Ima jedna…da prostiš

Zvoni mi telefon.
Zoka: „Hoćemo na smuđa sutra, na Bosnu, dole oko Doboja, kod Ace i ovih što su bili kod nas na Krivaji“…“Ko bi išao?“…“Ti, Ibro i ja…ne bi ranili…uletimo za gorivo i to je to…zvali nas, bio bi red!“…“Ma hoću, jarane!“
Kontam u sebi, nemam nekih konkretnih neodgodivih obaveza , a ribolov ne odbijam .Volio bih i upoznati tu ekipicu iz Doboja …
Budim se…kafica…žena na poslu, djeca vrtić, škola…prepakujem pribor, provjerim sve još jednom , gledam prognozu – super vrijeme, ako ništa lijep i sunčan dan.
Cijelo vrijeme mi se vrti u glavi bar milion pitanja na koje nemam odgovore.To mi stvara određenu dozu nervoze, ona količina koja čovjeku pomaže da u određenim situacijama ne reaguje nepromišljeno, nego drži budnim… Ibru znam dugo godina onako zdravo za zdravo, ništa specijalno. Nisam nikada pecao s njim. Zoka je ok, tog momka da sretnete u kafani za šankom uz neku kaficu i priču, nakon toga kraj vode, rekli bi da se radi o dva različita čovjeka , međutim neiskvaren, što je najbitnije…ponekad od silne želje da se uklopi u sredinu i društvo bude nepromišljen pa kaže i što nije, s toga je prilično neshvaćen u ovoj našoj provinciji. Ne vidi svoje prave kvalitete trudeći se da ostavi dobar dojama , al’ to je tako kod većine ljudi pa ništa strašno.Drago mi je što je napokon shvatio da nema potrebe da to radi s nama kraj vode, i što se napokon „našao“  negdje .
Krenuli smo na vodu – Zoka je obavio par telefonskih razgovora,naći ćemo se kod Ace u radnji „Torfej“, a dalje po planu ekipe domaćina.
Blejim kroz prozor automobila sa zadnjeg sjedišta, pokušavam da ne mislim o ishodu dana nego da pustim da teče svojim tokom, pažnju mi odvraćaju crvene kuće bez fasade…pada mi na pamet
„Leb i sol“ !
S vremena na vijeme ubacim sklopku i slušam priču Zoke i Ibre , baš su se zadali u priču o vodi i terenima da ne primjećuju da stanica na radiju krči već pet minuta… ne reagujem ni ja, kao – trpim ?! Ibro konačno primjeti da i njemu nešto ide na živce, kliknu taster…svaka čast, već je bili kritično.
Stižemo kod Ace u radnju, tu nas čekaju Zlatko i Antonio. Klasika – upoznavanje, šaram očima po radnji  i nije mi trebalo puno da shvatim da ovdje ima voblera od domaćih do svjetskih renomiranih prozvodjača , spine , fly , plovak … odjeća …. čovjek je pokrio sve . Zna gdje udara , a ono što nema sigurno može da nabavi.
Oduševio me – obično kada obilazimo dućane uslužuju ljudi koji nemaju blage s ribolovom, a Aco bi svojim znanjem i iskustvom postidio i proizvođače istih. Konačno, mjesto gdje svaki čovjek uz razmjenu iskustava može da nađe prave stvari koje odgovaraju njegovim potrebama.
Krećemo se po Doboju…zadnje finese pa na vodu.
U međuvremenu saznajemo da Vladimir ne može doći zbog obaveza, Učo radi pa mozda naleti …

Prvo mjesto na kojem pecamo je duboki vir nedaleko od Doboja prema Maglaju, prilično uređeno i posjećeno mjesto . Kruže glasine da je to najdublji vir na cijelom slivu rijeke Bosne nekih 28 metara u samoj pukotini…fascinantno . Iako to meni već odavno ne liči na rijeku na kojoj sam odrastao , kao da je neka druga .
Mjesto obiluje raznolikom ribljom vrstom, oko rupe i u samoj rupi su somovi , ima tu i šarana , škobalja , a priobalni dio je savršen za smuđa – raznorazne podvodne prepreke, kamenje, oborena stabla…sve to mu pravi  idealna skloništa i mjesta za zasjede.Bacamo tu neko vrijeme.
U dubini sebe sam svijestan da treba proći još dosta vremena i da se zvijezde poklope pa da prevarim svog prvog smuđa, i ne predajem tome toliko pažnje, trudim se da se odmorim i uživam.Sve vrvi od neke pozitivne energije, i za ovaj prvi put zajedničkog pecanja svi se nekako trude da se što bolje upoznamo, pričamo i prepričavamo, upoređujemo, zdrava komunikacija i na istim frekfencijama.To mi je trebalo …bojao sam se predrasuda i bio na rezervi.Sad konačno opušteno uživam u prelijepom danu.

Pročitajte i:   Otvoren poziv za prijavu kandidata: “Izgradnja kapaciteta stručnjaka za velike zvijeri u Bosni i Hercegovini”

Drugo mjesto na koje nas domaćini vode se nalazi nešto niže.Idemo pješke, i po mojoj slobodnoj procjeni rekao bih kilometar šetnje…ugođaj mi kvari glupo grčenje desne noge – prije par dana bio sam nešto bolestan i morao sam da primim injekciju i sad mi to mjesto otiče, boli…u par momenata se ne mogu osloniti na nogu uopšte. Pokušavam ignorisati bol i ne razmišljat o tome.
Dolazimo na jedno mjesto koje je kao iz nekih lijepih priča – uređen mali daščani riječni mol, okolo velike stare vrbe i topole… idila.Automatski razmišljam o ljudima koji su to napravili, to ne mogu biti iskrivljeni karakteri jer za ovo im sigurno nije niko platio…ovo je urađeno onako,  iz duše .
Kao rođeni prirodnjak uvjek nastojim, da bi mi ugođaj pecanja bio potpuniji, tražiti baš ovakva lijepa mjesta, gdje čovjek odmara dušu i oči bez obzira na ishod dana po pitanju ulova, tak da više volim pecati na lijepom mirnom i tihom mjestu okružen čistom prirodom i ne uhvatiti nikad ništa, nego pecati sa nekog gradskog mosta, trotoara, šetališta il’ čega već, slušajuči žamor ljudi, sirene auta, škripu kočnica, smrad kanalizacije…Pa kada bi mi neko rekao da me tu čeka ulov zivota,  ja bih mu rekao – Neka hvala !!!

Posljednje mjesto koje obilazimo je Kostajnica i onaj zeleni most, slavno, aktuelno i poznato mjesto…o njemu sam se baš naslušao, pa eto, došlo vrijeme da ga i posjetim .
Kako sam i očekivao, mjesto je prilčno posjećeno.Aco nesebično daje upute kako-gdje-kad i šta.Sa druge strane vidim dosta plovkaroša, ganjaju škobalja…malo niže ispod nas ista situacija.Odlazim dosta visočije gdje se nekakav potok ulijeva u Bosnu i gdje nema nikog.Društvo mi pravi nekakav pas koji je tu domaći, vidim da je naviknut na stalne posjete .
Bacam i bacam…kidam, vezem …Na površini se počeo pojavljivati škobalj onako u jatu kao delfini. Odustajem od ovog mjesta i lagano uz vodu prema ekipi … ne mogu a da ne primjetim da nema ni 1cm2 zemlje ili obale, da na njemu nije nekakv otpad, da li to bila kesa, flaša, čep, kutija od cigara…tu je nastao onaj „back to reality„.Volio bi da mogu da dokučim šta je to u ljudskoj glavi, na kojem je nivou „zapelo“ i u čemu je u opšte problem pa je situacija ovako očajna!?
Generalno gledajući cijeli sliv rijeke Bosne – katastrofa… još gora stvar što se to, očigledno, nikoga ne tiče, niko ne poduzima ništa konkretno…takva nam je i država, pa nije ni čudo.
Pojedine opštine troše sredstva na sređivanje (ili to bar one nazivaju sređivanjem) , tako što poobaraju stara stabla i na momenat promjene nešto…poslije iz tog panja izbuja milion mladica koje su kao magneti za otpad ovakvog tipa, i još ne možeš da se krećeš…raj za pacove i ostale prenosnike raznoraznih bolešćuga.I opet problem nije riješen, napravljena samo još gora stvar i onako oštećen eko sistem oštećujemo još više.Ta stabla su bili odlični gradski filteri, staništa raznoraznih ptica insketi s njihovih krošnji hrana za riblji svijet…normalno, mi „LJUDI“ to pokvarimo…daj motorku i samo „cepaj“ … Ili tobože pokušavaju strpati rijeku u betonsko korito – opet kamuflaža.Sada te kese ne mogu ostati na obali, ali su tu prisutne, u vodi, naravno …
Ima jedan dio ispod Maglaja, starim putem uz prugu samu…Ne znam kako su te topole opstale, ali su velike, ogromne…Na njima nema kesa i obala je prilično čista.Jednostavno, smeće se nema gdje zadržavati , a korito nije u betonu.Naravno da nije ni to rješenje, al’ kad čovjek bira od dva zla, ja bih izabrao ovo drugo .
Zašto izgleda nemoguće rijeku od bitnog značaja dovesti u red?Pitanje na koje niko neće ni pokušati odgovoriti.Zašto  je uopće moralo doći do ovakve situacije, zašto kad krenemo kući ne pokupimo smeće za sobom – ono će nas dočekati tu sljedeći put, vjerovatno i veća gomila.To više nije ni primitivizam, treba izmisliti novi termin koji bi bio kombinacija idiotizma, bezobrazluka, polupismenosti ….
Dosta ljudi koji putuju a rodom su sa ovih BH prostora ne bi se usudilo baciti pa ni najobičniji čik tamo negdje u ljepoj EU – tamo su kulturna gospoda, a ovdje se positovjećuju sa primitivnim tj. vraćaju svojim istinskim korijenima i nagonima, pa flaša od BEKSA može i vodu ko ga šiša.
Šta ima veze ako se neko malo posiječe ….
Samo kandžija…ne „platiti kaznu“, nego kandžija!
S tim razmišljanjem primjetio sam da sam već otišao pravo ispod ekipe i da sam ih davno prošao da to nisam ni primjetio.
Postaje hladnije, već je smurak.Više stvarno nemam volje, najradije bi kući  – kud se ja uvijek bacim u neka „Don Quijote“ razmišljanja .
„Dobro veče“ …“’  Veče“…„Zoran Antić“…“@ldin…ček ti si Bobitas!E, baš mi je drago!“
I je stvarno, pročitao sam bezbroj postova,  pregledao puno klipova, načitao se dobrih stvari, i evo konačno smo se sreli i upoznali – gdje drugo nego na vodi. Više nemam namjeru da pecam, već smo se zakačali lijepih tema i lagano, ne znam ni sam kako je došlo do toga, počeli smo da pričamo baš o onome o čemu sam razmišljao maloprije. Bacio je pogled preko mene kao „vidi ovo“ i tako smo nastavili …
Pričali smo još dugo, već se i ostatak ekipe sakupio,  više niko ne peca.Razmjenjujemo iskustva, praktične savjete… pravo fino se čovjek osjeća kad se nađe sa nekolicinom ljudi koji dijele iste stavove.Upoznali smo se prije par sati, a kao da se znamo godinama.
Kad smo krenuli kući opet smo svratili na kafu u Doboj i priča bi se otegla do sutra da Zlatko nije prvi zavikao: „Ljudi je l’ idemo?“ , pa onda redom ….

Pročitajte i:   Održan KUP SRS FBiH u disciplini 'Lov grabljivica umjetnim mamcima sa obale'

Lijep dan !!!
Hvala momcima  još jednom! …
Drugim dobrom prijatelji !!!

Nikad nisam bio siromašan, ali sam bio bez novca.
Biti bez novaca je prolazno stanje: biti siromašan je stanje duha.(Mike T.)

by: @ldin mahmutović


One thought on “Ima jedna…da prostiš

  • 23. Februara 2011. at 10:27
    Permalink

    Odlična reportaža kolega,drago mi je da su se moje kolege pokazale kao dobri domaćini a žao mi je što sam bio spriječen da vam se pridružim – na neke stvari se ne može uticati, nadam se da vam je Aco objasnio situaciju u kojoj sam i da razumijete,ali biće prilika u buduće pa će mo ponoviti druženje.
    Tužno je ali istinito to što si pisao o “čistoći” naše najveće rijeke.Mislim kada bi država uvela otkup plastike da bi se to vidno popravilo,bar je tako bilo sa slučajem željeza jer kako je otkupna cijena istog porasla ne može se više vidjeti kao ranijih godina ni jedan komad u okolini,sve je pokupljeno i prodano.pozdrav ekipi-Vedran

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.