Lazar Drljača, posljednji bosanski bogumil

Danas pročitah u oslobodjenju vijest o najavi manifestacije “Dani Boračkog jezera” koja bi se uskoro trebala održati.Znam da je tu manifestaciju proteklih godina organizovala nevladina eko organizacija ”Gorsko oko” i nadam se da ću u ovo par dana pronaći informacije o toj manifestaciji.I sada sam pokušavao na netu naći nešto o tome, i ne nadjoh ništa.
No, nadjoh jedan tekst o Lazaru Drljači, akademskom slikaru koji se odmetnu od grada i gradske vreve još u ono doba kada je ta vreva, sa današnje distance, bila tiha kao noć na nekoj vodi.
Čudak, samotnjak, umjetnik, koji se nastanio na Boračkom jezeru i proveo dugi period svog života na tom području.
Ovo je priča o Lazaru Drljači, posljednjem bosanskom bogumilu.
Lazar Drljača, slikar sa ivice stvarnosti

Šest godina Andrija Anđelić i njegova supruga Zora proveli su u najbliskijim prijateljskim odnosima sa slikarom – pustinjakom, Lazarom Drljačom. Mladi bračni par Anđelić, sa malenim sinom i kćerkicom, stigli su te 1964 godine na Borke iz Konjica da preuzmu službu koja im je bila dodijeljena.

Andrija je bio opštinski lugar sa zaduženjem da se brine o lovnom i ribolovnom području na Borcima i Boračkom jezeru u tim početnim danima turizma u Opštini Konjic, a Zora je dobila posao kuharice u hotelu Borašnica na Boračkom jezeru.
Nekako odmah po dolasku na novo radno mjesto, Andrija je imao priliku da se upozna sa legendarnim slikarom koji se povukao iz civilizacije i još davne 1932. godine došao da živi na Borcima. Andrija je obični, narodski čovjek koji se nije baš mnogo u životu bavio razmišljanjem o umjetnosti i umjetnicima.
Valjda do tada nije nikada ni vidio živog slikara i njegovo djelo. Tako da poznanstvo sa slikarom nije kod njega izazvalo neki naročiti dojam sa te, umjetničke strane, ali između dvojice ljudi, koji su bili zaljubljenici u prirodu i jednostavni, prirodni život, zaljubljenici rijeke i jezera i snježnih planinskih vrhova Prenja, sijevnula je ona rijetka iskra prepoznavanja srodnih duša koji su samo vanjski gledano različiti, ali ih povezuju one čudne, tajne niti, ko zna od kada i iz kojih prošlih
postojanja.

Slikar je u to vrijeme živio u Šantića vili, koju mu je dodijelila na korištenje opština Konjic. Andrija o njihovom poznanstvu ovako priča:

“Od prvog dana kada smo se upoznali ja sam prema Lazaru Drljači imao veliko poštovanje. On je bio starac od preko 80 godina i ja sam ga poštovao kao starijeg gospodina. Nisam ja, da vam pravo kažem znao puno o njegovim slikarskim radovima. To me nije interesovalo. Ali nikada nisam dozvolio da ga neko provocira ako sam bio u blizini, a bilo je i takvih slučajeva.

Nije mi ni čudo što nije podnosio da se ljudi motaju oko njega. Ljudi znaju ponekad tako biti napadni i dosadni, a on je želio samo svoj mir. Često su znali iz Sarajeva da dođu neki umjetnici, novinari, pa i političari, kao da ga obiđu i da sa njim razgovaraju.

On bi se tada zatvarao u svoju sobu i nije htio nikome da otvori. Kada bi mu kucali na vrata znao je samo odsječno da kaže : “Ko si ti? Šta ćeš? Ti meni čovječe ne trebaš.” I dok dosadni posjetilac ne bi otišao on nije promaljao glavu iz sobe. Rijetki su bili oni kojima je Lazar Drljača poklanjao povjerenje. Nije zalazio u kuće na Borcima i u Konjicu. Samo je kod mene i još možda dvije kuće rado dolazio. Pojavljivao se iznenada i tiho bi sjeo na stolicu.

Rijetko je prihvatao bilo kakvu čast. Za kafu je govorio da je to otrov i u rijetkim prilikama kada je prihvatao da popije sa nama koji fildžan, skidao je kajmak i govorio da je sav otrov u njemu skoncentrisan. Zora Anđelić se sjeća:”Hranu obično nije prihvatao od nas, najčešće govoreći kako se dobro najeo. A jeo je nevjerovatno malo.

Za cijeli dan pojeo bi samo jedno kuhano jaje, mali komadić hljeba i nešto šumskih bobica i plodova koje bi sakupio. Bilo mi je čudno kako bi jaje i onaj komadić hljeba presjekao na tri dijela i to rasporedio na tri dnevna obroka. Često mi je govorio kako nema većeg zla za tijelo i život nego najesti se navečer. Ponekad bi ulovio koju ribu i najčešće bi je pripremao kuhanu, ne isprženu. Mislim da je tajna njegove vitalnosti i zdravlja i bila upravo u tom načinu ishrane. “

Andrija se kroz osmjeh nadovezuje na priču svoje žene. “Jedne prilike Lazar je ulovio ogromnu ribu, bilo je u njoj najmanje 8 kg. Boga mi, svi koji smo se tu našli divili smo se njegovom trofeju, jer je on imao zaista slabe sprave za ribolov.

Imao je nekakvu staru rolu i bambusov štap, a silk mu je bio preslab za takvu grdosiju. Ali bilo kako bilo, on ju je izvukao i mogu vam reći da je bio jako ponosan na taj svoj ulov. Svi mi koliko god nas je bilo u “Borašnici” zaposlenih okupili smo se oko slikara i njegovog trofeja, divili se zagledali ribu sa svih strana, a on je uživao.

Pitali smo ga šta će učiniti sa tom ribetinom. Padali su prijedlozi da je proda, jer dobio bi zaista mnogo novaca za nju, neko reče da je stavi kod nas u frižider, pa da uzme komad kad mu treba, ali on se na naše čuđenje odlučio na to da osuši ribu. Sad, mi smo znali da u nekim krajevima, u Dalmaciji zaista ljudi suše ribu, ali trebalo je svakako znati postupak kako se to radi. Pitao sam Lazara zna li on to kako treba uraditi, a on je samouvjereno rekao da zna.

Odnio je ribetinu do svoje kuće i objesio je onako cijelu na jedno drvo i izložio suncu. Kada sam nakon dva dana došao da ga posjetim gledam na onom drvetu samo košćurine od ribe, a ispod drveta gomila usmrđenog mesa koje je jednostavno samo skliznulo sa kostiju, a slikar tužan sjedi kraj one smrdljive kaše od ribe.

A, često je išao u ribolov na Neretvu. Najviše je volio ribariti na Ban Viru i u Bukovici. Do mjesta za ribolov obično je stopirao po koje rijetko vozilo koje bi prolazilo preko Boraka. Jedne prilike stopirao je na cesti kada mu stadoše dvojica njemačkih studenata. Vozili su neku staru šklopociju od mercedesa koju su iznajmili za ljetovanje. Primili su čudnog stopera i uskoro su se počeli vrpoljiti, jer se od slikara širio neprijatan miris ustajalosti i neoprane odjeće.

Naime on nije baš puno vodio računa o higijeni. Onaj jedan student kaže drugom na njemačkom kako je ovaj starac neuredan. A Lazar mu na tečnom njemačkom odgovori : ” Po čemu sam ja neuredan. Vi ste neuredni.” Njemački mladići se ne malo začudiše, pa jedan od njih na engleskom reče drugom: “Ko bi rekao da ovaj prljavi starac ovako tečno govori njemački”. A Lazar mu na čistom engleskom odgovori. ” A, što to ja ne bih mogao znati engleski, balavci jedni. Više sam obrazovan nego i jedan od vas.” Mladi studenti sad totalno zbunjeni pokušali su se sporazumjeti na francuskom, nadajući se da ih čudni saputnik neće razumjeti, ali uzalud, jer slikar je govorio savršeno njemački, engleski, francuski i talijanski.

Jedne prilike, negdje 1966. godine došli su nam na Boračko jezero u hotel Borašnica, gosti iz Njemačke, postariji bračni par. Voljeli su da vide i iskuse sve što može pružiti ovaj lijepi kraj i tako sam odlučio da ih povedem u ribolov na Ban vir.  Nijemac je vozio svoj luksuzni automobil kada nas je nedaleko od Boračkog jezera na putu prema Glavatičevu zaustavi mahanjem ruku Lazar Drljača.

Nijemci su u čudu posmatrali čudnu spodobu ne znajući šta želi od njih. Ja sam im objasnio da je to moj prijatelj, slikar, da i on želi ići u ribolov. Povezli smo ga. Malo je razgovarao sa njemačkim parom, ali je uglavnom sjedio tiho skupljen na zadnjem sjedištu. Žena nas je počastila nekim keksom i sokom.

Tada sam prvi put vidio sok u limenci. Kada smo stigli na odredište ja sam odmah otišao niz Neretvu, prema Kanjonu, jer sam znao da ću tamo sigurno uloviti ribe, a bračni par i Lazar ostali su na pješćanoj plaži Ban vira. Kada sam se nakon nekoliko sati vratio sa pozamašnim ulovom, ugledah na pijesku sjede Nijemci i Lazar Drljača i u tišini jedu svoj ručak.

Odmah sam vidio da on po svom običaju jede samo ono što je sam ponio, ne prihvatajući niti djelić obilnog obroka koji smo mi ponijeli sa sobom. Ja sam ožednio na vodi i onako u slast popih sok koji sam dobio od one žene.

Kada sam popio, ja po našem običaju zafrljacim onu konzervu na sred Neretve, neka voda nosi.

One se švabe samo zgledaše između sebe, ali mi ništa ne rekoše. Kada su završili obrok, Nijemac iskopa jednu rupu u pijesku i sve one odpadke koji su ostali iza njega i žene, ali i oguljinu od jajeta i glavice luka koje je Lazar ostavio na pijesku, zakopa u onu rupu, pa lijepo poravna pijesak i utaba nogama tako da niko ne bi rekao da je tu nešto bilo.

Lazar je to nijemo posmatrao, pa se onda raskuka iz sveg glasa:

” Andrija moj što se ja i ti danas osramotismo pred ovim ljudima i pred ovom božjom ljepotom. Nikad ovo sebi neću oprostiti.”

” I da znate, da je često to spominjao kako su švabe, nama ljudima koji živimo u prirodi i od prirode, održali predavanje kakvo nikada nismo imali.”

Slikar je često znao doći kod mene i moje Zore u posjetu. Njega niste mogli pozvati na sijelo kao što bi pozvali ostale komšije i prijatelje. On je dolazio i odlazio samo onda kada je to njemu bio ćeif-volja. I niko ga nije mogao nagovoriti da slika nešto što on ne bi želio.

Bilo je mnogo slučajeva da su dolazili razni funkcioneri iz Sarajeva sa namjerom da nagovore slikara da im napravi portret, ali to nije palilo kod njega. Jedne prilike, počeo je raditi portret tadašnjeg Predsjednika sreza Konjic, Hadžije Džumhura, ali kada mu se ovaj nešto zamjerio poderao je sliku u jednom potezu.

U vezi toga ispričao bih vam i zanimljiv slučaj kako je slikao moju suprugu Zoru i našu djecu. Ta slika koju je nazvao “Majka sa djecom” jedna je od rijetkih slika koje su sačuvane. Kada mi je kuća bila opljačkana u ovom proteklom ratu, vjerujte da sam po povratku prvo pogledao da li mi je slika sačuvana. Na njoj je Lazar Drljača napisao da je poklanja Andriji Anđeliću.

Mnogi su ljudi dolazili sa svih strana svijeta i nudili mi fantastične sume novca za sliku, ali ja bih im samo odgovorio: “Pa, kako bih vam mogao prodati svoju ženu i djecu.” Zaista to je neprocijenjiva vrijednost u mom domu. Zora se prisjeća kako je došlo do toga da slikar radi njen portret sa djecom u naručju: ” Jednom je došao kod nas i posmatrao je kako se ja brinem za svoju djecu. Uvijek je govorio kako su majke po malo nepravedne prema svojoj starijoj djeci, jer kada dobiju mlađe nekako im se potpuno posvete, uvijek ih drže uz sebe, maze i drže u krilu, dok manje pažnje poklanjaju svojoj starijoj djeci. Tako je jednog dana donio štafelaj, razapeto platno i svoje boje. Namjestio je stolice i rekao mi da kako da sjednem sa djecom. Mlađu djevojčicu držala sam u krilu, a stariji sin je stajao pored mene.

Nije bilo šanse da se pobunim i kažem da nemam vremena za poziranje svakog dana po tri sata, iako sam da vam pravo kažem imala posla preko glave, kao zaposlena majka i domaćica. Ali nije mi žao ni jednog trenutka, jer sam jako radosna i ponosna na ovu sliku koju je tada napravio Lazar Drljača. Moja su ga djeca jako voljela i čim bi se on pojavio na vratima sa svojim slikarskim alatom, moja bi mala kćerkica tržala da namjesti stolicu onako kako je on to zahtijevao.

Jednom je došlo do ozbiljnog incidenta i umalo da nije prestao raditi na našoj slici. Kada smo počeli pozirati, ja sam imala dugu kosu, ali u to vrijeme izađe moda kratke kose koja bi se ufrčkala u sitne uvojke. Bila sam mlada i voljela sam da budem ošišana po modi. Kada sam se sva ponosna na svoju novu frizuru pojavila pred slikarom, on je samo kriknuo ko ranjeni orao: ” Zoro, nesretnice, šta uradi od sebe?

Ko te tako unakazi?”

Ja sam se zbunjena pipala po glavi ne razumjevajući zašto se slikar tako uzbudio.

“Pa, jadna ne bila, što ošiša onu svoju bujnu lijepu kosu, na šta to ličiš?

I odmah ljutito poče da skuplja svoj pribor, prepoznam onaj njegov karakteristični tersiluk. Mislim, Boga mi ništa od naše slike. I onda se poslužim sa malom laži koja je izgladila naše odnose, a slika je naslikana.

Rekla sam mu: ” Znate gospon Lazo, ja radim u hotelskoj kuhinji i nedavno nam je bila sanitarna komisija koja je naredila da sve osoblje u kuhinji treba da ima kratku kosu, radi higijene.”

Slučajno je istina bila da smo sve mi žene u hotelu tih dana imale istu frizuru, tako da mi je slikar povjerovao, obrušavajući sav svoj bijes na “proklete glupane”, “jednoumnike” i “filozofe u opancima”.

Andrija Anđelić se dalje prisjeća: “Inače je bio poznat kao čovjek oštrog jezika i to u onom vremenu kada se nije baš smjelo svašta pričati. Negdje 1954. Godine na Borcima se održavala nekakva Partijska konferencija na kojoj je trebao govoriti tadašnji Predsjednik Sreskog suda iz Konjica, Nijaz Begtašević. On je bio u ratu ilegalac i poznati konjički revolucionar i valjda po toj liniji i došao na to mjesto, a inače je po obrazovanju bio krojač. Kada je počela konferencija, u salu upade slikar Lazar Drljača, zarastao u sjedu bradu, oskudno obučen i sa sandalama vlastite izrade na nogama. Sve se glave okrenuše prema čudnom pridošlici.

A on kada ugleda Nijaza, kojeg je dobro poznavao upita:” Šta to ti bolan Nijaze ovdje radiš.” “Evo, držim Konferenciju, gospon Lazo, ja sam Predsjednik Suda.”

Na to se Lazar Drljača nasmija iz sveg glasa, pa bez imalo ustezanja reče:

“E, moj Nijaze, moj ti je savjet, kroji ljudima odijela što ti je zanat i nauk, a pusti one koji su školovani za to da kroje pravdu”

Tekst napisala: Mirjana Kapetanović, Konjic, boracko-jezero.freeservers.com

Zaljubljen u sunce — Lazar Drljača


Ševko Kadrić – “Zaljubljen u sunce”
ŽIVOTNA priča slikara i boema Lazara Drljače, ispričana prije nego sam prispio za pisanje, odzvanja u meni poput željeznog klina dobro uglavljena u pukotinu prenjskog Materhorna, poput planinskog vrha u mehkotu neba jutrom pobodena ili bogumilskog stećka što vrišti za klesarom da u njemu trag ostavi. To je priča koja se desila i život koji nam je davno slao signale koje, dotučeni ljepotom tehnološkog izobilja i usamljeni u vrevi velegrada, možemo tek sad da razumijemo.

Lazar Drljača je prvo olovkom, a kasnije četkicom i bojama ušao u svijet velikih slikara i da je po slikarstvu trebao je biti tamo gdje su i njegovi savremenici pa i lični prijatelji poput Pikasa i Modiljanija, ali nije. Jedan razlog je to što je takvu «čast besmrtnika» sam odbio, napuštajući galerije i salone Pariza, Rima, Beča, Sarajeva… vraćajući se netaknutoj ljepoti planinske prirode ostajući njen zatočenik dok iz njega život nije iscurio, drugi je to što nije bio pripadnik velikih naroda koji znaju i mogu slaviti ljepotu duhovnog stvaranja i njena stvaraoca.

Ono što Drljaču čini većim i od onih koje smo navikli smatrati najvećim, jeste to da se on, poput Sidarte, odrekao ljepote i sjaja velegrada u kojoj su mnogi od njegovih prijatelja i kolega tražili besmrtnost i otišao u planinu, otišao sebi. Taj čin je objašnjavao jednostavnim ljudskim porivom da sopstveni život okači sebi o vrat a sebe o stijene planinske i nebo nad njima poput platna razapeto. U to nebesko platno htio je da u boji opjeva ljepotu naših planina i njihovih rijeka.

Desetinama godina sam i sam nogama mjerio planinska bespuća otkrivajući sopstvenu prirodu izazivan prirodom okruženja, diveći i čudeći se Drljači dok i sam nisam proslikao i to bi nam moglo biti zajedničko. Ono što se čini drugačijim jeste činjenica da je starog slikara potraga za slikarskim motivima dovela u planinu, mene odvojenost od planina stavila pred slikarsko platno. Bez i najmanje želje da ovdje svoja platna slikarskim zovem a najmanje da ih kačim uz platna velikog slikara, priznajem da su nam životi obilježeni još jednim zajedničkim međašem, to je onaj bogumilski. I dok Lazar još uvijek čeka dobrog klesara da mu stećak iskleše i u njega, po njegovoj želji oporuku upiše: «Ovdje leži posljednji bosanski bogumil», to sam ja dvojici svojih junaka (Salih begu Pervizu i Halimu Foči) takve ploče već podigao ne da njima mjera budu već da se i ja pod njih mogu uvući.

Ovom pričom, koja se nestvarnom čini, takvu ploču želim podići i njemu, ljubomoran da je on imao snage i hrabrosti da se odvoji od velegrada, tuđe ravnice i toplih soba skupim tapetama oblijepljenih i vrati svojim planinskim kolibama kroz koje vjetrovi pričaju priče dalekih predaka.

A sad udrimo gvozdenim čekićem po tvrdom sivom krečnjaku skidajući naslage vremena sa stare oporuke da iz nje život vani istisnemo.

Autor, novembra 2007. godine kad je mraz ledom okivao nepreglednu ravnicu a on osluškivao zov dalekih planina…

SLIKAR LAZAR DRLJAČA

Piše: Ismet Smajlovic

“Ja sam poslije Rima i Pariza, gdje sam radio i izlagao, postao tvrdi bosanski seljak. Ja sam bogumil.” Tako je, godine 1932., za sebe rekao, slikar Lazar Drljaca, izdvojivsi se svojim zivotom i djelom kao osobena stvaralacka licnost. Desio se paradoks: sklonivsi se od buke i bijesa zivota, od materijalnog obilja uzimajuci tek samo mrveni, Drljaca je puninom zivota naseljavao svoje slike, akvarele, crteze.

Do slikareve “postojbine ptica, divokoza i zaboravljenih ljudi”, izmjestene u Jazvama, ponad Borackog jezera, zivot je zivovan svakovrsno.

Drljaca, suocivsi se sa zivotom 1883. godine (na drvenom biljegu iznad slikarevog groba pisalo je da je u zivot usao 1882.), iz zaseoka Blatine kod Bosanske Krupe krenuo je u egzistencijalnu i stvaralacku avanturu. Sarajevo je glavni grad Lazareve rane mladosti, potom austrougarski Bec, mediteranski Rim, a onda, zna se, Pariz, na Rue Descartes 11. Od osam pariskih godina, tri prve su fovisticke, i zivotom i slikarski (Drljaca ima atelje, istrazuje Luvr), pet narednih su tajnovite, skrajnute, tako da u zavicaju nista ne znaju o svom Lazaru. Tek 1919. proculo se da je, juznije, u Italiji, bio u logoru interniraca.

Dvadesetih godina vraca se u Krajinu, medju svoje planine, potom danima plovi rijekom Unom, u camcu koji je sam konstruisao “po ugledu na fenicansku ladju”. Drljaca se vec tada, sagradivsi u zavicaju “slikarsku kolibu”, pripremao za visedecenijski bogumilski zivot na Borcima.

Prije nego je 1931. definitivno postao zatocenik planinske ljepote, Drljaca intenzivno putuje. Najprije se odmetnuo od zavicaja, uputvisi se drvenom dvokolicom u Sarajevo, potom – niz Hercegovinu, sa stvaralackim izletima u dolinu rijeke Drine, do Mostara i pod Durmitor.

Poratno razdobije, koje nije u Drljaci umjelo da prepozna umjetnika, “prekvalifikovalo” ga je u sumskog radnika, pa u kosca. Poceo je da “gine od tereta zivotnoga”. Uskoro ce se, godine 1970., smrt potpisati ispod njegovog zivota, koji kao da je stao u onaj epitaf sa stecka: “Dokle bih, posteno i glasovito bih”.

Djelo: Stvaralacki dijalog izmedju prirode i umjetnika

Od “Portreta Berte”, prve zapazenije Drljacine umjetnicke kreacije, koja mu se dogodila 1909., pa do “Kopernika” i “Capinera” iz 1969. godine, stvaralacki vijek ovog bosanskohercegovackog slikara trajao je sest decenija.

Mijenjajuci mjesta zivljenja, mijenjao se i slikar, susretao sa razlicitim slikarskim poetikama, profilirajuci sopstveni stil.

Drljaca je, kao becki djak, bio “ozracen” tzv. beckim plenerizmom, karakteristicnim po “iskoraku” iz ateljea i ulasku u vrevu zivota. U slici “Iz bosanske mahale” Drljaca je na sokaku, boje su razlivene; iz slike, prema nama, idu najprije starac, pa, iza, pokrivena zena. Arhitektonska cvrstoca slike postignuta je kontrastiranjern sjenke vremesnih kuca, koje “nasrcu” na ljude i bljeska svjetlosti, pojacavajuci jos vise skrajnutost zivota.

“Tri konjanika” su iz pariskog perioda slikarevog. Mestar je sad u fovizmu, tom “derivatu” evropskog ekspresionizma. Konjanici odlaze od nas, u sliku, u neizvjesnost – dva minareta “zabodena” u nebo su im, izgleda, orijentir. Disperzija boja, kojima je naslikano nebo, takodjer pojacava dramu odlaska “junaka” slike.

Dvadesetih godina Drljaca “ide” prema akvarelu, hvatajuci u zamku slike impresije, ponajvise iz Italije, “na putu iz Firence za Viterbo”, “vjencavajuci nebo i zemlju”, receno blejkovski. Kroz Drljacine akvarele “proticu” Una, Neretva, pokatkad i Radobolja. Mlinovi su takodjer cesto u “fokusu” akvarela, ocito u vizuelnom “srodstvu” sa kolibama koje su bile dom slikaru. Rustikalni su pejzazi u koje bismo da se naselimo. Tek pokatkad borovi, u paru, kao usklicnici, sa akvarela nas opominju na okrutnosti egzistencijalnog kruga. Odmah tu negdje su i “Capineri”, ciju je gotovo sizifovsku dramu Drljaca “ispricao” u cetiri akvarela.

Slikar je s planina, bojama, silazio i u gradove, na mostove. Akvarelima se pripremao za tu novu “koloristicku ekstazu”, prepoznatljivu na slikama koje su ekspresionisticki odgovor na stvaralacki susret sa mostarskim i konjickim starim mostorn. Na tim slikarna Drljaca se upravo nije priklonuo nego je u “zavadi” sa tzv. “koloristickim realizmom”, napravivsi otklon od “prepisivanja” stvarnosnog. Boje su ozvucene, stihijnost prirode ukrocena arhitektonikom mostova – to je svojevrsna slikarska sinestezija: slikama “sumi” Neretva.

“Koloristicki kosmar” bit ce uslikan i u portrete, one poznije, “kopernikanske”, sa izvariranim likom tog astronorna s kojim ce se Drljaca “druziti” decenijama, cak do pred smrt. Nije li slikar svoje “emotivne pejzaze” posudjivao ovom renesansnom Poljaku?

I portret majke sa djecom, iz godine 1968., vidjen nedavno kod slikarevog “pobratima”, bivseg lugara s Boraka Andrije Andjelica, sveden je na slikanje briznosti, emocija; otud i asketizarn, prigusenost boja, priklonuce ka odgonetanju “panike tijela”, intimitetu, mentalnoj drami covjekovoj.
most.ba

Nešto slični napisa i Ševko Kadrić, pisac knjige o Lazaru, što pročitah tek poslije ovih misli ispod koje mi se vrtiše po glavi…no, neka ispadne i plagijat napisano, misli su moje:

Nemamo Lazar i ja mnogo zajedničkog, crtam kao nogom, nisam umjetništa duša, realista i pragmatičar, ali me njegov život podsjetio na one sopstvene “žute minute” kada bih pošao njegovim stopama, kada bih “otišao po cigare i nestao”.
Ipak, glavne crte, i njegove i moje su ljubav prema prirodi i ribolovu.Ako je ta njegova ljubav glavna odlika bogumila, onda možda nisi posljedni, Lazare, možda ima još koji bogumil u ovom našem usudu zvanom Bosna i Hercegovina.

Pročitajte i:   Na rijeci Fojnici održan Fly fishing kup 'Ivica Pecirep'

Neka ti je laka zemlja bosanska, Lazare, bogumile!


11 thoughts on “Lazar Drljača, posljednji bosanski bogumil

  • 27. Marta 2010. at 10:35
    Permalink

    Svi smo mi bosanci bogumili, samo se bojimo to kazati glasno!

  • 30. Marta 2010. at 15:05
    Permalink

    Intrigantno i zanimljivo. Još jedna Bosansko-Hercegovačka priča o nama samima. Vrijedno pomena…

  • 9. Aprila 2010. at 17:19
    Permalink

    Dok sam lovio na Borackom jezeru upoznao sam ljude koji su licno poznavali gospodina Lazara..
    Kazem gospodina jer to uistinu ovaj covijek to i bio.
    Iako je zivio pred smrt u neimastini ,ljudi koji su ga volili i postovali su mu u par navrata nudili novac za njegove slike.
    Nudili novac za slike cisto da ga nebi uvrijedili ,a i da nebi licilo na dijeljenje milostinje.
    Lazar bi ih samo dobrocudno pogledao i rekao” ja ti nemogu prodati moje slike bas kao sto ni ti nebi meni prodao svoje dijete”. Svaka slika je moje dijete !
    Hvala opstini Konjic i entuzijastima koji paze na grob i ostavstinu posljednjeg Bogumila koji se to nije stidio reci punim plucima. Laka ti zemlja Bosanska Lazare.

  • 16. Aprila 2010. at 15:16
    Permalink

    Sve napisano prepisano, a niko ne navodi od koga, odakle je prepisao.

  • 16. Aprila 2010. at 16:03
    Permalink

    Citiram početak ovog texta:

    Danas pročitah u oslobodjenju vijest o najavi manifestacije “Dani Boračkog jezera” koja bi se uskoro trebala održati.Znam da je tu manifestaciju proteklih godina organizovala nevladina eko organizacija ”Gorsko oko” i nadam se da ću u ovo par dana pronaći informacije o toj manifestaciji.I sada sam pokušavao na netu naći nešto o tome, i ne nadjoh ništa.
    No, nadjoh jedan tekst o Lazaru Drljači, akademskom slikaru koji se odmetnu od grada i gradske vreve još u ono doba kada je ta vreva, sa današnje distance, bila tiha kao noć na nekoj vodi.

    a ispod prvog texta piše ovo:
    Tekst napisala: Mirjana Kapetanović, Konjic, boracko-jezero.freeservers.com

    Sa malo truda, onaj koga interesuje odakle je tekst, uzme dio teksa, uradi “copy-paste” u google-u i dobije:

    http://boracko-jezero.freeservers.com/lazar_price.html
    http://bhradiophx.com/bhradiophx/_ext/wp_radio/uncategorized/zaljubljen-u-sunce-lazar-drljaca/
    http://www.most.ba/01415/099.htm

    I ja stvarno moram pitati u čemu je problem ako se zaboravi napisati link odakle je uzet text? (a ima ih par, pa možda i nisam naveo tačne sa kojih sam skinuo ove tekstove, a jedan text je čak i na wikipediji)
    Ovo neko intelektualno vlasništvo, neki pronalazak, patent, šta?
    Zar nije lijepo da se ova priča nadje na što više mjesta, da je što više ljudi pročita!?
    Je li zbog toga pisan ovaj tekst ili zbog lične promocije, pa sad neka sujeta je ta koja traži da se navede tačan izvor teksta!?
    Moje slike su svugdje po netu, čak na stranicama javnih ustanova i državnih/entitetskih, izlazile u avazu i jutarnjem listu bez navodjenja odakle su, pa ne reagovah, neka ih, neka svijet vidi šta imamo.
    Oprostite, ako treba, skinuću textove, ali mi samo navedite šta je razlogom vaše rekacije (neutemeljene jer je pisao link poslije prvog dijela texta koji se odnosi direktno na Lazara)
    Lijep pozdrav!

  • 17. Juna 2010. at 00:08
    Permalink

    Ja sam autorica gore objavljenog teksta i naravno da nemam ništa protiv da se ova priča čita, pa zato je i stavljena na Net. Prije tri mjeseca izašla je iz štampe moja knjiga o Lazaru Drljači pod nazivom “LAZAR DRLJAČA – POSLJEDNJI BOGUMIL- SKUPNI PORTRET SLIKARA”. Možete je naći u svim sarajevskim knjižarama, ali i na Interliberu. Bilo bi mi drago da se što više knjiga čita, da se širi priča o čovjeku koji nam je ukazivao na našu Bosansku historiju, podsjećao nas na naše porijeklo i na činjenicu da smo kao moćna, organizirana država postojali još prije hiljadu godina. On se izjašnjavao kao bogumil i živio po bogumilskim principima, visoko razmišljanje i skromno življenje. Imao je samo jednu želju, da bude sahranjen kao bogumil sa stećkom na grobu. Četrdeset godina je prošlo i s ponosom i srećom objavljujem da će zahvaljujući grupi zaljubljenika u njegov lik i djelo na dan 13. juli 2010. godine na njegov grob na Borcima kod Šantića vile biti postavljen stećak, sačinjen od kamena iz njegove voljene rijeke Une.Kada krenete u ribolov na Boračko jezero, navratite do Lazarevog groba, on je zaslužio da mu se poželi vječna slava i miran počinak pod kamenom bosanskim.
    MIRJANA KAPETANOVIĆ

  • 17. Juna 2010. at 18:52
    Permalink

    Postovanje Mirjana!
    I pretpostavljao sam da ovaj gore komentar o tome da je tekst prepisan i nije od nekog ko je tekst/ove napisao (ima tri razlicita teksta).Vas tekst je taj koji sam prvi pronasao, koji me jako dojmio, a ostali su u svrhu da posjetiocima stranice poblize pojasne ko je Lazar Drljaca, jer, iako sa jakom dozom stida, moram priznati da sam ja bio totalno neupucen.
    Hvala vam na prelijepom i jako poucnom tekstu, a zasto je mene i ostale kolege ribolovce tekst dirnuo, reci ce vam sljedeca slika
    Grb Udruzenja
    Ovo je buduci grb Udruzenja gradjana “Bistro!” koje osnivamo mi, ribolovci okupljeni oko stranice Bistro BiH.
    Lijep pozdrav i svako dobro!

  • Pingback:Posljedni Bogumil u BIH | Pitanja i Odgovori

  • 24. Avgusta 2010. at 12:41
    Permalink

    drago mi je za da ovakav tekst postoji i da ste ga vi napisali fascinantan je tako da i ako nisam zivio za njegova vremena poznavajucic vas mogu da kroz vas i vaš članak upoznam i lazara posljedneg bogumila. Jedno veliko HVALA

  • 17. Septembra 2010. at 22:33
    Permalink

    Dobro ste ovo smislili sa zastitnim znakom ribarskog udruzenja, lucidno i interesantno. Bistro

  • Pingback:Posljednji bosanski bogumil: Godišnjica smrti Lazara Drljače « Bistro BiH

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.