovini, gdje je pitanje podizanja mrijestilišta još u povoju.
Prije okupacije, dakle za turske vlade, nije uopšte bilo nikakvog racionalnog ribarstva, a o ribogojstvu ni govora. Postoiala su dva sistema i to sistem zakupa i sistem proporcionalnog oporezivanja ribara u vidu ribarine koja se je mogla plaćati i u naturi. Ali mimo svega toga bio je ribolov dozvoljen u svako godišnje doba i na bilo koii način- šta više nije se vodilo računa ni o onim. koji su ribu trovali ili eksplozivom i drugim sretstvima ubijali. Koliko je štete na taj način naneseno narodnom dobru nije potrebno naročito isticati.Poslije okupacije, već u godini 1879, izdaje bosanski vlada prve naredbe kojima regulisava pitanje slobodnog ribolova, ali sistem zakupa ostao je na snazi još do 1897. god., kad je dokinut uvođenjem dviju vrsta ribolovnih karata kao što su i današnje, a to sve pod nadzorom državnih organa.Godine 1894. podiže bivša bosanska vlada prvo provizorno mrijestilište na Vrelu Bosne, koje se je postepeno proširivalo a 1898. godine bi dovršeno stalno mrijestilište u današnjem njegovom obliku. To mrijestilište sa cementirnim bazenima i filterom imalo je ležnice predviđene za 1.000.000 jaja i ribnjaka 10.000 kvad. metara, te jedan dio rijeke Bosne kao zaštitne vode. To mrijestilište je n. pr. konca 1910. godine nasadilo u naše vode 9,123.170 komada mlađa, a pored toga uzgajalo ribe za prodaju, od cega i imalo priličan prihod, koji je išao na olakšanje rashoda oko njegovog izdržavanja. I to mrijestilište uspješno je funkcionisalo kao državna ustanova i nekoliko godina poslije Ujedinjenja, kada je prešlo u privatni posjed.
Međutim, to jedino mrijestilište nije bilo dovoljno da pokrije potrebe naših voda, koje su počele postepeno da siromaše plemenitom ribom. Radi toga je naša država podigla u Bosni i Hercegovini još tri manja mrijestilišta, ali time nije bilo to pitanje ni izdaleka još potpuno riješeno. Čekati da sama država na tome radi, a mi da sjedimo skrštenih ruku, bilo bi pogrešno mišljenje, jer se ne smije zaboraviti da je to i naša dužnost kao svjesnih građana ove zemlje, kao i to, da su mnogo važne i korisne ustanove nastale upravo privatnom inicijativom, a država ih je samo pomagala, a prema potrebi u podesnom momentu uzela u svoje ruke i proglasila državnom ustanovom. I upravo ova misao je stalno lebdila pred očirna svima članovima Središnjeg ribarskog društva u Sarajevu, a ako pogledamo i sve ranije sjednićke i skupštinske zapisnike vidjećemo, da je uvijek naglašavana potreba jednog društvenog mrijestilišta. Da se do toga dođe kupljeni su i dobrovoljni prilozi od članova i prijatelja društva i tako stvoren fond za podizanje mrijestilišta, ali trebalo je i odvažnih i poduzetnih ljudi, koji bi tu ideju priveli u delo. Evo sada je i to konačno učinjeno i ako ne u onom obliku kako bi se to željelo, ali početak je tu, a narednih godina ima da se proširuje i usavršava ne zaboravljajući nikada, da je svaki početak težak, a pogotovo u ovo teško doba.
Još prošle godine podnio je posjednik na Koranu kraj Pala g. Vasilije Ašurkov društvu ponudu, da u zajednici s društvom podigne na svome imanju jedno mrijestilište. Taj projekat je duže vremena ispitivan, preinacivan, dok konačno jesenas (polovinom mjeseca septembra 1933. godine) nije odlučeno da se pristupi podizanju toga mrijestilišta. Društvo je sa g. Ašurkovom sklopilo povoljan ugovor, dobilo dobre garancije i nakon toga pristupilo radu. Čitav trošak oko podizanja toga mrijestilišta stajao je društvo 17 hiljada dinara. Gradnju je izveo sam g. Ašurkov, koji je istovremeno postavljen i za čuvara i rukovaoca toga mrijestilišta na osnovu naročitog ugovora. Unatoč dosta nepovoljnog i kišovitog vremena gradnja je dosta brzo tekla i za nepuna dva mjeseca bilo je mrijestilište gotovo.
Koran leži nepun sat željezničke vožnje od Sarajeva u Paljanskom Polju ispod obronaka Jahorine, a u neposrednom je dodiru sa poznatom vazdušnom banjom i obljubljenim ljetovalištem Pale. Kroz posjed g. Ašurkova protječe Paljanska Miljacka koja izvire nedaleko odatle ispod obronaka Jaohrine planine i poznata je kao čista pastrvska voda. U izvorskom području ima malo pritoka, gorskih potočića, a tek ispod Pala prima potok Bistircu. Ispod Pala ulazi se vrlo visokim, strmim i krševitim stranama i teče njima sve do svoga sastava sa Mokranjskom Miljackom ispod Han Buloga. Širina korita je 2—5 m, a dubina na brzacima 20 — 50 cm, a u virovima i bazenima do l mi više. U Paljanskom Polju je tok sporiji, a u Sutjesci brz, pun padova i katarakta, od kojih je najznatniji pred sastavom sa Mokranjskom Miljackom u nekoliko stepenica od l i više metara. Ovaj pad čini u Palj. Miljacki granicu između pastrvske zone i zone ostalih riba, koje ne mogu preko pada tako, da je Paljanska Miljacka u svom cijelom toku čista pastrvska voda.
Čim su ribnjaci bili gotovi, odmah je društvo organizovalo jednu ekspediciju od članova — ribara, koja je imala zadatak da pribavi potreban broj živih pastrva. Društvo se obratilo molbom Direkciji šuma u Sarajevu za odobrenje da može loviti i mrežom u Neretvi i Bistrici. Direkcija šuma je najpripravnije izašla u susret toj molbi, a naročitu blagodarnost za susretljivost i zauzimanje duguje društvo referentu za lov i ribarstvo šum. savjetniku g. Milanu Kneževiću, koji je kao dugogodišnji i iskusni stručnjak u pitanju mrijestilšta i osobno došao na Koran, te pregledavši cijeli rad dao nekoliko dobrih uputa i savjeta za dalji rad.U tu ekspediciju su se dragovoljno javili slijedeći g. članovi Dizdarević Ilija, Kraška Arsen, Kodrić Malo, Riedl Leopold ml.,Jovičić Marko, Mak Josip, Fabijani Roko i Glođanac Marinko odredivši g. Dizdarevića kao vođu. Toj ekspediciji su dodijeljena još trojica iskusnih profesionalnih ribara-mrežara. Najmljen je teretni automobil u koji su pored ostalog ribarskog pribora smješteni i hidrobiomi sa potrebnom količinom kisika, koje je sarajevska Direkcija šuma stavila najpripravnije na raspolaganje.
U nedjelju 22-X-1933. u 6 sati u jutro krenula je ekspedicija iz Sarajeva preko Kalinovika u Ulog na Neretvi, gdje je prispjela oko l sat poslije podne. Odmah, je započeo lov mrežama i udicama i trajao sve do mraka. Tu je ulovljeno oko 2/3 pastrva koje se sada nalaze u mrijestilištu. Narednog dana u jutro krenuli su preko Kalinovika u Ocrkavlje, gdje su prispjeli u 10 1/2 sati pr. p. i lovili u Bistrici sve do mraka, te drugog jutra do 10 sati (tu je ulovljena 1/3 pastrva u mrijestilištu) kada su preko Goražde i Jabuke Planine krenuli na Koran, gdje su prispjeli oko 4 sata poslije podne. Na Koranu ih je dočekao pretsjednik društva viši banski finansijski savjetnik g. Karlo Friš sa još nekoliko članova, a iskupio se bio i veći broj mještana.Uspjeh je bio dobar, što se jedino ima zahvaliti požrtvovnom radu članova te ekspedicije. Sve su ribe prispjele žive, što je znak da su hidrobioni odlično Hunkcionisali. Kada su ribe spuštene u ribnjake svakome se zasjalo lice od dragosti i veselja, a na vijest o tome svi malodušni se oduševise, a oni nevjerni posmatrači, skeptici i cinički potsmjehivači umukoše i nestadoše, a pogotovo kada se svojim očima uvjeriše da i ostale naprave mrijestilista odlično funkcionišu.
Mislim da neće biti na odmet ako u glavnim crtama opišemo društveno mrijestilište i to prema onom stanju i u glavnom onim riječima, kako je to ustanovila društvena komisija od tri člana na 13-IX o. g. Uporedujući ovaj opis sa, priloženom situacijom i otisnutim slikama mrijestilista može si svaki stvoriti barem približnu sliku toga društvenog mrijestilista.
Da bi se voda što sigurnije odvodila u kanal za ribnjake napravljena je iznad mrijestilašta preko Palj. Miljacke brana duga cea 9 m, koso. Svijetli otvor brane je 4 m, dok se za ostalih 4 m produžuje prema obali Braće H. Šabanović troredna pletena ograda nabijena busom, a jedan metar prema obali g. Ašurkova. Brana je napravljena iz hrastovih pilota, zavor pokretan sa ručkom preko dva Čelična užeta.Kanal za odvođenje vode u bazene je dugačak cea 44 m. Obložen je daskama od 4—5 cm, zakopan je u zemlju u dubini od prosječno jednog metra, sa padom 1:1000. Na ulazu kanala se nalazi metalna mrežica, koja ne dozvoljava lišću i ostalom da prodire kroz kanal u bazene.
Bazena (ribnjaka) ima tri i to dugačkih po 20 m, širokih 9 m a dubokih 1,30 m. Bazeni su obloženi dasakama od 4 cm koje su pričvršćene na hrastovim pilotama. Prosječna dubina vode u bazenima je oko 50 cm, a može se podići i na 70 cm. Kako na ulazu u bazen, tako i na izlazu iz bazena nalaze se metalne mrežice. Da ne bi rijeka pokopavala sa donje strane bazena, napravljen je u tu svrhu štit od dasaka u zemlju pobodenih i levtama za hrastove kolce pričvršćenih, a prostor između njih je popunjen građevnim materijalom. Ovaj se štit prostire preko 4 do 4,5 m, dok jedrugi dio bazena u isto tolikoj dužini zaštićen na taj način, što je u vodu postavljeno i na hrastove kolce pričvršćeno nekoliko direka u kosom smjeru, koji imaju zadaću da maticu rijeke odbijaju od bazena. Prostor između te naprave i bazena je popunjen raznim građevnim materijalom.
Točak za dizanje vode i filter od 5 m. promjera izveden je od smrčevog, jelovog i djelomično borovog drveta na hrastovoj skeli.Željezna osovina radi na kuglčastim ležajima. Isti je previđen na obodu drvenim kutijama za dizanje vode. Učinak je oko 80 litara u minuti, a može se još povećati za 20%. Pred točkom smješten je štit za odbijanje drvlja i ostale nečisti.
Filter je izgrađen iz betona armiranog željezom 3,50 m visok, 2×2 m širok, 20 cm debele stijene, sa sadržinom od 5 kub. met. nefiltrirane vode. Ta količina vode odgovara za normalan rad četiri korita sa ležnicama u trajanju od 3 i po sata, odnosno 2 korita u trajanju od 6—7 sati. Filter je vezan sa točkom drvenim žljebom, a pokriven poklopcem od dasaka 4 cm debljine. Sam točak daje znatno veću količinu vode u filter, nego je mogu odvesti odvodne cijevi, te je uslijed toga filter u oba dijela uvijek pun. Filter je izoliran protiv smrzavanja daščanim plaštem nabijenim pilotinom, debljine 0,5 m .
U neposrednoj blizini nalazi se bunar snabdjeven ručnom pumpom za pumpanje vode u filter za slučaj kvara na točku. Kod punoga bunara {što će uvijek biti slučaj) može se pomoću pumpe obezbijediti dovoljna količina vode za mrijestilište u trajanju od 9—10 sati. Bunar je pokriven poklopcem od dasaka 4 cm debljine.
Korita za ležnice ima 4 komada. Izrađena su od borovog drveta 3 m duga, 0,28 široka i 0,25 duboka. Osim korita za ležnice postoji i jedno dvodjelno korito za smještaj matičnjaka 4 m dugo, l m široko i 0,25 rn. duboko. Sva korita spojena su sa filterom željeznom vodovodnom cijevi snabdjevenom ventilima za svako korito. Ulaz vode u korito smješten je na donjem kraju istih t. j. 3 cm od dna. Odvod vode iz korita omogućen je podzemnim kanalom koji odvodi vodu. Ovakova veza korita sa filterom omogućava jednu potpunu izmjenu vode u koritima za ležnice (svako korito po 67 lit.) za vrijeme od 3—4 minuta. Ležnice su izrađene prema naročitom planu sastavljenom od stručnjaka i po najmodernijem stilu. U zgradi nalazi se osim korita i jedan drveni ormarić i stol za smještaj raznih potrebnih instrumenata.
Sama zgrada (7 m duga, 6 m široka) podignuta je iz drvenih zidova, koji su izvana ošipkani i žbukani, iznutra bijelo okrečeni, snabdjevena je stropom i krovom, staklenim prozorima iz 6 okana (jačina svjetla se može regulisavati pomoću pokretnih zastora) i dvokrilnim vratima. U zgradi je smještena i peć za slučaj jake zime.
Cjelokupan posjed g. Ašurkova, na kome se nalazi i mrijestilište ograđen je sa tri strane novim letvastim plotom na hrastovim stupcima dok se na četvrtoj strani nalazi korito Paljanske Miljacke.
Sva gore navedena postrojenja puštena su u pogon pred komisijom, te su ista u cjelosti funkcionisala i u svemu odgovarala predloženom projektu.
Na koncu ovog kratkog prikaza prvog društvenog mrijestilišta želim još da napomenim da je prvo ribarsko društvo u Bosni i Hercegovini osnovano 1906. godine, koje je već tada željelo svoje mrijestlište i ta želja se povlačila kroz sva kasnija ribarska društva punih 27 godina. To je konačno sada ostvareno. I sada pošto je nakon gotovo tri decenije ono podignuto dužnost svakoga, a pogotovo Članova Središnjeg ribarskog društva u Sarajevu, da pridonose svešto mogu za njegovo proširenje i usavršavanje ne zaboravljajući da je to prvo mrijestilište otkako Bosna I Hercegovina postoji, koga je podiglo jedno privatno ribarsko društvo.
