Vremeplov: Narodno ribarstvo u Bosni i Hercegovini – 7. dio

Knjiga štampana 1910. godine o ribarstvu, alatima, običajima te vrstama riba tadašnjeg doba. Ovo je 7. dio knjige u kojem je opisan lov ribe različitim alatima u ”Donjoj Dolini” – područja uz rijeku Savu u okolini sadašnje Bosanske Gradiške.

Jako interesantno štivo koje nas vraća 100 godina unazad, kako opisujući vrijeme i običaje, tako i načinom kojim je ova knjiga napisana.

Piše: Vejsil   Ćurčić, 1910. godine

Račilo.

Najjednostavnija a i najstarija mreža je račilo, koje se svuda, gdje se ribari, uz male promjene upotrebljava. Uzme se jasenovo tanko rašljasto drvo, a rašlje se u obluk sastave. Rijetko se kada ova mreža sama za se plete, nego se obično odsiječe komadić od gustog vlaka i navuče na rašlje. Dubina je račila od prilike 40 cm isto tako i promjer, a držalo je obično oko l,30m do 1,50 m (slika 36.).

Račilom se ljeti hvataju kostreši, linjaci i karasi ispod lopoća. Zimi se hvata njime ispod leda, kad se nagje cvalo (skup riba, riba na logoru). U tu svrhu prosijeku se u ledu rupe, pod kojim ribe leže zatušene (nepomične), pa kad osjete svjetlo jatimice navale na rupe da odahnu. Ribar na to podhvati račilom i baci ribu na suho. Takogjer i balukotom otrovanu ribu (pojašnjenje u poglavlju o trovanju riba) hvataju račilom.

Ime račilo dolazi od riječi rak. Prije velike račije pošasti 1880. hvatali su se obično rakovi tim alatom, i to ovako: Na štapu, 2 m dugačkom, koji se na donjem kraju obijeli, priveže se dolje konac, na kojem je nanizano 10—12 živih gujavica. Štap se ubode u zemlju tako, da su gujavice od prilike 10 cm nad zemljom. Mjesto gujavica može se privezati i žaba. Rakovi se približe natki, stanu je drpati, a štap se onda drma. Ribar u čamcu to odmah opazi, izvuče jednom rukom polagano štap, a drugom podhvaća rakove svojim račilom. Obično se nekoliko ovih štapova pobode u zemlju oko čamca, a to se u narodu zove „loke“ ili „lovke“.

Čelinac.

Dva unakrst savijena štapca drže na krajevima privezanu četverouglastu mrežu, koja je bez tura, ali samo malo ulegnuta, a na prekrstu štapova priveže se vrpca, kojom se mreža spušta i diže. Na svakom kraju mreže nalazi se po jedna kugla od olova jednake težine da privlači čelinac na dno. Stranica mreže je 70 cm duga, a visina luka 60—90 cm (slika 37.).

Ovaj se alat isključivo na Savi upotrebljava i to iz lagje. Ribar se spušta niz vodu, a čelinac drži jednom rukom u vodi, te uvijek po malo proba (slika 38.). Kad opazi da je težak, onda ga brže vuče spram gore.

Da se riba bolje namami, sveže se na sredini mreže komadić vune ili rudice (crvenkaste boje) koja na vodi leprša, a riba se iz radoznalosti približi. Ovim se alatom obično hvataju šarani. Ako čelinac stigne na mjesto, gdje ima puno ribe, može se po dva tri komada na jedanput uhvatiti. Šaran ostane ležećki kao na tepsiji, jer mu se podviju pera. Plete se kao i mreža, rijetko, i u kvadrat.

Vlak virnjaš.

Virnjaš dolazi od riječi vir, jer se isključivo upotrebljuje na dubljim mjestima. Nalik je na čelinac; samo je mnogo dublji, a i palice su mu nešto više (polukružno) savijene. Mjesto vrpce ima drveno držalo „botur“, koje je na donjem četverouglastom kraju u nakrst probušeno, da se palice provuku. Povrh vlaka smotan je lučac (treća, na polukrug savijena palica) i svezan za palice, a po lučcu popriječena su četiri konca horizontalno. Ovi su konci opet po sredini okomito spojeni jednim drugim koncem, koji se onda sveže za tanku vitku šibicu, što se zadije u držalo (slika 39.).

Ovo je dovoljno po danu; ali ako se noću čeka na viru, metne se žiža (tanki dugački komadić gljive) u onu šibicu, koja se za to rascijepi i žiža zapali. Kad riba udari na konce, počme šibica skakati gore dolje i ribar zna, da je riba udarila, pa odmah izvuče vlak. Ako ribar u noći nema gljive pri ruci, onda sveže onaj konac krstnjak za svoje uho.

Sličan alat iz Madžarske prikazuje Janko u svom djelu str. 352., sl. 337. i 338., koji odgovara po svojoj konstrukciji našoj mreži sa držalom, samo što ova nema držala, već je pričvršćena na uže. Čitava se sprava zaroni u vodu pomoću željeznih utega, koje su na palicama pričvršćene. Izmegju palica nalaze se konci kao i kod našeg virnjaša, a konac „krstnjak“ namotan je takogjer na vitku šibicu; taj se konac može kao i na našem alatu prema dubini vode regulirati. Ribar drži šibicu kadikad i u ruci i po njoj osjeti, kad riba udari na konce.

Nalik ovom gornjem madžarskom alatu, ali bez željez¬nih utega, ima u Nagy Dobrony-u i u Miskolz-u jedna mreža (Janko, sl. 338.), koja je pričvršćena na botur kao i naš virnjaš.

Dolinski „vlak virnjaš“ ne uzima se nikad sam za se kao madžarski, već uvijek u savezu sa gragjom, koje u Dolini ima samo na rijeci Maturi. Ovakove se gragje po¬dignu obično pred i iza dubljih mjesta „virovau ili blizu šaša.

Najprije se pobiju 2—3 m dugački direci temeljaci u razmacima od 2 — 2.5m. Da gragje budu čvršće i trajnije, prave se od hrastovine. Odmah s početka odrede se dva mala zjala za mreže (obično bliže krajevima) i jedan veći otvor na sredini gragje „provoz“, da mogu proći čamci pa i privoz. S donje strane kazuka (direka) priveže se lozom prema vrhu horizontalno odeblja atula (greda); a izmegju kazuka pobodu se u razmacima od 3-5 cm, 3—4 m dugačke vitice, tako, da se veća riba provući ne može; na to se pričvrsti i s druge strane slična atula. Osim toga podupre se čitava gragja s donje strane uporama. Iznad zjala postavi se krevet, na kojem ribar sjedi i čeka na ribu.

Krevet se sastoji od tri do četiri metra dugačkih rašljastih soha, koje se pobiju u obliku trokuta, i to dvije prednje sohe stoje u istom redu sa kazucima, a treća nešto dulja soha pobije se prema potrebi, jedan put s prijeda a drugi put straga. Ovo premještanje treće sohe ravna se prema toku vode: ako Sava dolazi potjera Maturu natrag, onda se soha metne sprijeda; a kad voda odlazi, straga. Na sohe se metnu dvije poprečne prlje, a na njih 4 do 5 dasaka, u pomanjkanju ovih dobre su i obične oblice. Pred kazuke provoza udari se još po jedan direčić, te se izmegju njih navale mladuljci (grane) tako, da riba ne može proći; a kad čamac naljeze, grane se slegnu i on lahko progje. Gragja je u sredini ravna, a prema krajevima kadikad uz vodu zanešena. Ribe se za gragjom sakupljaju kao u kakvom basenu; jer za vodom idu i savske ribe u Maturu, a vodom se opet i vraćaju. Kada riba (bilo s koje strane) udari na gragju, pipa nosom duž gragje, pa se osvjedoči da nema drugog izlaza, osim ona dva zjala (80 cm široka) (slika 40.).

Ribar sjedi na krevetu prekrštenih nogu, okrenut uvijek spram toka vode. U ruci drži gore opisani vlak virnjaš, pa strpljivo čeka dan i noć, dok kakva riba ne zaluta u njegovu mrežu, što mu odmah dojavi konac krstnjak, a on na to brzo mrežu iz vode izvuče (slika 41.).

Već po tome kako šibica skače, prepoznaje vješti ribar vrstu ribe, koja je udarila na konce. Som na pr. obori šibicu dolje, jer ima veliku glavu pa zapne za konce; šaran naprotiv ispravi šibicu gore i utanči, a štuka samo šibicom zalila. Jez makne šibicu kruće nego li šaran; a sinj udari tako oštro, da konci krsnu (kršte, pucaju). I mladica trese šibicom i gore ju ispravi, dok se bijovice i kostreši samo malo o konce otresu.

Dok voda dolazi, sjede ribari na viru samo po jedan sat, i to izjutra od 8-9, o podne, i isto tako pred večer. To su megjutim samo pokušaji; pa i onda, kad već voda pogje natrag, isto se tako samo na sreću proba. Istom kad se pročuje, da je riba krenula natrag za vodom, počimlje pravo hvatanje vlakom virnjašem i sad tek ribar provede čitave dane, pa i noći sjedeći na viru.

U zimi imaju na krevetu uza se i male primitivne dagare od ilovače, u kojima nalože vatru pa se griju. Kraj sebe imaju i kuzo, u koji se bacaju one male ribe, koje su za domaću potrebu; dok se veće ribe, koje će nositi na pazar, spremaju u koševe u vodi (slika 42.) ili u barke od probušenih dasaka (slika 43.), da ribe što dulje žive.

Ako je voda veoma velika, te riba bježi preko palica, metnu se nagrade: dvije se štice udare usporedo sa sohama u zemlju, za njih se popriječe (povežu) manje štice u razmaku od jednog palca, tako da je riba onda primorana, da udara na konce.

Osim gragja na Maturi, poprave se i manje gragje sa jednim zjalom uz Savu i to na mjestima, gdje je obala obrasla drvećem i šikarjem, te se i tu hvata za velike vode (slika 44.).

Na sličan način hvata se riba i u Rusiji, samo takogjer kao u Madžarskoj bez gragje i drugim alatom. Taj se način hvatanja u Rusiji zove: sježa ili siža a dolazi od ruskog glagola „sidjet“, jer tamošnji ribari nad mrežom (na posebnu, ljeti priregjenu sjedalu na sohama) sjede i drže konce u ruci.

Iznimno može se i naš vlak virnjaš upotrebiti bez gragje; ali samo na mjestima, gdje ima mnogo šaše (slika 41. slijeda). Ribar u tom slučaju sjedi u čamcu, popriječenom preko vode i drži vlak pred proplancima (otvori, poput kanala) u šašu, a narod tome veli da ribar „sjedi na zalistu“. Pred Čamac udare se dva do tri stupca, da ga struja ne zanese. I ovdje se može mjestimice šaš zatrpati granjem i tako ribu samo na proplanak natjerati.

Iz svega toga se vidi, da se vlakom virnjašem u glavnome na dubljim mjestima u Maturi i uz obalu Save i na Osorni riba hvata.

Na ovom mjestu spomenuću još jedan alat, koji je u uskoj vezi sa gornjim načinom hvatanja. Dogodi se kadikad, da i vrlo velike ribe (osobito somovi) na mrežu udare, pa se ne bi mogli svladati samim virnjašem. Za to ribar ima uza se ovu spravu: jedna oveća udica svezana na vrpcu i pričvršćena na jedan štap tako, da se lahko od njeg otkinuti može. Na gornjem kraju vrpce privezana je tikva vratuša (Wasserkurbis). U borbi sa somom zatjera mu ribar tu udicu u donju čeljust. Taj čas popusti ribar mrežu i som ode, ali na nesreću svoju povuče sobom i onu vrpcu s tikvom. Sad tek počinje borba na život i smrt., dok konačno riba ne podlegne (slika 45.).

Dogodi se kadikad, da se som udalji i jedan kilometar od tog mjesta osobito noću. Kad svane, pogje ribar, da traži svoj plijen. Ako nema ove sprave uza se, onda se ribar posluži i malom sjekiricom, a i paljkom i njom udari soma na mjesto, gdje se, kako oni vele, donje čeljusti sastaju. Na to se riba onesvijesti i izvali na legja. Nu lov je na taj način vrlo problematičan i spada danas valjda više u carstvo priča; s toga za tu spravu znaju samo još nekoji, stariji ribari.

Hvatanje riba vlakom virnjašem veoma je izdašno i rašireno po Dolini, što doka¬zuju nebrojeno gragje, koje su na Maturi u malim razmacima podignuto.

U slici 46. prikazujem takozvani „šajtar”, „rogač” ili „vlak na pačiju nogu”, koji je veoma nalik na magjarski „billeg” — vlak, njegovoj suvrsti njemačkoj „Taupe”, i ruskoj „hvatki” sa Temrjuk.

Vlak na pačiju nogu – Šajtar.

Ovaj alat kao i gornja dva se ubrajaju u ribolov dizanjem (Hebefischerei). Šajtar drže palice odozdo. Počine se sa 100 osaea. a plete se do 200 blanjica; pokupi se. provuče vrpca i napne: tri palice, dugačke do 1.60 m. zadjevenc su u nakrst. u provrtani četverouglasti donji kraj botura. Srednje ošce ili petlja napne se najprije na pravnu (srednju) palicu, drugi eošak na vrh desne, a treći na vrh lijeve palice. Oba se kraja vrpce na četvrtom ćošku vuku uz botur tako daleko, dok se palice ne smotaju u mjeru svoju, tako da izgleda kao pačja noga. a za tim se vrpca obametne oko botura i sveže negdje u sredini. Veća ili manja dubina mreže se postigne time, što se vrpca jače ili slabije nategne. Razmak od jednog vrha palice do drugog iznašao je kod mojeg komada 2.90 – 3 metra. Ošca su bila dosta velika. Ima i šajtara sa vrlo malenim ošcima, takozvani „gušćaku. kojim se hvataju isključivo male ribice za natku (meku). Takvom se malom mrežom obično hvata uz obalu.

Velikim šajtarom hvata se samo iz čamca. Ribar sjedi u svojem malom čamcu ili u lagji i nasloni mrežu na kanat čamca; kad se približi zgodnom mjestu (plićine obrasle šašom i drugim vodenim biljem, ili granje što uz obalu leži u vodi) podvuče mrežu do pod travu i drži je koso „na lov“ („am Fang“) naslonivši botur o kanat. Dotle druga dva ribara u posebnim čamcima nagone ribu iz trave boturevima (Stoss-stangen) ili veslima na šajtar, kojeg ribar brzo digne, a riba ostane ležeći na njem, kao na tanjuru. Na takav način hvata se štuka i male bijovice (slika 47.).

Druga jedna vrsta hvatanja ovim vlakom je ova: Ribar se često uzveze daleko uz vodu, pa se onda spušta niz vodu u čamcu; vesla desnom rukom, u lijevoj drži šajtar. Obično su po dva ribara u čamcu, stražnji upravlja čamcem, a prednji drži mrežu u vodi, naslonivši držalo na vrh čamca tako, da je šajtar nagnut. Na taj način hvataju se obično one ribe. koje pred veče na površinu izlaze, da leticu love.
Šajtar se takogjer često upotrebljava na mjestima, gdje se voda, koja je iza poplava u gjolovima zaostala, jarcima u Savu vraća. Na takovim malim bukovima sakupi se nebrojeno malih i velikih riba, koje se tu praćakaju i jagme za hranom.
Ribar se vrlo oprezno približi tome mjestu i još opreznije podvuče mrežu ispod jata. Često uspije, pa na taj način uhvati i veću ribu.

Ova gore spomenuta četiri alata (račilo, čelinac, vlak virnjaš i vlak na pačju nogu) uvrštava Herman u ribarenje dizanjem (Hebefischerei). Taj način hvatanja temelji se na tome, da riba, kad na vlak udari i osjeti pogibelj, bježi na stranu, a nikad spram gore. Takav je alat dakle uvijek uduben. Samo siromašniji ribari hvataju ribu na taj način; dok imućniji ribari, koji posjeduju velike plavarice, samo djelomice kadikad upotrebljuju te alate. To se hvatanje u glavnome sastoji u tome, da se vlak razapet na palice u vodu zaroni i neko vrijeme pod vodom drži, pa onda stanovitom polugom što brže digne.

Iza ove vrsti ribarenja govori Herman o onoj, gdje se ribe nagone. Taj način je veoma nasilan. Tomu treba mreža sa manjim ošcima i botur, kojim se ribe natjeruju. Samo siromašniji ljudi love ovako ribu; au bitnosti to nije ništa drugo, nego neka vrsta gusarenja s ribama (Raubfischerei).

Od svih alata, što se u ribarenju tjeranjem uzimaju, imademo mi u Dolini čižnjak (Schweifnetz) i trbok. No o njima u sljedećem nastavku…