Feljton: Ribolov i kafana

Piše: Mersad Rajić
Od Kafane do kafane…
Od kako je svijet postao ljudi su se oduvijek okupljali na jednom mjestu koje ih privlačilo iz ko zna kavih razloga. Nekad je to bilo iz prijeke potrebe nekad iz pukih okolnosti. Iz ranijih vremena, kažu da je to je bio han, mjesto gdje su ljudi, koji su putovali iz jednog mjesta u drugo, zatim trgovci raznom robom što su prevozili svoje namirnice i navraćali u svratišta da prenoće, da odmore i sebe i konje, pojedu, popiju i potom nastave put do slijedeće čaršije, grada ili bilo kojeg mjesta u koje su se uputili. Hanovi su uglavnom bili građeni u gradovima i na drumovima koji su ih povezivali. Bile su to velike, kamene, četvrtaste kuće sa magazama za robu i štalama za odmor konja a koje su mogle da ugoste više ljudi sa njihovom poslugom.
Po gradovima su, pored hanova, postojale mejhane, kafane, gostione gdje bi se ljudi okupljali uz vruć napitak od čaja, kafe, salepa. Pored kafana postojale su i gostione gdje se uglavnom točila i služila domaća rakija, vino i drugi žestoki napitci zbog kojih su ljudi navraćali i skupljali se dijeleći međusobno razgovore i eglene. Vremenom, ponude kafane i gostione se ujedinjuju nudeći istovreneno i kafu i piće svojim gostima, a kasnije započinju sa pripremom
meza i jela mjenjajući namjenu, dobivaju popularan naziv “bife” čime se otvara široka ponuda i jela i pića, kao i toplih napitaka koji su se prvenstveno služili po kafanama. Još kao dijete sam saznao da je naš otac kafedžija i da ima svoju kafanu “tamo negdje na korzu” što je za dječaka iz mog vremena bilo nešto daleko i nepoznato.Moj svijet je bio moj sokak i obala Vrbasa od Gradskog mosta do Medreskog potoka. Polaskom u školu moj se svijet proširio. Prvi susret sa kafanom dogodio se kad me je majka pozvala, jednog ljetnog, sunčanog poslijepodneva, da odnesem poprženu kafu do očeve kafane.
Bio je to dalek i dugačak put za dječaka od 8 godina, pun novog i nepoznatog, dječaka koji do tada nije nikud mrdnuo osim do škole smještene iza džamije Ferhadije. Put od Studenca do kafane koja je bila locirana na mjestu današnjeg restorana “Lovac” bio je dug, popračen spoznajom o stvarima koje dotad nisam viđao, a koje su postale potpuno obične i normalne poslije prvog odlaska. Tamo, u kafani, zatekao sam oca i mnoštvo ljudi kako sjede za stolovima i pričaju.Od tog momenta za mene, pojam kafane postao je simbol sastajanja poznatih i nepoznatih ljudi, mjesto u kojem se dokoličarilo i prepričavala životna iskustva i događaji. Razne životne priče, dobre i loše, korisne i nekorisne, prepričavale su se bez prestanka u želji da se nešto nauči, da se loše ne ponovi ali i da se sazna nešto novo i korisno.
U kafani, kao kakvoj duhovnoj instituciji se uvijek nešto događa, nevino, bezazleno, zanimljivo, nepoznato, razgovor započinje sam od sebe, prepričavaju se događaji iz života, rada, iz sjećanja, sa posla, iz komšiluka, a i iz ribolova. To je mjesto gdje će gladan naći hranu, žedan utoliti zeđ, nekom beskućniku pružiti prijatan kutak zaštite i topline u hladnim zimskim danima, pogotovu noćima, a gdje usamljene duše traže sagovornika i društvo. Bude se u kafani priče koje se pamte, a vrijedne su da ih neko drugi čuje.
Sve su naše priče drugačije kao što su i životi i događanja različiti, samo su učesnici često isti, stalni, i nepromjenjivi, osim što postaju stariji. Čudnovato trošenje slobodnog vremena ispiranjem i vođenjem tuđih briga. Niko od njih ne bi da se miješa u tuđe stvari i živote, a svi su bili umiješani.
Nekad čvrsti, gadni, oholi i uzbuđeni, nekad dobri, mirni i veseli, nekad ravnodušni, nekad usamljeni i uplašeni, mjenjali su se ljudski karakteri zavisno od života i situacije koju im je život donosio i prilike nametale.
Nekad i sama kafana.
-Svak svoje zna !!- bio je česti odgovor na upit o zdravlju i raspoloženju.
Onom duševnom. Nisu žurili da se pravdaju, otvore. Više su svoju muku, ako je postojala, nosili i držali u sebi, rijetko se otvarali, radost su dijelili, o tegobama šutili.
-Dosta mi je moje brige, šta će mi tvoja !! – govorili bi drugi znajući da svako svoju muku trpi, nosi je u sebi. Legne, ustane i živi sa njom.
Nekad bi osuđivali one što se stalno žale i kukaju, mnogo govore o stvarima koje se njih ne tiču pripisujući im to kao mahanu. Šta bi kafana bez takvih ljudi i njihovih priča, šta bi se znalo o tuđim jadima, njihovim dušama, šta bi se znalo o tuđoj sreći i drugim lijepim stvarima da nije onih koji to sve “znaju” i prenose po kafanama. Da nije bilo takvih ljudi, trebalo bi ih izmisliti. Kafana ih je trebala kao što su oni trebali kafanu. Često su im priče bile uveličane, nedovršene, pune nekog ličnog viđenja ali je na kraju, ostavljano kafani da prihvati ili odbaci njihova kazivanja.
To je bila draž kafane što je u suštini doprinjelo da, i kafane i gostione, kasnije bifei i moderni kafići, postanu uistinu, omiljena mjesta okupljanja uz prijatna druženja, ćaskanje i prijateljsko ubjeđivanje o mudrosti življenja i života uopšte.
Teško onome koga kafana uzme na “zub”. Razgovor postaje vezan za njega i neku njegovu mahanu, slabost ili laž, neprijatno iskušenje, to ne mora biti ništa značajno ali ostaje pogodno da se na nju okome kao jastrebovi, vremenom se priča uveliča, izmjeni, doda pa čak ponekad izgubi svoju prvobitnost i postaje nevažna i brzo se zaboravi. Navečer, dugo bi sjedili izmjenjujući mišljenja bez trunke žaljenja ili omalovažavanja i laži, prisjećali bi se priča, dogodovština, dozivali sjećanja da otvoreno kažu šta misle, prepričaju događaj ili neku intimnu tajnu potkrepljujući je svjedočanstvima, tražeći podršku i odobrenje da su uradili dobru i pametnu stvar.
Kafana je uglavnom bila ispunjena razgovorom, opreznim i nevjerovatnim, ispunjenim željama i neostvarenim planovima, razgovor pun snova i brige se lomio po zadimljenim prostorima slabo osvijetljene kafane.
Ponekad bi se u njoj osjećala turobna, otežana atmosfera tuge, skrivena usamljenost je treperila zrakom, da bi dolaskom neke vesele duše, koja ih razvedri kao kad sunce ogrije, sve bi to onda brzo nestalo, u tren se izgubilo i ponovo pretvorilo u zanosnu toplinu drugovanja. Potekli bi kafanom potoci riječi utjehe, misli, ubjeđivanja, a neobavezna eglena bi se povratila puna iznenadnih šali, zadirkivanja sa očito pojačanim raspoloženjem. Svi sjede, naoko mirni, puše, piju, meze, jedu i razgovaraju.
Bio je to svijet kafane i dešavanja.
Svijet kafane koji ih je privlačio.
To je bio drugačiji život, naizgled dalek, a ipak u njihovom komšiluku s kojim su bili vezani nestvarnim i nevidljivim koncima.
Zato se vole i prepričavaju kafanske priče i uspomene.
Ribari, lovci, zanatlije, majstori, ekonomisti, doktori, inžinjeri, pravnici, radnici i neradnici, stariji i mlađi, su u kafani postajali ustalasana, raspričana gomila razgovora u kojem je izgledalo da niko nikog ne čuje, a svak svakoga razumije. Za istim kafanskim stolom sjedi profesor sa klošarom, pisac sa šoferom, glumac i sitni đeparoš, službenik i švaler, i svi su oni isti, glasni u razgovoru i priči. Sva ta bučna atmosfera nikom nije smetala jer da je smetala ne bi se ponovo zavraćali u njih.
Očito im je bilo prijatno i lijepo jer su se u kafani osjećali dobro, okupljali se svakim danom, nedeljama, mjesecima pa i godinama, na istom mjestu, u istoj kafani. Svojom duhovitom maštom, dovitljivošću, šaljivim dosjetkama i čudnim obrtanjem raspoloženja izjednačavali su se jedni sa drugima pa im je bilo svejedno, ko je ko i šta je šta, i po zvanju i po vjeri. Postajali su bliski jedan drugom kao da su oduvijek bili zajedno.
Svaka je kafana imala svoje stalne i povremene goste. Oni stalni su, kao inventar, bili duša kafane dok se drugima, privremenim gostima, nije pridavao veći značaj niti se računalo na njih.
Kafana kod Tice na Hisetima, Orhideja, Studenac, kod majke Halime u Potoku, Beba, Slap, Troko, Abacija,Yeti, Esed, Klašnik, Volan, Vehbi, Vlajko, Asim, i dr. Listaju se imena i nazivi samo onih koje smo mi ribari obilazili ili svraćali u njih, bilo da idemo u ribolov ili se vraćamo iz njega. Tica, Studenac, Halima, Asim u Karanovcu, kasnije Abacija i Vehbi su bila omiljena mjesta okupljanja ribara moje generacije.
To su mjesta gdje smo se najčešće sakupljali njegujući našu ribarsku tradiciju. Okupljali smo se, manje ili više na svim nabrojenim mjestima, postajali njihov svakodnevni inventar.
Ovim ne želim da umanjim značaj drugih kafana ili da naglasim samo gore nabrojane, koje su isto kao i ove imale svoje stalne i povremene goste kao što smo mi povremeno navraćali u neke druge, kao što su bili Volan, Vlajko, Troko ili Esed. Gore nabrojene kafane su postale sastajalište ribara i lovaca gdje su padali dogovori za odlaske, kovani planovi za slijedeći ribolov ili smo, umorom satrveni navraćali u njih poslije završenog ribolova da ispržimo ribu, prepričamo i izmjenimo stečeno iskustvo sa tog ribarenja. Razgovor je tekao o tome kako je ko od nas prošao u ribolovu, na što se hvatalo, koji su mamci radili, koji nisu, gdje se lovilo, ko je sve bio na vodi, ulov, stanje vode, lopovluci i šejtanluci i uvijek je bilo zanimljivo, nikad dosadno. Jer da nije, sigurno se nebi zavraćali u kafanu. Zafrkancija, šale i izazovi bi često trajali do kasno u noć, nekad do samog “fajronta”, zaboravljajući na umor i probleme.
Nekad smo znali i osvanuti, da bi sutradan, opet nastavili sa istim žarom kao da jučer nije ni postojalo. Živjeli smo život koji nam je odgovarao sa bogatim osjećajem za tradiciju koju smo naslijedili od naših očeva, ljubomorno je čuvali i revnosno poštivali. Lična odgovornost, nezavisnost, ustrajnost, darežljivost i velikodušnost su česte osobine društva iz kafane sa posebno izraženim osjećajem lojalnosti prijateljstvu i druženju.
Život u kafani je oduvijek bio primamljiv za sve kategorije ljudi, a kafanska slava je opjevana u mnogim pjesmama; Od kafane do kafane, I tebe sam sit kafano i dr.
Nije lako iz tog vremena nekog posebno izdvojiti jer se druženje nastavljalo bez razloga ko je s kim lovio, odrastao ili radio. Postajale su stalne družine koje su bile povezane nekim zajedničkim, nevidljivim nitima, bilo da se radilo o ribarenju ili sjedenju u kafani da bi se te zajedničke družine spajale u jedno malo kafansko društvo.
Naveo bih primjer Midhe Jahića i Reše Kobašlića, zatim Avde Šehe, Faruka Burazorovića, Omera Coce, te mene, Besima Tufekčića, Mirka Kragulja, mog brata Muhameda, zatim Nike Andrijevića, Tomislava Kulijera, Brace Spahića, onda Ace Kovačevića, Zlaje-Cacinog- Ibrahimbegovića, Vlade Bojera, Ćazima Šeranića, pa Dževde Husedžinovića, Hasana Sarajlije-Ćele, Čare, Lutfe, Made Mošinovića, i Keme Grahe, Bože Morače, Džemila Gutlića, Milenka Vuletića-Koke, Sojtarić Čade, te Zulić Nećka-Zule i Ratka Nalića –Ćele, zatim mlađe generacije, Asima Husedžinovića-Brke, Seje Kulenovića-Kuke, Mušerefa Spuzića-Munje te mnoštvo drugih jarana koji su najčešće ribarili zajedno, najčešće se i zajedno sretali na vodi, pa i u kafani. Svako druženje je prihvatano kao nešto prirodno i normalno, nije bilo primjedbi, zavisti ili ljubomore i svaka pojedinačna skupina je bila rado viđena.
Sjedali su jedni sa drugima, dijelili istu livadu ili sto, klopu i piće nezavisno gdje se sretnu; na vodi ili u kafani.
Gore navedena imena su samo neke od “klapa” ili ribarskih pajdaša ili “suribara”, bilo ih je mnogo više i nisu se ni po čemu izdvajali niti razlikovali, nego naprotiv, druženje im je omogučilo iskrenu izmjenu bogatog ribarskog iskustva i suživota, jer ih je čvrsto vezala zajednička ljubav prema ribarenju na našim rijekama.

Mersad Rajić

Nastaviće se…

Pročitajte i:   Poziv za takmičenje u disciplini lov ribe udicom sa hranilicom - Feeder Premijer liga za 2019.


One thought on “Feljton: Ribolov i kafana

  • 11. Februara 2010. at 13:32
    Permalink

    Postavio Seha 10 February, 2010
    Mersade predivna prica koju bi bilo grehota pustiti zaboravu..
    Sve najbolje prijatelju i samo nastavi pisati, slova i slike ostaju zauvijek. Bistro majstore

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.