Requiem

(Requiem je misa za mrtve. Naziv je dobila po prvom stihu introitusa (requiem aeternam – pokoj vječni…), a zapravo je molitva za one duše mrtvih vjernika, koji se nalaze u „Čistilištu“ i čekaju „Sudnji dan“ da budu uzdignute u raj  gdje će im svijetliti vječna svjetlost, a ne da padnu u tminu pakla)
“Kurva o poštenju, vojnik o skraćenju”, a Soha…? Soha, o ribolovcima i ribama.
Poučen iskustvom i komentarima ranije objavljenih tekstova, došao sam do zaključka da su svi moji objavljeni radovi kontraproduktivni, i pogrešno shvaćeni.
Počeo sam objavljivati tekstove u dogovoru sa urednikom ovog portala, a  u nadi da probudim interesovanje onih kojima je stalo do očuvanja ribljeg fonda i prirode (ili bar onog što je od prirode ostalo), sa malo provokativnim načinom doduše, (mislio sam da mi to nećete uzeti za zlo), i da se oko istih (tekstova) neće naći grupacije ZA i PROTIV.
Mislio sam, kako rekoh, da probudim interesovanje i da konstruktivnim razgovorima (komentarima) ukažemo na neke nelogičnosti vezane za najvažniju sporednu stvar na svijetu RIBOLOV.
Ovom prilikom želim ovako javno da kažem da nemam ništa

ni protiv koga, ja imam nešto za NAS, i želja mi je bila da to zajedno podijelim sa vama. Također htio bih da ukažem da ni jedan do sada objavljeni tekst nije bio vezan za pribor i da sa istim nemaju veze, i pokušat ću to obrazložiti u daljnjem tekstu (svi mi, pa i ja bi, svakako voljeli pecati sa kvalitetnim priborom i ne znam šta tu nije jasno).

Riječi „moderan“, ili „skupi pribor“, sam koristio kao sintagme, da ukažem na neke sasvim druge stvari, da ukažem na ono kakvi smo mi u stvari tj. da na jedan indirektan način pokušam uticati na pojedinca da se zapita o stvarima koje stoje na margini ovog našeg hobija i da nije dovoljan samo C&R pokret, nego da su stvari mnogo ozbiljnije i da o njima treba povesti računa .

U tekstu „Bidni moderan i pusti ribu“, akcenat je bio na tome da početnici u šaranskom ribolovu (i ne samo početnici) ne vjeruju svemu onom što pročitaju u raznim katalozima. Pokušao sam da iznesem jedan drugačiji stav o tim velikim kompanijama koje se bave proizvodnjom ribolovačkog pribora i opreme. Na jedan suptilan način sam htio da djelujem podsvjesno na potencijalnog kupca, da se zapita da li je to baš ono što navedena firma reklamira ili postoji mogućnost da nam možda prodaju „muda pod bubrege“.

Također sam ukazao da su u proizvodnju gotovih boila uključeni razni prehrambeni instituti i hemijske kompanije koje svakako zagađuju naše rijeke (izvinjavam se, ne naše rijeke, naše rijeke zagađuju neke sasvim druge trovačnice, ali zna se poenta rečenog). Dakle namjera mi je bila da pomognem a ne da osuđujem kolege ribare ili da vrijeđam nečiji pribor (svako peca s onim što ima i  uživa u tome bez obzira da li je to skup ili jeftin pribor).

U tekstu „Ne dajte se normalni“, akcenat je na kulturi, vaspitanju i karakteru pojedinaca, većinom mlađe životne dobi (ali ovo nije pravilo, da me opet ne bi pogrešno razmjeli, dakle ima i starijih) koji u ribolov idu kao na nogometnu utakmicu. U navedenom tekstu sam na početku naveo da smo mi drugačiji a ne posebni. Drugačiji po  tome što za razliku od ostalih volimo prirodu i nastojimo da je sačuvamo jer znamo da uživamo o njoj na nama svojstven, a drugima nerazumljiv način (pročitajte samo priču člana našeg foruma „dede“, koju je objavio na forumu pod temom „Lijepi plavi Dunav“, i znat će te o čemu govorim).

Tekstovi su u prenesenom smislu svojevrsna  kritika, društva u kojem živimo. Gledano kroz prizmu objavljenih tekstova, pokušavam kroz ribolovne teme ukazati na nedostatke i nelogičnosti društva, te otud i potiče ta  kritika „Turbo-folk“ generacija, (da sad ne bude da  imam nešto i protiv Turbo-folka, svako sluša ono što mu se sviđa, nego ovo koristim opet kao sintagmu da opišem vrijeme u kojem živimo).
Tekstove pokušavam pisati višeslojno, onoliko koliko mi to moje skromno leksičko znanje dopušta, te iz tog razloga treba malo o istim i razmisliti, jer u većini slučajeva ne govore bukvalno o onome što pišu. Sad kad bolje razmislim, danas se živi veoma brzo i postoji velika vjerovatnoća da prosječan čitatelj nema kada ni pročitati a da ne govorimo o nekom konstruktivnom razmišljanju o njima, tako da priznajem da sam kriv jer su moja očekivanja bila prevelika.

Eto, sa ovim bih završio i nadam se da su stvari bar malo jasnije. Ovo će najvjerovatnije biti zadnje objavljeni Sohin tekst, jer mi kao društvo još nismo dovoljno samokritički zreli, ili kao što jedan moj prijatelj reče „Još smo mi čobani sa Balkana, i daleko smo od svijeta u svakom pogledu“ .
Al’ ovo bi bila sasvim druga tema i ostavit ću nekome drugome da o njoj piše, a  ovu priliku bih iskoristio da se zahvalim svim ljudima (i znanim i neznanim) koji su prepoznali vrijednost ovoga što radim, i uputili mi riječi podrške, a ja se nadam  da će doći neka bolja vremena za iskrene ljubitelje ovog sporta, hobija ili nazovite to kako hoćete, ja to zovem najvažnijom sporednom stvari na svijet.

Još jednom kažem, ne dajte se „normalni“, i kao što Balašević reče, „nadobudnim“ stavite do znanja da je vrijeme da potraže neke druge dobrovoljce da ih stave na branike svoje neprilagođenosti.

Iskreno vaš,
Soha