6:41 pm - Ponedjeljak April 22, 2019

Vremeplov: Narodno ribarstvo u Bosni i Hercegovini – III dio

Knjiga štampana 1910. godine o ribarstvu, alatima, običajima te vrstama riba tadašnjeg doba.Ovo je treći dio knjige u kojem se opisuju tadašnji običaji i sujevjera vezana za ribe i ribolov, a sa iz ” Donje Doline” – područja uz rijeku Savu u okolini tadašnje Bosanske Gradiške.
Jako interesantno štivo koje nas vraća 100 godina unazad, kako opisujući vrijeme i običaje, tako i načinom kojim je ova knjiga napisana.

Piše: Vejsil   Ćurčić, 1910. godine

Hvatanje ribe rukom

Najprimitivniji način hvatanja riba u Dolini je hvatanje rukom. U mnogim slučajevima, osobito za vrijeme mrijestenja zalazi riba na plića mjesta, bilo to na prudove ili za poplava na poplavljene livade, pa se onda mogu lahko uhvatiti rukom. Na ovakav se način hvataju velike množine riba u Dolini, osobito šarani, jer se ni jedna riba ne usudi na tako plitka mjesta izaći, kao baš šaran, koji se suviše pouzđaje u to, da može daleko da skoči, pa da se skakanjem opet dočepa dubine (navodno skače šaran do 1,5 metra).

Kako sam se sam osvjedočiti mogao, prevari se takav šaran često u svojem računu, jer se njihova jata u doba mrijestenja veoma omame, pa se zalete na tako plitka mjesta, da im pola tijela iz vođe viri te se teškom mukom naprijed pomiću; ništa lakše opreznom ribaru, da u takvom momentu priskoči i rukom ribu zgrabi i na suho izbaci. To se dogagja većinom još onda, kada voda dolazi.

A kad se voda vraća, onda se jarci granjem pregrade, voda na to kroz granje ode, a ribe ostanu. I u krnjicama, lokvama, grabama zaostaje mnoga riba, koju onda

prostom rukom ili najprimitivnijim alatima pohvataju.Ovako se i u južnoj Rusiji hvataju ribe. Istjeraju šarane na poplavljene njive ili u šaš, pa ih onda rukom ili primitivnim alatima, račilima i t. d. hvataju. Za vrijeme mrijestenja biju ih naročito ostvama.

Pojavi li se jato šarana ili druge ribe na takovom mjestu, digne se cijelo selo na noge, malo i veliko, staro i mlado, da tjeraju ribu, pa se tom prilikom prirede čitave hajke. Muškarci u svojim širokom zasukanim gaćama i rukavima, žene u svojim dugačkim povrh koljena uzdignutim košuljama (jedina odjeća ljeti) gaze kadikad po vazdan po vodi i svaki nastoji, da što više ribe uhvati, koju sutra dan u kuzlovima odnesu na prodaju na pazar. Ti se kuzlovi (Tischkorb) prave od kore (slika 12.) i to od „vezike” ili „suvezike”.

Veoma je zanimljivo što u Dolini rastu na jednom mjestu tri različite vrste brijesta: “vezika” (Ulmus scabra Mill. U. montana), “suvezika” ( Ulmus laevis Pall. U. pedunculata Fong.) i “brijest” ( Ulmus glabra Mill. U. campestris). Još je začudnije, da vezika uspijeva u ravnici i to izričito u močvarnom kraju. Držim, da je ovamo dospjela jedino naplavama. Seljaci razlikuju lahko ove tri vrsti, dapače iz velike daljine.)

I čikove hvataju u Dolini često prostom rukom. Ogromna jata piškurova zavuku se u mulj tamošnjih gjolova, ali ribar njihova skrovišta lahko otkrije. Ribar objesi torbak o rame i zagazi a vodu, pa kad naigje na takovo mjesto, brzo i vješto rukom ribu zgrabi. Za taj posao treba mnogo vještine i spretnosti, jer su čikovi sluzavi, pa se lahko iz ruke izmaknu, ako ih ribar energično ne ščapi. Za to čikova treba srednjim prstom opasati, onda ne može izmaknuti. Neki Mika Sokić uhvatio je na taj način za nekoliko sati 25 kg piškurova.

U ostalom hvata se pastrma još i danas u mnogim brdskim potocima prostom rukom. U Harcu se zove ova vrst hvatanja “Forellenkitzeln”: polako se podvuće ruka straga ispod trbuha pastrme, koja mirno leži, pa su onda brzo i čvrsto zgrabi.

Na Bosni, Vrbasu i Neretvi ima ribara, koji rone u velike dubine i hvataju rukom ribu, koja se zavukla pod kamen, pod žile i u granje i tamo miruje.
Naravno da nije svaki vješt tome opasnom poduzeću; valja da umije dobro plivati i pod vodom nekoliko čusaka izdržati. Poznam nekog Osmana Kokića iz Visokog, koji navodno može 6 minuta da pod vodom ostane. Ovim se poslom megjutim bave najviše naši bosanski cigani „kotlari”, koji zasuču svoje nogavice, pa kroz prednji prorez „etmač” uhvaćenu ribu u gaće bacaju.

Ljubo Nenadović u svojoj knjizi o Crnoj Gori veli, da Crnogorac zaroni u duboki vir Morače, te u kamenoj špilji nagje ribu zavuče prste u škrge do glave, pa s njom iskoči gore.Riba je često duga kao i gnjurač i u borbi ga iskolje riba jako te se voda okrvavi.
Veoma je razvijeno hvatanje riba prostom rukom u Hutovom blatu u Hercegovini, gdje se osobito dvije vrsti, keljavac i plotica u velikim množinama u šašu i u podprištinama (schwimmende Grasflaechen), u Popovom polju opet gaovice u močvarama i lokvama na taj način hvataju.

Sigurno su i prehistorički sojeničari u Dolini pod istim uvjetom ovako ribu hvatali.
Dolinski ribari posluže se kadikad i toljagama, kada hvataju rukama ribu. Ovakovom toljagom udari se riba po glavi pa se odmah onesvjesti, te je tako lahko uhvati.

Nijesu tu posebno za taj posao napravljene toljage, već ribar pograbi kolac ili u opće sve, što mu prije pod ruku dogje.
Megjutim se toljaga samo onda upotrebljava, kada za poplave izagju velike množine riba na livade ili na plićine. Kad ne bi bilo toljage, mnogi bi masni šaran umako. Tako ga ribar klepne dobro po glavi, pa se ne treba s njim naganjati. Nu često se sasvim slučajno ribe u tom kraju na taj način ubijaju; stanovnici vozeći se u čamcima nailaze često u plitkim mjestima ili grabama na velike zaostale ribe, koje jednostavno ubijaju veslom ili sjekirom pa u čamac bace.

Toljagom se služe ribari u mnogim krajevima i napredne Europe. U Njemačkoj na primjer tuku tamošnji ribari na isti način štuke za vrijeme mrijestenja, pa se to u njih zove: „Hechtedillen”, “Hechtedelden”, ili “Hechtedrillen”.

U primitivnih naroda i u krajevima, gdje se ribe još u velikim jatima sele uz vodu i niz nju kao mladica u rijekama Aljaske i sjeverne Azije ima u tu svrhu specialno napravljenih toljaga. Na takove se toljage često naslikaju ili urezuju različiti motivi, koji imaju da donesu dobru sreću u lovu n. pr. ljudske i životinjske glave, ribe, različiti totemi i t. d.
Nije dokazano, da li su se i prehistorički sojeničari u Dolini služili toljagom. Po svoj prilici uzimali su onda, kao što i danas rade, obične štapove, kojima tuku takogjer i divlje patke.

Poznate su doduše neke prehistoričke toljage od hrastovine iz sojenica u švicarskim jezerima. Keller piše u svojim izvještajima o sojenicama: u Meilennu i u drugim sojeničkim razvalinama našle su se grane različnih stabala sa kvrgastim izraslinama, koje su izdjelane kamenom sjekirom i nožem od kremena, a imaju oblik maljeva i toljaga (Krause, 158., sl. 20.—22)

Bošnjaci prave danas još svuda po zemlji 1 metar dugačke Štapove sa kvrgastim izraslinama na donjem kraju; ove se toljagu upotrebljavaju kod igre „kevanje”, koja se još uvijek mnogo u nas igra.

Pročitajte:

Vremeplov: Narodno ribarstvo u Bosni i Hercegovini – I dio

Vremeplov: Narodno ribarstvo u Bosni i Hercegovini – II dio

Komentari

Facebook komentari

Powered by Facebook Comments

Filed in: Vremeplov

No comments yet.

Leave a Reply