Skup na Bilećkom jezeru 2009. godine i som od 95 kilograma!

Dodje i taj dan, ustvari, tih pet dana!
„Žuta minuta“ me davno uhvatila, ali sam se čuvao i apstinirao, bio dobar otac i muž, pomagao u kući i punicu tetošio.Te, bez jezika i mezzosoprana (čitaj: piskutavog ženskog povišenog glasa sa hercegovačkim naglaskom u kojem kuka za koga se nesretnica udala, da me …. ribolov i.t.d.) dočekah da se ispalim put Bilećkog jezera.
Nakon zimskog planiranja na forumu, izbor vode za ovogodišnji skup raje sa stranice  pada na prekrasno Bilećko jezero na kom većina od nas još nije pokvasila svoje strune.
U razgovorima sa Popić Darkom iz Bilećkog udruženja dogovaramo ovu ribolovačku avanturu skoro pa u detalj, jer udaljenost od civilizacije je tolika da zahtijeva detaljno planiranje logistike (hrana/piće) kako bi preživjeli hercegovački  ”zvizdan” i extremne uslove za višednevni boravak na vodi.
U planiranju mjesta, dvojimo izmedju mjesta zvanih
Orah i Panik, a u zavisnosti koliki će biti vodostaj.

Ekspedicija je bila u sastavu: vođe puta Adnan Osmanagić i Alen Šehović – u narodu poznatiji kao Hercegovac, koji je inače iz tih krajeva, pa je logično bilo da nas on vodi.
Al'…ne lezi vraže…ko s ‘ đavolom…kasnije ćemo o tome.
U sredini ekspedicije sam bio ja, a na začelju Mirza Mujačić.
U Mostaru ovoj karavani su se trebali priključiti Mustafa Danović – Muja i Stipe, no kako mi nismo nigdje žurili, a Muja i Stipe nisu imali živaca čekati nas ispred Ineterex-a u Mostaru, javili su nam nove koordinate mjesta spajanja – Buna.
Mi i dalje nismo nigdje žurili, imali smo pet dana pred sobom, predivnu vodu, pouzdane vodiče…
Komunikacija sa Mujom i Stipom je išla preko pouzdanih vodiča, i pošto je ovo bio moj prvi odlazak u Bileću, nisam se htio petljati i komplikovati, jer, kako kažu, „gdje je puno baba – kilava su djeca“.
Mi i dalje nismo žurili, ali nisam znao da nam se baš toliko ne žuri, da ćemo do Bileće ići preko Nevesinja i Gacka!?
Kada sam ugledao tablu na ulasku u Nevesinje sa natpisom ovog grada, pomislio sam da pratim pogrešan auromobil marke „passat“.Tada sam nazvao „pouzdane vodiče“ i kroz njihov smijeh sam samo uspio razumjeti „Upoznaj domovinu da bi je više volio!“
Srećom, nisam bio naoružan, a u suprotnom, siguran sam da bi pukla druga nevesinjska puška u pravcu veselih vodiča .
Tu upadamo u kolonu svatova koji su se otegli par kilometara.Kažu, ne valja preticati takve kolone, te smo se pomirili sa sudbinom jer…nismo definitivno nigdje žurili sve i da smo htjeli.
U Gacku se odvajamo prema Bileći koju nakon kraće vožnje prolazimo, a onda ispred nas – jezero…fascinantna boja vode koja ostaje u sjećanju i gdje sve one koje ste smatrali lijepim odlaze na „par stepenica ispod“.

Nekako, okolo-kole, dođosmo do Trebinja, napokon se nađosmo sa Mujom i Stipom, nakupovasmo namirnice za ribolov, te kod Šehinih staraca popismo kafu, Šeha nabra poljoprivrednih zerzervata za kuhanja na jezeru, i odmorismo od „upoznavanja domovine“.

Nakon kafe – pravac jezero.
No, u putu dugom 15-20 minuta, Adiju se, opet, osušilo grlo i moralo se svratiti na jednu „nikšičku“.Mjesto Mosko je poznato po jagnjetini i „nikšičkim žiletima“, pa je to bila još jedna usputna stanica od neznamtinija koliko na ovom putu od Sarajeva do Bilećkog jezera, via Nevesinje-Gacko.Kako reče Šeha „Trošimo više „raznih tekućina“ od ford-mustanga!“.
Javili smo Darki da ćemo biti na mjestu zvanom „Orah“.Šeha je predložio to mjesto jer je i nekad prije tu pecao, te imao lijepih ulova.
Za nekih pola sata vožnje od Trebinja, počeli smo se spuštati sa glavne ceste prema jezeru i Orahu.
Mirza je jedini imao odgovarajući automobil za ovu dionicu jer put nije bio makadamski…ili je nekad bio, pa šoder povukao vlagu i narastao u hripe.
Jedva prođosmo kratku dionicu od kilometar-dva, podmetalo se kamenih ploča pod točkove, navodilo se centimetar po centimetar, strugalo podom po kamenju, bočnim stranama po šiblju, smrdile su lamele, tako da sam mislio da ćemo i Šeha i ja iste morati mijenjati na obali jezera…ako prije toga ne probijemo kartere.Tih, maksimalno 2 kilometra, smo prelazili skoro sat vremena.
Ne znam ni kako, ali, srećom, dođosmodo vode u jednom komadu, čitavih automobila.
Odabrasmo mjesto za kamp – jedan zaljev sa prosječnom dubinom od 3-4 metra, gdje smo sa naše desne strane imali veće dubine.

I dok smo raspremali opremu, koje je kod šarandžija i previše, dođe naš domaćin Darko Popić.Darko je javio i ribočuvaru Neđi Samardžiću da smo stigli i ubrzo nam se i Neđo pridruži.Krenu priča o dogodovštinama sa ove vode, prepričavanja iskustava te nam Darko i Neđo dadoše i koji savjet za lov soma.Darko i Neđo obećaše da će nas obilaziti i donositi nam namirnice i vodu.
Što obećaše, to i učiniše – u tih pet dana boravka na jezeru ne da nam ništa nije nedostajalo, nego smo, pored svega što bi naručili, uvijek dobijali i leda u enormnim količinama za naše frižidere i sama činjenica da smo svo vrijeme imali vodu hladnu k'o sa kakvog planinskog izvora, govori o tim količinama leda kojim su nas opskrbljavali.
A vjerujem da smo im dodijali tih pet dana prozivanjem i dopunjavanjem narudžbi tipa: „A može li još koja piva i flaša vina…možda još 10-ak hljebova…i cigara…eee, opet ja, kafe, one tri u jedan…izvini, opet mi…molim te, nestalo nam vegete…“
Taj prvi dan štapove nismo ni zabacili, ono 100-tinjak kilometara dok smo „upoznavali domovinu“ nas je slomilo, te smo, nakon raspremanja osnovnih stvari, jednostavno sjeli i počeli po „žiletima“.
Ipak, Muja, Stipe i ja smo otišli makar pokvasiti udice na plovcima.Šeha i Adi statiraju.Rade strugači, bodorke, deverike, a Muja ima jedno kidanje predveza.

Dok sjedimo, prolazi jedan ribolovac.
„Šeha, majke ti, jesi li to ti?“
„Dje s’, bolan, Orba!“
Orba, Šehin Trebinjac, rally vozač koji je volan automobila zamjenio štapom za ribolov.Dodijala buka motora, grada, pa pobjegne u ovu oazu tišine na jezeru.
Sjede Orba, priča se nastavi, Šeha i Orba počeše „A đe je ovaj…jesil’ čuo za ovog…znaš šta je sa onom…vidio sam onu…“ – 17 godina je prošlo od njihovog zadnjeg susreta i mnogo toga su obojica pretovarili preko leđa, mnogo toga se promijenilo, a zajedničke uspomene na ljepša, pitomija vremena.Ribolov ih, nakon 17 godina, ponovo spoji i imali su dosta toga „pretresti“.
U gluho doba odlazimo na spavanje.

Sutradan smo poranili i, da nebi onog sunca što nemilosrdno prži, spavali bi do podne.
Vršimo uobičajene pripreme – od slaganja opreme, soniranja pozicija i prihranjivanja.

Nedugo nakon toga, svi štapovi za šarana su u vodi.
Vrijeme je ručku, a Šeha je obećao pripremiti lokalni specijalitet zvan’  „hrastan pod ulje“ (kupus u ulju).
Na onoj vrućini nije išlo suho meso, ali inkarnacija Steve Karapandže –  Adi je improvizovao paprenim kobasicama za gril.
Svi su pojeli minimalno po 2 tanjira, ne što smo nešto bili gladni nego što je „hrastan“ baš dobro ispao.

Puni želuci, vrućina, umor od puta = počelo nam se ševiti…mislim, soviti…pobrkah ptice.
U brdu iznad kampa ima nekog hlada, dva-tri kvadrata.Povaljasmo se „k'o mungosi“, kako reče Šeha, i otpilasmo koju minutu džuturile.

Na žalost, Mustafa i Stipe moraju nazad za Mostar.Pozdravljamo se sa njima i dogovaramo da nas zovu ako zapnu gdje na onom makadamu.
Srećom, Muja ima podignutije auto i vidimo ih kako prolaze bez problema.
Mi opet u „horizontalu“ na onom komadiću hlada.
Alarm!
Mirza dobija udarac!
Trči prema štapovima dok alarm vrišti.
Kontrira!
Štap se savija u kiflu, i tad nastaje trka-frka-panika-belaj. Mirza i Šeha ulijeću u čamac.Šeha upozorava Mirzu na potopljene kuće, ograde, da ne forsira, pokušavaju čamcem što prije doći iznad ribe…odeee.

Ovaj zaliv na kojem smo postavili kamp je, ustvari, potopljeno selo.Kamene kuće i ograde su pod vodom, i Šeha zna konfiguraciju dna jer se ljeti voda toliko povuče da svo selo ponovo bude na suhom.
Njena nafaka, bitno je da se javila.
Do mraka nije bilo udaraca.
Mirza i Šeha odlučuju tu noć zabaciti i na soma. Za mamac koriste zaleđene lignje.Nema udaraca, sjedimo i zezamo se, pijemo „žilete“ zahvaljujući ledu koji nam donose Neđo i Darko.Opet, u gluho doba, „u krpe“.
Ujutro, ja, sa nadimkom „kameni spavač“, svjestan da ne bih čuo signalizatore da su sam „Big Ben“ kraj mog uha, upitah, dok sam uzimao napravljenu kafu: „Bi li šta noćas?“
Šeha reče:“Ma bi, al’ ništa ne bi.“
„Pa šta bi?“
Šeha poče:“ Nedugo nakon što smo se povukli u šatore čujem moj indikator. Lignju je ”tamo nešto u mraku” pokupilo i krenulo prema pučini. Puštam da nosi nekih par metara, kontriram …… u prazno! Garant bi neka balavurdija od somova…stavim novu lignju i fijuuuuuuuuu ode lignja u mrak,a ja u krevet….. Ma taman onaj prvi san, kad opet alarm na kom je bila lignja. Nekako stidljivo pip … pip. Igranje sa mamcem kontam, pi piiiii, ma ponesi, reko’,  dobro pa ću onda izać’!
Kao da me posluša…sastavi tako da je alarm vrištao bez prestanka. Priđem štapu, dignem ga iz nosača, a riba i dalje izvlači strunu. Kontriram i osjetim da je imam, i to nešto krupno po otporu koji pruža, ali uz to karakteritično otresanje soma glavom i luping praćen udaranjem repa po struni, osjetim i da je upredenica zapela za neku prepreku i da struže po njoj. Sve je to kratko trajalo da bilo sta učinim i puče 0.35 špaga kao da je bog nije dao!  A vi ni makac, svi spavate u 16. Kontam…e moji ribari, došli u ribu da se naspavaju. Navežem novi sistem nabrzaka, opet lignja na udicu 8/0 fijuuuu buć i spavanje. Budio sam se još par puta na alarm koji je samo na kratko javljao da se nesto šunja dubinom . Tako ti ja utonuh u neki san, pun nemani od somova.“.
Kad mi sve to ispriča, rekoh: “Imaš li još jednu tu veću udicu?“
„Što?“, pita Šeha, „Ho”š to da promjeniš potpis na forumu?“ i svi popadaše od smijeha.E jes’ me bilo teško provaliti, baš k'o dijete natrčah hercegovcu na prvokaciju.
Još kad ja počeh vaditi svoj pribor, antikviteti i prototipovi, te kad mi se Adi natakari na leđa savjetima tipa: „Uzmi onaj od rahmetli Ibre, on se ubio za soma, nemoj od pokojnog Brane, njegovi su lakše akcije“, postadoh predmetom opšte za…ancije, a oni su padali sa stolica.Šehi su, po običaju a kada se Mali „očepi“, suze udarile.Stoički sam podnio Adijeve niske udarce, ne zbog načina tih udaraca, nego njegove konfiguracije (da ti malo vratim ;-))
Pred popodnevnu siestu drugi dan ribolova, Mirza skoro u isto vrijeme kao i prošli put dobija udarac. Ova riba je,čini se, srčaniji borac i vuče kao luda. Mirza je trčanjem ”uz brdo” pokušava odljepiti od dna, al'ne uspjeva – riba vozi kako je i gdje je naumila. Opet Mirza i Šeha ulijeću u čamac i stižu do iznad ribe.Ja sam uzeo Mirzinu podvodnu kameru i k'o Johnny Weissmuller iz najboljih dana plivao do njih, misleći da ću uspjeti snimiti pod vodom ribu i njeno izvlačenje, ali, na nesreću, taman kad sam došao do njih, riba spada sa udice.
Ne da nam se nikako.

Ipak, napravili smo par podvodnih snimaka.

Enko zove i javlja da dolazi, uspio je uskladiti obaveze.Tradicionalno, naručujemo da nam ponese famozne zeničke ćevape.

Tu noć Mirza ima udarac na lignju i uz malo peripetija navlaci bebu soma od par kg u meredov. Ubacujemo ga u sak da okinemo koju sliku po danu. Isto tako, na njegove štapove za šarana uzima i jedna povelika deverika koju nismo vagali i mjerili, ali kapitalka definitivno.

I tu noć je cirkus u kampu i zezanje do neka doba.

Ujtro, Enko javlja da je zalutao, pa ga Hercegovac navigava.Srećom, ovarisao je nekako i donio nam svega, sa posebnim akcentom na gore pomenute zeničke ćevape.

Putem poviše kampa prolazi Miro Ninković ”Pinka”. Prepoznaje Šehu i poziva nas da nelitimo do njega u obližnji zaliv gdje on i njegova ekipa imaju vikendicu. Šeha nam priča da je  Pinka jedan od rijetkih koji sve svoje ulove bez obzira na veličinu vraća nazad. Uz njega stasavaju nove generacije mladih šarandžija koji ga vraćanjem ulova prate u stopu.

I nakon duškanja u hladu i mirnog dana, Šeha i Adi odlaze do Pinke i njegove ekipe, a Enko i ja guštamo sa plovcima.Rade deverike, strugači, bodorke, i dobro smo oćejfili.

Kad su se vratili Šeha i Adi,  upitah Šehu šta priča Pinka o situaciju na ovoj vodi.

„Pinka nam je prepričavao doživljaje Siniše Milenkovića na ovoj vodi, koga sam upoznao za vrijeme prvog BiH takmičenja u lovu šarana na Pelagićevu. Prvi šaran uhvaćen na boiliu, uhvaćen je na boilu ovog šarandžije iz Srbije, koji je među prvima osmislio i realizovao specijalne mamce za lov šarana i amura pod nazivom Mil Boil.
Prepričavao nam je šta se sve dešavalo na jezeru – od masovne pojave soma u ovom jezeru, kako je unesena naknadno deverika i crvenperka da bi se povećala populacija bijele ribe, a kao hrane somu.Kako je šarana svakim danom sve manje, a kapitalnih somova svakim danom sve više (slična situacija kao na španskom Ebru). Zajedno analiziramo situaciju – šta se moglo desiti sa kapitalnim šaranima i slažemo se da je jedina varijanta da se i ono malo šarana, što je preživilo napade krupnog soma i krivolov za vrijeme mrijesta, sad vjerovatno tumara crnogorskom obalom po terenima koji nisu pristupačni za ribolov. To je vjerovatno i razlog zašto je Mirza imao udarce po danu, jer se som tada uglavnom odmara od noćnog lova. Šarani se, na ovoj vodi, plaše i svoje sjene!
Prisjećali smo se predratnih ribolova kad je bilo uobičajeno vidjeti impresivna jata šarana kako se sunčaju na površini jezera, i kad je bilo lako locirati kuda se kreću kad su u potrazi za hranom. Tad bi cijeli ovaj zaliv pocrnio od ribe (pokazuje rukom ispred nas , a prema ostrvu). Kod ostrva sam sam uhvatio svog najvećeg šarana – sekund do 20 kg. Ta mi se riba tako duboko usijekla u sjećanje. Fotografiju sa ovom ribom je odnio ratni vihor,al’ negdje duboko, pamtim je itekako dobro! Svaki bijeg propraćen proklizavanjem kočnice na dam-ovoj finesi , germine ”frizirane“ keramičkim vodilicama savijene iz ručke, zviždanje vjetra po „zlatnoj kornjači“ se nezaboravlja tek tako. Eeeeee, moj Pinka, kako bi se bilo dobro vratiti u prošlost sa današnjom opremom, znanjem i načinom na koji se ophodimo prema prema tim gracioznim stvorenjima!“

„Al’, što mu je dobra loza, to je čudo jedno!“ – doda Adi.

Svi se lagano raziđoše, mene krenula bijela riba na plovak, nešto mi se nije spavalo, te Adi i ja ostadosmo merakati uz vodu.
U neka doba, desno od nas, dosta dalje od Pinke i njegovog kampa, upali se neko svijetlo.Znamo da nigdje nema živog roba, da je Pinkin kamp zadnji na ovoj strani.Svjetlo „šara“ na sve strane, nekako čudno i nelogično, vidimo da je upereno prema nama…ali opet…ne kontamo.Adi se pita jel’ se njemu čini od Pinkine loze ili je i meni ono čudno.Ja, trijezan ko trijeska, potvrđujem Adijev zaključak.Adi konstatova da su vanzemaljci zalutali, jer ne vjerujemo da bi se neki zemljanin iz vedra neba pojavio tamo, i mahao nekim svjetlom.Mi tu odlučimo njima uzvratiti istom mjerom – upalimo lampe i i mi njima počnemo mahati.Kontam, ako je ovo neki pozdravni ritual, da se ne provalimo, uzvratimo „malim zelenim“ pozdrave.Tako smo mahali jedni drugima desetak minuta, i nakon toga ugasi se to tamo čudno svjetlo.Ugasismo i mi i odosmo u šatore…Sa malom zebnjom šta sada znači ovo što su ugasili svjetlo, ali nadajući se da su iz naših lampi shvatili da smo gostoljubivi.
Ujutro me budi smijeh, Šeha se skoro zacenuo k'o malo dijete.Još bunovan pokušavam skontati o čemu pričaju, šta se desilo.Iz segmenata razgovora skontam da su sinoć Pinka i ekipa imali somčinu na štapu.Som je „legao“ na dno, i oni su nam baterijom davali signale ne bi li mi skontali da dođemo sa čamcem i pomognemo im.
E, baš su našli kome će mahati lampom, baš smo i Adi i ja skontali šta se dešavalo.
Mali je prepričavao njima šta smo mi zamislili da se dešava i kako smo reagovali, a sa spoznajom šta je ustvari bilo, ispali smo dovoljno budale da su svi padali od smijeha.Još kad to Adi prepriča…ko zna, jasno mu je, ko ne zna, ne zna za šta je uskraćen.
Elem, „vanzemaljci“ Pinka i njegova ekipa su obalom došli do mjesta gdje je som legao i to je legao, ironije li, baš u potopljenu baštu/kuću jednog Pinkinog kolege iz ekipe.Svijetlili ljudi zovući u pomoć, a mi napravili „Sience fiction“ od svega.Srećom im nije trebala kakva ozbiljnija pomoć, a na žalost, šteta je što makar nismo vidjeli ribu koja bi, ionako, od strane „vanzemaljaca“ bila vraćena u vodu.

Kasnije saznajem da je Adi tu noć imao i jedan udarac na veću deveriku kao kedera.Neke  štapove za soma su premjestili više desno, u veću dubinu.U neko doba, Šeha se probudio i vidio Adija spremnog za kontre, te mu reče da sačeka, da som ponese kedera.No, to „nošenje kedera“ od strane soma se već odigralo prije, što je Šeha prespavao, i tu bi kiks – odmah nakon Adijeve kontre, riba je našla prepreku oko koje je smotala silk.Par silovitih udaraca glavom umalo nije išučalo štap iz Adijevih ruku.
Silk puca.
Nisu riječi progovorili 10-ak minuta.
Ipak, ni ovi pehovi, možda i nespremnost u smislu  naše neozbiljnosti na vodi gdje nam je sve „šega-šala-pošalica“, nisu nam umanjili gušt i dobro raspoloženje ni  za najmanju nijansu.A i nada zadnja umire.

Pokušavamo i iz čamca, Adi i Šeha su u jednom, ja u drugom.Vozamo varalice jezerom, ali ribe ne bendaju ni pet % našu upornost.
Makar sam napravio slika jezera i ove dvojice u čamcu ispred.Mene, ionako, nikad niko ne slika.

Meni je zadnji dan na jezeru, Enko je već otišao, a popodne ćemo Mirza i ja.Šeha i Adi ostaju još 2 dana.
Još nemamo značajnijeg ulova sem što je Mirza imao ovog somića i veću deveriku.
Svi premještamo štapove desno gdje su veće dubine – voda naglo pada i zaljev postaje preplitak.Par većih deverika ostavljamo da ih Šeha kederuje, a ja na dva štapa stavljam kedere-sunčnice.Postavljam neki univerzalni signalizator kupljen u kineza po cijeni od „pet malaka“.More za sve, biti i kućni alarm, može se postaviti kao dojavljivač ako vam neko prilazi (na potez), a ja sam ga, genijalčina,  „redizajnirao“ u signalizator griza.
I, naravno,opet sam predmetom opšte….
Opet se zasjelo i „pretovarivanje ćumura“.U neko doba Adi ima povlačenje, signalizator urla.Svi skačemo…Adi kontrira…ima nešto…osjeti ribu…nema ništa..ni sistema…mačka mu piterina više!
Ja, usput, provjerih moje štapove.Oba silka opuštena…ono baš opuštena.
Haj” ovaj bez signalizatora, nije imalo šta javiti, a kod ovog sa signalizatorom…ono našlo ić’ obali i opustiti silk, a nema ta opcija u kineza.
Kaže Šeha: „Ma boli tebe briga, tebi u 13:30 uzme riba, a ti oko 18.00 konstatuješ da ti je uzela!“
Toliko o mojoj ozbiljnosti.
Moraću poraditi na modifikaciji „Ding-Dong-Hong-Kong“ signalizatora.
Na oba štapa mi je nešto uzelo, i na oba krenulo obali.Jedan sistem otkinut (silk 0.40, nov, majke mi), a sa drugog skinut keder.

Moja posljednja šansa za mijenjanje potpisa na forumu je propuštena, odlazim podvijena repa, manje zbog te činjenice, više zbog toga što uopšte moram ići.No, šta ću, samo što prespavam kući, ujutro krećem sa porodicom na more, tako da nije bilo nikakve mogućnosti da produžim svoj ostanak na jezeru.

Još par slika koje nisam sortirao nego onako slikane.

Pozdravljamo se i ostavljamo Šehu i Adija na ovoj prekrasnoj vodi.

Ta dva dana, Šeha i Adi su duškali i odmarali, iako naoštreni da će ipak biti neka veća riba.
No, ne bi, a i bučkaroši, čije su bućke jednoličnim zvucima davale neki egzotični šmek ovoj vodi, po Neđinim riječima, nisu tih dana imali nekog uspjeha.

Koristim priliku da se, u ime cijele ekipe, zahvalim našim domaćinima – Darki Popiću i Neđi Samardžiću iz Blećkog Udruženja na pomoći i logistici koju su nam dostavljali da smo imali potpuni ugođaj i gdje nam ništa nije nedostajalo.

Velika hvala i neka vam je bistro i svako dobro!

Orbi na vinu i lijepom druženju.

„Vanzemaljcima“ – Pinki i ekipi na druženju, lozi i ovoj dogodovštini sa svjetlom koju smo do sada bezbroj puta prepričavali.

Iako bez nekog ulova, imali smo nezaboravan odmor kraj prelijepe vode koju ću, siguran sam, što skorije ponovo posjetiti.

Još jednom, veliko hvala i vidimo se!

Sad se pitate gdje je taj som iz naslova od 95 kilograma.

Evo ga!

Somina (čitaj: pisac ovoh redova), kasno dodje kući, rano ujutro krenu za Mostar kod badže i svastike, te ne stiže skinuti sisteme sa štapova.Kako smo u Mostaru trebali prenoćiti, za svaki slučaj ponesem štapove u stan da mi neko ne bi obio auto zbog njih.Nepažnjom (što bi Adi reci – k'o da me Njanjo pravio), penjući se uz stepenice, zabijem si u list onu trokuku što mi je ostala na štapu, a što mi je „brko“ nije otkinuo na Bilećkom jezeru.
I sa trokukom u nozi – pravac hitna pomoć.
Al’, kako kod nas ništa nije jednostavno, tako nastadoše problemi u hitnoj službi.Kaže ovaj na prijemu: „Niste iz ovog Kantona“
Rekoh:“Nisam, u čemu je problem, evo ovjerena knjižica.“
On:“Ali, nemam vas u evidenciji jer niste iz ovog Kantona“
Ja:“Pa evidentiraj me, a uz to sam hitni slučaj:“
On:“Eh, care, nisi, nisi, šta ih je meni sa padavcem u obrazu došlo.“
Ja:“Čuj nisam hitni slučaj, pa šta treba, sa trokukom u nozi da hodam gradom, da se vratim za Sarajevo, da možda naručim termin!?“(dok mi dotični izvlači živce, badžo provocira „Jesam li ti rek'o, kažem ti da uzmeš moju knjižicu!“)
On:“Haj” ti, care, u bolnicu u Urgentni centar.“
„Haj“, kontam,  bolje je da izađem jer sam bio ublizu da napravim incident.
Odemo do bolnice, i gore me stvarno odmah prime i dobro ismiju mojoj nespretnosti.
Kad se doktor –hirurg lati cvikcangi kao alata, onda znajte da ste momački nahebali.
Pošto je jedna kuka trokuke bila u listu noge, doktor je morao izvući vrh kroz kožu (napraviti novu rupu), a onda  izvući tu kuku (jer je ostalo kasnije precvikao cvikcangama) cijelu kroz tu rupu.E, to je bilo zlo…bolilo je, to je čudo jedno, graške znoja su se slijevale od bola, a tek kod petog pokušaja doktoru uspjeva da probije kožu – četiri puta mu spadaju kliješta sa trokuke.Doktorovo „Kakva ti je ovo koža, čovječe“ me prepalo jer sam pomislio da je to nešto nenormalno, a onda sam se sjetio da je u pitanju moja trokuka, ona sa koje je som uspio skinuti kedera a da se nije zakačio.Sve jasno šta sam htio reći.
Onda opet „Caru“ u hitnoj službi da mi da anti-tetanus.“Nema“, kaže, moram u ambulantu.
Haj u ambulantu.Ne daju, nisam iz Kantona/Županije.Iz mačke piterine sam, i vi i Kanton.Jedva, nakon malo bučnijeg negodovanja, dobih i taj anti-tetanus.
I nemojte da vam se ovo desi u nekom drugom Kantonu/Županiji, možete crč’  ako niste „evidentirani“.

Što li me, bože, ovo podsjeti na naš sistem sa Udruženjima, sa vodama.
Okolčaj i  %&&$#/& druge – Wellcome to Bosnia (and Herzegovina, Sheha  😉 )

Bistro svima, i na vodi, i u životu!

Bistro Bosno i Hercegovino!