Podbila – ugrožena vrsta

U martu ove godine sam bio na Buškom jezeru. Radila babuška kao mahnita.Navece, zabacili gruntove na gliste, pa ako šta bude, bude.Samo što sam zabacio, nešto krenu trzuckati.Skontah po udarima da je nešto maleno, pa odlucih zabaciti sistem nešto dalje.Medjutim, osjetih da se to “nešto” što je trzickalo, i zakacilo na udicu.Na suho izadje podbila.
Prvi put sam je ulovio, a i vidio, što bi reci”uživo”.Slušao sam price o njenoj ugroženosti, da je to naš endem, ali i o tome koliko joj se cijeni meso – ako sam dobro zapamtio, ako je to riba koju neki zovu i “begovaca”, za tepsiju ove ribe se nekad moglo dobiti jedno jagnje.
Malo sam kasnije tražio po netu, ima li išta o ovoj ribi i jedino što sam našao je da je HT Mostar izdalo jednu poštansku markicu posvecenu ovoj simpaticnoj ribici i ovaj tekst:

Podbila iz porodice Cyprinidae endemicna je riblja vrsta, koja se još ponegdje može pronaci u Neretvi, u vodama Glamockoga, Livanjskoga, Duvanjskoga i Sinjskoga polja te u Buškome blatu. Opisao ju je ihtiolog J. J. Heckel 1843. U ledjnoj peraji ima tri negranate i od sedam do devet granatih zraka, a u podrepnoj peraji ima tri negranate i od sedam do devet granatih zraka. Ljuske su joj vrlo sitne i u bocnoj crti ima ih 80 do 103. Broj pršljenova varira od 39 do 45. Slicno kao u škobalja, usta su joj na donjoj strani,s osobitom zaoštrenom donjom celjusti obloženom hrskavicom. Ždrijelne zube ima u jednome redu, najcešce 6 -6. Podbila je ukusna mesa i ribari je rado spremaju za obrok, premda je mala riba koja naraste prosjecno do 15 cm, bez repne peraje, a rijetki primjerci do 20 cm. Ranije se razmišljalo da u Buškome blatu dobije sportsko lovno znacenje, ali ideja nije zaživjela. U prehrani i razmnožavanju nalikuje škobalju, ali ima svojih osobitosti. Njezina biologija nije jos dostatno proucena. Zadnji put opisana je 1998. u casopisu Folia Zoologica Ceske akademije znanosti. Pretpostavlja se da živi jednim dijelom godine u podzemnim vodama. Medjunarodnim konvencijama proglašena je za vrlo ugroženu vrstu.
Sada ce, uz ovu markicu, biti i ove tri slike.
A kako zadnja recenica ovog teksta za markicu glasi “Medjunarodnim konvencijama proglašena je za vrlo ugroženu vrstu”, potrudite se da, ako nekad i uhvatite ovu našu, domacu, cijenjenu ribicu, ista nastavi plivati vodom iz koje ste je izvadili.

A HT Mostar ima još dvije markice posvecene našoj ihtiofauni.To su markice na kojima su slike jegulje i glavatice.
Pa evo kako izgledaju i te markice, a i koji su textovi uz njih, a na stranici HT Mostar.

U vodi Neretve riba glavatica iz porodice Salmonidae postala je u zadnje doba goto- vo endemicna vrsta. Prvi ju je strucno opisao francuski botanicar baron Georges Cuvier (1769-1832). Glavatica ima posebnu boju tijela. Išarana je tamnim prugama, a ne crvenim i crnim pjegama, kako je pojedinci opisuju. Njezine šare na glavi u obliku nepravilnih izvijenih crta daju dojam mramora, odakle joj i naziv. U bocnoj crti ima 120 do 125 krljušti. Medjuocni prostor joj je velik, dok se gornjoceljusna kost pruža unazad iza zadnjega ruba ocne šupljine. Glavatica može narasti u duljinu i do 1,40 m i dostici težinu preko 20 kg. Nekada je obitavala u svim vecim tekucicama neretvanskoga slijeva, što je poremetila izgradnja jablanicke brane. Izrazita je grabljivica i hrani se uglavnom drugim vrstama riba. Mrijesti se od sijecnja do ožujka, sada najcešce ispod brane u Neretvinim pritocima Glogovki, Doljanki i Drežanki. Mriješcenje traje oko dva i pol mjeseca, u vodi cija temperatura varira od 8 do 13° C. Razvoj embrija u jajnim opnama traje mjesec i pol dana. Glavatica ima veliko znacenje za sportski ribolov i rekreativan turizam. Vrlo je cijenjena medu ribicima kao lovni trofej. Medjutim, covjek je nebrigom i sve vecim zagadjenjem gotovo uzrokovao išceznuce glavatice. Stoga je proglašena ugroženom životinjskom vrstom. U Italiji, u rijeci Po i njezinim pritocima, može se susresti slican primjerak glavatice (talijanski trota marmorata), koja može narasti do jedan metar.

Jegulja, Anguilla anguilla, riba je zmijolika tijela iz porodice Anguilladae. U svim mediteranskim jezercima naziv za jegulju temelji se na sadržaju zmija, jer podrijetlo naziva upravi vuce korijen iz latinske rijeci anguis, zmija. Jegulja je zanimljiva što nema trbušnih peraja i što njezina krv u covjecjoj krvi djeluje otrovno. Tijelo joj u vrijeme spolna dozrijevanja mijenja boju iz maslinastozelenkaste u tamnosmedju. Ženke mogu narasti do jedan metar, a mužjaci do 1,4 metra. Jegulje pretežito žive u morima i slankastim vodama pri ušcu rijeka, kao što je slucaj u delti Neretve. Medjutim znaju uzvodno doplivati i do dvjesta km uzvodno. Vrlo je izdržljiva riba jer izvjesno vrijeme može boraviti i na suhom bez hrane. Nakon desetak godina provedenih u rijeci kada ženke spolno dozrijevaju jegulje u jatima sele u more. Crijeva im se tada zacepe i prestaju jesti. Sve jegulje putuju u Atlantski ocean i mrijeste se blizu Bermuda iznad dubine od sedam tisuca metara na temperaturi od 17˚C. Iza toga ugibaju. Znanstveno nije još objašnjeno zašto jegulje idu tako daleko na mriještenje. Licinke se znatno razlikuju od odraslih i nakon tri godine krenu na put prema obalama Europe i Afrike. Raširene su u mnogim europskim morima, odale dospijevaju u sve vece rijeke, pace i u Ohridsko i Prespansko jezero. Stari putopisci zabilježili su da se žitelji doline Neretve odavno bave lovom na jegulje i da je nadaleko cuven i cijenjen specijalitet brudet od jegulja. Osim europskih, poznata je i americka jegulja (Anguilla rostrata), koja se mrijesti jugozapadno od europske i ciji razvojni ciklus traje znatno krace.